Četrnaesta Povorka ponosa – Montenegro Prajd 2026, u organizaciji Queer Montenegro“, biće održana danas od 15 časova u centru Podgorice.
Manifestacija se ove godine održava pod sloganom „Živjećemo, života radi“, a izvršna direktorica organizacije Queer Montenegro, Staša Baštrica u razgovoru za Portal Analitika kaže da taj slogan polazi od jednostavne, ali danas veoma važne stvari: shvatanja da pravo na život nije samo pravo da postojimo, već pravo da taj život bude dostojanstven, slobodan i naš.
„U trenutku u kojem živimo, sve je više razloga zbog kojih se to pravo sužava - od ekonomsке nesigurnosti i političkih pritisaka, do jačanja desničarskih politika, ratova, militarizacije i sve većeg osjećaja da o sopstvenim životima odlučujemo sve manje“, podsjeća ona.
Dostojanstven život ne bi smio biti privilegija malog broja ljudi
Za LGBTIQ osobe, dodaje, to nikad nije bila apstraktna tema.
„Naša tijela, pravo na porodicu, identiteti i pravo da budemo dio šire društvene zajednice i dalje su predmet političkih pregovora i osporavanja. Trans osobe se i dalje suočavaju sa sistemskim preprekama kada žele da dokumenta usklade sa svojim identitetom. Istopolni parovi nemaju ista prava kao drugi, dok se zakoni koji postoje često ne primjenjuju na način koji bi trebalo da garantuje stvarnu ravnopravnost. Zbog toga se borba za LGBTIQ prava ne može svesti samo na pitanje formalnog priznanja prava. Pitanje je da li ljudi zaista mogu da žive od tih prava“, pojašnjava Baštrica.
Prema njenim riječima, ovaj slogan namjerno prevazilazi LGBTIQ okvir.
„'Živjećemo' je i poruka da ne pristajemo na društvo u kojem je preživljavanje predstavljeno kao dovoljno. Želimo društvo u kojem ljudi imaju vrijeme za sebe, sigurnost i resurse da rade, odmaraju, vole, stvaraju porodice, budu dio zajednice i odlučuju o sopstvenom životu. Dostojanstven život ne bi smio biti privilegija malog broja ljudi“, upozorava ona.
Zato, kaže, govore o tijelu, zajednici i zemlji.
„O pravu da odlučujemo o sopstvenom tijelu, da budemo povezani sa drugima i da imamo odnos prema prostoru u kojem živimo koji nije zasnovan samo na njegovoj vrijednosti kroz profit. Kada se ta tri prostora sužavaju, sužava se i naša mogućnost da živimo slobodno“, ukazuje ona.
U tom smislu, kako dodaje, „Živjećemo, života radi“ osim optimistične poruke, predstavlja i politički stav o tome šta smatramo vrijednim zaštite.
„Ne želimo samo da budemo tolerisane i tolerisani dok se oko nas donose odluke koje naše živote čine nesigurnijim. Želimo da učestvujemo u stvaranju društva u kojem je dobar život moguć za sve, uključujući LGBTIQ osobe, ali i sve druge koji danas osjećaju posljedice nejednakosti, nesigurnosti i političke polarizacije. I možda je upravo zato važno da danas govorimo o životu, a ne samo o pravima. Prava imaju smisla onda kada ljudima omogućavaju da žive. Mi želimo i jedno i drugo: da budemo slobodni i da tu slobodu možemo da živimo svakog dana“, kaže sagovornica Analitike.
Jaz između zakonskih rješenja i svakodnevnog života
Između dva Prajda, prema njenom mišljenju, postoje evidentni pomaci, ali stava je da ne možemo govoriti o suštinskoj promjeni položaja LGBTIQ osoba ako istovremeno zanemarimo koliko su njihova prava i dalje nesigurna u praksi.
Crna Gora je, dodaje, napravila određene institucionalne i zakonske korake, ali između toga šta piše u zakonu i onoga što ljudi mogu da žive svakodnevno i dalje postoji veliki prostor.
„Homofobija i transfobija nisu nestale, već su itekako prisutne u porodicama, školama, institucijama, na radnim mjestima i u javnom prostoru. Međutim, mislim da je važno primijetiti i promjenu načina na koji se ta netrpeljivost artikuliše. Sve češće se ne govori otvoreno protiv LGBTIQ ljudi, već se naše postojanje predstavlja kao prijetnja nekim navodno višim vrijednostima - porodici, tradiciji, vjeri, naciji ili „normalnom“ društvu“, ističe Baštrica.
