Dva minuta kasnije, ovaj 45-godišnjak je ležao na zemlji i umirao, piše BBC.
Entoni, kog su prijatelji zvali „nježni div“, živio je sam i volio pivo bez hmelja - bio je udaren dvaput po glavi.
Ništa nije ukradeno. Nije bilo očevidaca, nije bilo forenzičkih nalaza, nije bilo očiglednog motiva.
Četrdeset dvije godine, niko nije bio priveden pravdi. Sada je pravda najzad zadovoljena.
Majkl Stjuart, 57, i Entoni Stjuart, 60, osuđeni su na doživotnu kaznu zatvora sa najmanje odsluženih 10 i 15 godina za njegovo ubistvo. Braća su u vrijeme napada imala 15 i 18 godina.
Iako nije bilo dokaza da je Entoni Litler bio gej, sutkinja Kats istakla je da su braća napadala gej muškarce da bi ih pljačkali.
„Ta 1984. godina bilo je neko drugo vrijeme i, u mnogo aspekata, drugo mjesto. Prilično sam sigurna da je vaša grupa čekala na žrtvu u zasjedi. Uzeli ste na zub tog pristojnog, čestitog čovjeka i oduzeli mu život“, rekla je ona.
Građenje slučaja
„Hladni slučajevi“ često se rješavaju uz pomoć nauke - DNK, otisci prstiju, stari dokazi testirani novim tehnikama. Ovaj put bilo je drugačije.
Detektivi su se poslužili odvažnom tajnom operacijom - ozvučili su dom i automobil Majkla Stjuarta, postavili su prisluškivače u kola njegovog brata i poslali dvoje policajaca na tajni zadatak u Majklov život.
Čekali su da uradi ono što je, tokom godina, iznova radio: raspričao se.
Entoni Litler, tihi čovjek jednostavnih navika, bio je visok 193 centimetra, radio je u državnoj službi i živio u stanu u Ist Finčliju, u sjevernom Londonu.
Bio je privržen majci i često je putovao nazad u Sent Helens u Mersisajdu, gdje je rođen i odrastao, da bi je posjetio.
Entonijeva velika strast bilo je pivo fermentisano bez hmelja.
Posljednje večeri njegovog života, putovao je na drugi kraj Londona na sastanak Društva za očuvanje piva od drvenog bureta u pabu u Karšaltonu, gdje je popio pet ili šest krigli sa prijateljima. Rastali su se poslije fajronta.
Entoni je otputovao nazad na drugi kraj Londona, stigao u Ist Finčli, i pošao uskom stazom pored željezničke pruge - što je bila prečica do njegove kuće.
U roku od nekoliko minuta, bio je napadnut tako nasilno da nikad nije povratio svijest.
„Bio je pomalo kao stariji brat“, prisjeća se Patriša Meklur, jedna od posljednjih Entonijevih preživjelih rođaka.
„Gurao me je okolo u mojim kolicima. Uvijek je bio prisutan na porodičnim rođendanima, i uvijek je bio prisutan za Božić“, rekla je ona.
Patriša Meklur, jedna od malobrojnih preostalih Entonijevih rođaka, drži fotografiju rođaka koji joj je bio kao „stariji brat“
Patriša, iz Bebingtona na Viralu, rekla je da ju je proganjalo to što Entoni tokom napada ne bi pružio otpor.
„Odbijao je da gađa pse kamenjem kad je bio dijete. Oduvijek je bio nježna duša i činjenica da je stradao na tako stravičan način - naprosto nije fer“, rekla je ona.
Entoni (desno) na porodičnoj proslavi Božića 1970-ih
Apeli u policijskim emisijama ITV-a i BBC-ja nijesu odveli nikuda. Istraga je bila zatvorena u januaru 1985. godine. Druga istraga, iz 1993. godine, nije donijela nikakve rezultate.
Treća, vođena između 2012. i 2015. godine, takođe nije dovela do optužbe.
„Pomirila sam se sa činjenicom da ga više nema i da neće uhvatiti počinioce. Ostala je samo vječita tuga koja je bila stalno prisutna. Isplivala bi svakog Božića kad on nije bio prisutan“, kaže Patriša.
