Božović je policiji izjavio da je imao verbalni sukob s nepoznatom osobom ispred fabrike, ali da nije bilo prijetnji niti psovki. Nakon davanja izjave i negativnog alkotesta, pušten je na slobodu.
„Ne tražim ništa što nije moje. Tražim istinu i pravdu, dugovanja prema meni stečena teškim radom i pošteno zarađena. I neću odavde mrdat do smrti“, rekao je Božović za portal Standard.
On tvrdi da mu je život ugrožen i da, ukoliko mu se nešto dogodi, odgovornost snosi Slavko Vujisić, vlasnik fabrike.
„Prijetnje su bile jake i ozbiljne. Rekao je pred mnogo svjedoka da će se sa mnom obračunati na poseban način“, izjavio je Božović.
Težak rad, bolest i ignorisanje nadležnih
Božović navodi da se godinama suočavao s maltretiranjem, prijetnjama i raspoređivanjem na poslove visoke opasnosti, uprkos ozbiljnom narušenju zdravlja.
„Radio sam i kada sam znao da su hemikalije opasne po život. Nakon čišćenja zgarišta jednog objekta došlo je do samozapaljenja. Krvario sam iz nosa, imao infarkt, a kasnije i teška oštećenja zglobova. Ljekari su me proglasili radno nesposobnim“, rekao je on.
Uprkos tome, navodi da je obavljao fizički najzahtjevnije poslove, uključujući istovar, kopanje kanala i putovanje u Maleziju na reparaciju stare bombe M-75, za koju tvrdi da je fabrika prodala.
Tvrdi da tokom bolovanja nije primio nikakvu pomoć, iako mu je, prema Kolektivnom ugovoru, pripadala. Njegove prijave protiv vlasnika su, kaže, rezultirale represijom.
„Jednom su mi na vrata zakucali policajci, njih 20, sa psima tragačima. Pretresli su kuću i pomoćne objekte pred unučadima, ali nisu našli ni legalno ni ilegalno oružje“, rekao je Božović.
Dodaje i da se obraćao brojnim državnim institucijama, ali bez rezultata.
„Vujisić je pred više ljudi rekao da je on – sud, policija i država. Nadam se da to nije tačno“, poručio je.
Stari problemi u Poliex-u
Portal Standard je ranije više puta izvještavao o spornim praksama u fabrici Poliex, uključujući proizvodnju amonijum perhlorata bez integrisane ekološke dozvole. Ta supstanca, korišćena u proizvodnji raketnog goriva, potencijalno je opasna za životnu sredinu i zdravlje ljudi.
Podsjećamo i na višestruke incidente zagađenja rijeke Lješnice, uključujući masovni pomor ribe, za šta je lokalno stanovništvo direktno optuživalo Poliex.
Osim ekoloških problema, javnost je ostala bez jasnih odgovora o statusu privatizacije ove fabrike. Iako se Poliex od 2015. godine vodi kao privatizovana firma, i dalje je registrovan kao akcionarsko društvo (AD), a ne kao društvo sa ograničenom odgovornošću (DOO), što otvara pitanje zakonitosti i transparentnosti cijelog procesa.