Kao posebno problematično izdvaja to što takvi narativi mogu da zvuče prihvatljivije od otvorene mržnje.
„Kada neko kaže da se protivi pravima LGBTIQ osoba „zbog zaštite porodice“, zapravo se često ne govori o porodici kao zajednici ljudi koji brinu jedni o drugima, već se određuje koje porodice, odnosno pojedinci zaslužuju punu društvenu i pravnu zaštitu, a koji ne. Slično je i sa pozivanjem na tradiciju ili vjeru, te vrijednosti se koriste kao argument protiv prava određenih ljudi, iako tradicija i religija same po sebi nisu jednoznačne niti pripadaju samo jednom političkom tumačenju“, pojašnjava naša sagovornica.
Zabrinjavaju pokušaji da se LGBTIQ zajednica pretvori u simbol šireg društvenog sukoba
Kako kaže, danas imamo istovremeno dva problema - jedan je direktna homofobija i transfobija, koja je i dalje stvarna i vidljiva, a drugi je normalizacija političkog govora koji LGBTIQ osobe pretvara u simbol nekog šireg društvenog sukoba.
„Tada se naša prava koriste kao sredstvo za mobilizaciju birača, skretanje pažnje sa drugih problema ili učvršćivanje određenih političkih identiteta. Posebno je važno što se slični obrasci ne dešavaju samo LGBTIQ zajednici. Kada se prava jedne manjinske grupe predstavljaju kao prijetnja većini, zapravo se proizvodi podjela među ljudima koji često imaju mnogo više zajedničkih problema nego što im se govori - nesigurne poslove, visoke troškove života, teško rješivo pitanje stanovanja, loše javne usluge i osjećaj da sve manje mogu da utiču na odluke koje određuju njihove živote“, ističe ona.
Zato za nju, kako dodaje, nije pitanje samo da li je danas manje ili više homofobije nego ranije.
„Važnije je pitanje šta društvo radi sa tom homofobijom i kako se ona politički koristi. Naš odgovor ne treba da bude povlačenje iz javnog prostora. Naprotiv, potrebno je da insistiramo na tome da su porodica, zajednica, dostojanstvo i sloboda vrijednosti koje pripadaju svima“, poručuje Baštrica.
Priznavanje roda i govor mržnje najveći problemi
Kao najkritičniji problem LGBTIQ zajednice danas ističe jaz između prava koja formalno postoje i života koji ljudi zaista mogu da vode.
Možemo, kaže ona, imati dobar zakonski okvir, ali ako osoba zbog svog identiteta ne može bezbjedno da ode u instituciju, prijavi nasilje, zasnuje porodicu, promijeni dokumenta ili jednostavno bude ono što jeste u svom gradu i komšiluku, onda je pitanje koliko je to pravo stvarno ostvareno.
„Jedan od posebno važnih problema jeste pravno priznanje roda. Trans osobe ne bi smjele da budu primorane da prolaze kroz proceduru prinudne sterilizacije samo da bi njihova dokumenta odgovarala njihovom stvarnom identitetu. Ovo je pitanje autonomije nad sopstvenim tijelom, ali i osnovnih uslova za normalan život - od zapošljavanja i obrazovanja do pristupa uslugama i odnosa sa institucijama“, navodi sagovornica Analitike.
Kao drugi veliki problem izdvaja govor mržnje i nasilje.
„Međutim, nije dovoljno govoriti samo o tome koliko mržnje postoji. Moramo govoriti i o tome šta se dešava nakon nje. Kada neko doživi nasilje ili diskriminaciju, da li institucije reaguju pravovremeno, da li osoba dobija zaštitu, da li postoji odgovornost počinioca i da li žrtva ima osjećaj da je sistem uz nju? Tu se upravo vidi razlika između formalne i stvarne zaštite“, upozorava ona.
Poručuje da je, ako želimo da riješimo probleme manjinskih zajednica, pitanje vrlo jednostavno.
„Možemo li u Crnoj Gori živjeti dostojanstveno bez obzira na to ko smo, koga volimo ili kako živimo? Dok je odgovor na to pitanje različit za različite ljude, naš posao kao zajednice i kao društva nije završen“, stava je Baštrica.
Političarima Prajd služi za ličnu promociju
Činjenica je da, iz godine u godinu, sve manje donosilaca odluka učestvuje na Prajdukao znak podrškeLGBTIQ zajednici.