Ona je 42 godine pretpostavljala da su ubice vjerovale da su se izvukle nekažnjeno.
„I sve do policije koja je sprovela ovu istragu i jesu“, dodaje Patriša.
U prvim danima prvobitne istrage Metropolitenske policije, policajci su zakucali na vrata svega nekoliko stotina metara od uličice - doma porodice Stjuart.
Tamo su razgovarali sa 15-godišnjim Majklom Stjuartom i, nedjelju dana kasnije, sa njegovim bratom Entonijem, koji je tada imao 18 godina.
Upitnici nastali od kuće do kuće navode da su obojica bili bezbjedno kod kuće u noći ubistva.
Na formularu Entonija Stjuarta je stajalo: „Ne ide uličicom“.
To nije bila istina, i na sudu će se čuti da su braća uživala u nasilju i da su godinama imala problema sa policijom.
Entoni, na slici sa majkom, kojoj je bio privržen. Umrla je nikad ne saznavši ko joj je ubio sina
Braća su se 2013. godine žestoko posvađala i nijesu govorila.
Danijel, najmlađi od trojice braće, nije učestvovao u napadu, i imao je samo 10 godina kad je Entoni ubijen.
Tokom porodične svađe, ispričao je policiji da mu je Majkl prijetio da će mu spaliti kuću i ubiti ga.
A onda je Danijel otkrio detektivima nešto mnogo ozbiljnije: porodičnu tajnu iz djetinjstva.
Majkl se, rekao je on, hvalisao ubistvom svega nekoliko dana kasnije. Njegov brat Entoni je takođe govorio o ubistvu godinama kasnije.
Danijel je rekao policiji da su njegova braća imala običaj da izlaze i napadaju muškarce za koje su vjerovali da su gej i da je Litler bio napadnut tokom pokušaja pljačke koja je pošla po zlu.
„Samo su htjeli da ga opljačkaju, ali on je umro“, ispričao je Danijel je policiji.
On nije bio jedini koji se oglasio po tom pitanju.
Saradnik porodice, koji ne može biti imenovan iz pravnih razloga, prisjetio se kako je Majkl pokazao na stanicu podzemne željeznice iz automobila i rekao nešto poput: „Tamo smo ga ubili“.
Kad je glavni inspektor Nil Džon 2019. godine stigao u specijalističku komandu za borbu protiv zločina, naslijedio je dva stara slučaja, među kojima je bio i ovaj.
„Nedostajala je papirologija, nedostajali su dokazi. Nije bilo snimaka sa sigurnosnih kamera, nije bilo forenzičkih dokaza, a svaki svjedok sa kojim smo željeli da razgovaramo nažalost je u međuvremenu preminuo“, rekao je Džon.
I tako je njegov tim rekonstruisao slučaj od onoga što im je preostalo.
Muzejski kustos je pomogao da se dešifruje red vožnje podzemne željeznice iz 1984. godine.
Originalne mape britanske državne Agencije za mapiranje pronađene su u Britanskoj biblioteci zato što su se ulice oko Ist Finčlija u međuvremenu promijenile.
Tim policijskih istražitelja proveo je nedjelju dana u skladištu Metropolitenske policije, prolazeći kroz više od 200 krupnih sanduka u nadi da će pronaći nedostajući dokaze. Nijesu pronašli ništa.
Ali papirologija, stara svjedočanstva svjedoka i navodna priznanja braće pružila su detektivima putokaz kuda dalje.
Nakon što je prosijao materijal, Džon je vjerovao da ima dovoljno jake argumente da zatraži odobrenje za tajnu operaciju, koje je dato u septembru 2023. godine kad je započela Operacija Snježna staza.
„Nikad nijesam imao ovakav slučaj. I nikad ga ponovo neću imati“, rekao je Džon.
Suština Operacije Snježna staza bila je u strpljenju. Prisluškivači su bili sakriveni u stanu i automobilu Majkla Stjuarta i u automobilu Entonija Stjuarta.
Ali najvažniji dio operacije bio je mnogo ličniji: dvoje policajaca, poznati kao Džej Džej i Ana, bili su poslati u život Majkla Stjuarta.
