Kako se Demokratski front nije pokazao kao snaga koja može da objedini sve raznolike aktere uključene u novi plan rušenja države Crne Gore, glavnu ulogu preuzela je Crkva Srbije i njen poglavar u našoj zemlji Amfilohije Radović.
Njegovi moć i uticaj bili su nesporni, a koncern ,,Vijesti“ preko svojih medija odradio je kampanju „pranja“ prošlosti Radovića i ove crkve, predstavljajući ih kao žrtve režima.
Zakon o slobodi vjeroispovijesti, na kojem je počelo da se radi od 2015. godine, poslužio im je kao „karta“ kojom su na zapadnim adresama „mahali“ montirajući priču da ovim aktom „nasljednici komunističkog režima“ namjeravaju da zabrane pravo građanima na ispovijedanje vjere i konfiskuju imovinu vjerskih zajednica.
Tako je šarolika skupina, svak iz svojih interesa, zajednički ušla u predizbornu kampanju 2020. Imali su neskrivenu podršku ambasadora najuticajnijih zapadnih adresa koji nijesu htjeli da vide da Crna Gora tone u klerofašizam.
Ostali su nijemi zapadni partneri i nakon zloćudnih poruka odaslatih građanskoj Crnoj Gori pošto je velikosrpski projekat oličen u Demokratskom frontu i Demokratama, „umiven“ Građanskim pokretom Ura, proglasio izbornu pobjedu 30. avgusta 2020.
Nijesu se čuli ni kada je Vlada konstituisana u jednom od manastira kojima gazduje Crkva Srbije, a za svaku poziciju odobrenje dao mitropolit Radović. Nijesu se zabrinuli što je u Radovićevoj Vladi mjesta bilo za samo jednog nesrbina – lidera Ure Dritana Abazovića.
Na ćutanje se zavjetovao i ranije gromoglasni nevladin sektor, mimo nekolicine časnih izuzetaka…
I tako je stvorena Vlada koja je Beogradu i Moskvi trebalo da posluži da Crnu Goru, u ponovo otvorenom geopolitičkom sukobu, pretvori u predvorje ruskih državnih interesa u Evropi.
Ključna tačka koju je na tom putu trebalo pokoriti bilo je Cetinje, a priliku da to učine vidjeli su u ceremoniji ustoličenja mitropolita Crkve Srbije Joanikija Mićovića, nasljednika Amfilohija Radovića koji je, ubrzo pošto je sastavio 42. Vladu Crne Gore, umro.
Plan je bio da novi mitropolit 5. septembra prošle godine, u pratnji patrijarha srpskog Porfirija Perića, sa svečanom procesijom, preko Belvedera, iz Podgorice uđe u Cetinje i da cetinjskim ulicama došetaju do Cetinjskog manastira, gdje je obavljena inauguracija.
Preko Belvedera, ,, srpski svet“ nije mogao. I tu je i tog jutra, u dimu suzavca, ugušila se 42. Vlada Crne Gore. Prijestonica, uz podršku brojnih građana iz drugih krajeva Crne Gore, pružila je žestok, ali miran građanski otpor svetosavskoj okupaciji.
Uzalud je bilo što su jake policijske snage već 3. septembra zaposjele grad, što su 4. septembra zatvoreni svi prilazni putevi nakon što je vlast shvatila da će se na Cetinje sliti rijeke ljudi iz čitave Crne Gore…
Cetinjanke i Cetinjani, sa nekoliko hiljada onih koji su uspjeli da se domognu prijestonice blokirali su grad 4. septembra. Tijelima, raznim barikadama – od kamenja i drugih prepreka koje su postavili na cestama, do stotina guma i sopstvenih automobila… Većina je bila na Belvederu, koji je bio najvažnija tačka.
Nijesu uspjeli da spriječe ustoličenje Mićovića, ono je obavljeno uz silu policije i Vojske Crne Gore, ali su odbranili čast grada i svoje države. Mićović i Perić i njihova procesija preko Belvedera, nijesu mogli.
I te slike policijskim kordonima zarobljenog Cetinja, snimci građanki i građana, djece i starih koji toj policiji dijele cvijeće i iskazuju ljubav, poruke multivjerske i multinacionalne Crne Gore okupljene u svojoj prijestonici, surovo napadnute brutalnom silom državnog aparata, pokazale su svijetu suštinu troglave aždaje koju su podržali na izborima godinu ranije.
Svijet je gledao grad, u srcu Evrope, koji je duže od četiri sata bio zasut suzavcem, šok i „fleš“ bombama, gumenim mecima i nije se vidio od dima.
Nikada ranije, u modernom svijetu, nije viđeno da se vjerski poglavar intronizuje uz silu vojske i policije, u gradu koji ga neće i jednom od ugaonih temelja države koju želi da slomi.
Perić i Mićović helikopterom Vojske Crne Gore transportovani su do livade ispred Cetinjskog manastira i nakon brze inauguracije vraćeni natrag u Podgoricu, gdje su priredili veliko slavlje.
I tog 5. septembra konačno je sve bilo jasno.
Građanke i građani su sa Cetinja, sa Belvedera i Adžića krivine pokazali da je to Crna Gora - ljudi različitih nacija i vjera, ujedinjeni s jednim ciljem – da svijetu pošalju poruku da su spremni da žrtvuju i svoje živote za svoju domovinu.
Ujedinila ih je ljubav, a ne mržnja. I to je ta razlika. I zato Belveder nije pao.
A crnogorsku 42. Vladu ujedinio je skup mržnji – jedni su bili tu jer mrze svoju zemlju, drugi jer su mrzjeli režim, treći zato što gaje mržnju prema evroatlantskim integracijama države… I zato je Vlada pala.
Osim mržnje, njen temelj bile su laži, ali su ostali uzaludni svi pokušaji da neistinama o dešavanjima na Cetinju, ipak, opstanu. Nije im pomogla sva medijska mašinerija koju su upregli, spinovanja, zastrašivanja i hapšenja patriota, tvrdnje Abazovića da su se u prijestonici okupili ekstremisti i teroristi i da će se on i Vlada u kojoj sjedi obračunati sa njima…
Ogoljeni i razobličeni klerofašistički duh ove vlasti više niko nije mogao da „obuče“ u građanski okvir. Pa, ni Građanski pokret Ura i njihov medijski koncern ,,Vijesti“. A, trudili su se. Svojski