Džej Džej je napravio prvi korak. Zapodijenuo je razgovor o pokvarenom liftu u Majklovoj stambenoj zgradi.
Uskoro je Džej Džej počeo da provodi vrijeme sa Majklom - gledao je sa njim gangsterske filmove, igrao video igre i slušao njegove priče.
U roku od tri mjeseca, njegov odnos sa Džej Džejem je postao toliko blizak da kad je Majkl Stjuart kasnije uhapšen zbog ubistva, zamolio je Džej Džeja da ga pokupi iz policijske stanice.
U automobilu na putu do kuće, Majkl se raspričao.
„Znam ko je to uradio“, povjerio se čovjeku za kog nije znao da ga snima.
Bio je to njegov brat i trojica njegovih ortaka, rekao je Majkl. Izašli su da „tuku gejeve“, satjerali su čovjeka u ćošak u uličici - i udarili ga po glavi, rečeno je na suđenju.
Nije bilo dokaza, rečeno je na sudu, da je Entoni Litler bio gej. To je postao obrazac.
Iznova i iznova tokom tih mjeseci, rečeno je na suđenju, Majkl je upirao prstom u brata, uvijek insistirajući da on nije imao nikakve veze sa ubistvom.
Ali na tajnim snimcima bi se uporno izlanuo.
Druga policajka na tajnom zadatku Ana ga je upoznala odvojeno i tokom tajno snimljenog razgovora u kafiću u decembru 2023. saopštila mu da je čula kako je njegov nećak ubio nekoga.
„Moj nećak nije ubio nikoga. Bio je to moj brat“, odgovorio je Majkl.
Ali istraga je sada izbila na vidjelo.
Majkl je bio uhapšen i saslušan u vezi sa ubistvom, a potom pušten - dok se tajna operacija nastavila oko njega, a da on za to nije znao.
Potom, u policijskom razgovoru iz marta 2024. godine, uslijedila je omaška koja je pomogla da se Majkl smjesti na mjesto zločina.
Negirajući da je bio prekriven krvlju te noći, Majkl se izbrbljao: „Ako stojim na početku uličice kao stražar - kako bih mogao da budem poprskan krvlju? Ma daj“.
Niko - ni policija, ni njegova porodica, ni jedan jedini svjedok nikada ga nije optužio da je bio, rekao je tužilac Džon Prajs poroti.
Taj detalj nije postojao nigdje, samo u Majklovom vlastitom sjećanju na tu noć.
Pokušavajući da se izvuče iz te priče, smjestio je samog sebe na početak uličice dok su Entonila tukli na smrt.
I to je objasnilo misteriju, zakopanu u dosijeima još od 1984. godine.
Dva minuta nakon napada, jedan mladić je pozvao hitnu pomoć iz telefonske govornice blizu uličice, tražeći pomoć za čovjeka koji je obilato krvario - a potom prekinuo vezu ne predstavivši se.
Ništa nije pronađeno na opisanom mjestu i poziv je bio otpisan kao lažna uzbuna.
Samo neko ko je bio prisutan mogao je da zna za to tako brzo, rekao je Prajs.
Čovjek koji je zvao, reklo je tužilaštvo poroti, bio je Majkl Stjuart - stražar, prvi koji je pobjegao, digavši uzbunu za čovjeka na samrti kog je njegova vlastita grupa ostavila pretučenog za sobom.
'Uništio si život mog rođaka'
Za Patrišu, saznanje da je čovjek koji je ubio njenog rođaka konačno priveden pravdi, probudio je misao koje ne može da se otrese.
„Kako se samo usuđuješ? Uništio si život mog rođaka - a ti si živio lijep život, pretpostavljam. Imali su 42 godine slobode, a moj rođak je propustio 42 godine života. Propustio je priliku da se možda oženi i zasnuje vlastiti porodicu. Osećaj je olakšanja da je pravda konačno zadovoljena. To neće eliminisati uznemirenost. Neće ga vratiti. Ali konačno je dobio završnicu. Uhvatili su počinioce“, rekla je ona.