Baštrica navodi da, uz nekoliko izuzetaka, dio donosilaca odluka Prajdu prisustvuje onda kada im to donosi određeni politički benefit, a prije svega zbog predstavljanja sebe kao evropskih političara koji uspješno prate evropsku agendu u procesu pristupanja EU.
Kada procijene da su u tom smislu već dovoljno pokazali, više ih, kaže, ne gledamo na Prajdu.
„Problem je što se njihov doprinos LGBTIQ zajednici često svodi na donošenje zakona. A šta se dešava nakon, odnosno kako se ti zakoni primjenjuju, da li institucije štite ljude, kako LGBTIQ osobe zaista žive, onda je to mnogo manje u njihovom fokusu. Zato mislim da je odsustvo političkih predstavnika sa Prajda ipak politička poruka. Ona govori o tome koliko su pitanja LGBTIQ prava zaista prioritet, a koliko služe kao instrument za ostvarivanje širih političkih interesa i predstavljanje određene političke slike o sebi inostranim partnerima“, kaže Baštrica.
LGBTIQ zajednici, poručuje ona, nisu potrebni političari koji će doći na Montenegro Prajd samo da bi pokazali da su „proevropski“.
„Potrebni su nam ljudi na pozicijama odlučivanja koji će svoje stavove o ljudskim pravima pokazivati i onda kada nema kamera, kada treba obezbijediti primjenu zakona, mijenjati institucije i preuzeti odgovornost za to kako ljudi zaista žive“, navodi Baštrica.
Strah od nazadovanja u ostvarivanju prava realan, moramo reagovati već sad
Kada je riječ o podršci građana, Baštrica smatra da je LGBTIQ zajednica danas više vidljiva i da ima više podrške nego što je imali ranije, ali ne misli da mogu biti zadovoljni i reći da je ta podrška nešto što je trajno osvojeno.
Upitana koliko je danas realan strah da se neka prava LGBTIQ zajednice počnu vraćati unazad, ističe da postoje istraživanja koja pokazuju značajan rast podrške LGBTIQ pravima među političkim kandidatima, ali istovremeno vidimo da je ta podrška često deklarativna i uslovljena političkim kontekstom.
„Zato mislim da je strah od nazadovanja potpuno realan. Ne govorim samo o tome da neka prava mogu biti ukinuta. Nazadovanje može početi mnogo ranije, a kroz ograničavanje javnog prostora, normalizaciju govora mržnje, političke kampanje koje manjine predstavljaju kao prijetnju i kroz neprimjenjivanje prava koja su već zakonom garantovana. Ovakve primjere već vidimo širom Evrope. Imamo zemlje u kojima se ograničava održavanje Prajda, uvode se restriktivni zakoni i LGBTIQ pitanja postaju sredstvo političke mobilizacije. Ukratko rečeno, bilježi se i napredak i ozbiljna nazadovanja u različitim djelovima Evrope“, upozorava sagovornica Analitike.
Crna Gora, kako dodaje, na to nije imuna.
„I nije prirodno da bude imuna. Mi smo malo društvo, snažno povezano sa regionom, i politički narativi vrlo lako prelaze granice. Posebno smo osjetljivi kada se LGBTIQ osobe koriste kao simbol nekog šireg sukoba, odnosno sukoba između „nas“ i „njih“, tradicije i savremenosti, domaćeg i navodno stranog. Tada se naša stvarna prava i životi potiskuju u drugi plan. Zato mislim da ne treba da čekamo da neko počne formalno da ukida prava da bismo reagovali. Već sada moramo insistirati na njihovoj punoj primjeni i na tome da se prostor za LGBTIQ osobe ne sužava“, jasna je izvršna direktorica Queer Montenegra.
Prema njenim riječima, Montenegro Prajd je upravo jedan od načina da se taj prostor sačuva.
„Njegova važnost nije samo u tome koliko ljudi izađe na ulicu, već u tome da pokažemo da ne pristajemo da se o našim životima odlučuje bez nas“, kaže Baštrica.
Na pitanje šta je ono što država, institucije i društvo moraju uraditi da poruka „Živjećemo, života radi“ ne ostane samo slogan, već postane stvarnost za LGBTIQ osobe u Crnoj Gori, Baštrica ocjenjuje da je najvažniji zadatak države vrlo jednostavan.
„Da nam omogući da živimo bolje, a ne da samo preživljavamo. Da možemo da volimo, radimo, stvaramo porodice, odlučujemo o svom tijelu, budemo dio zajednice i iskažemo javno ono što jesmo. Jer ovaj slogan nije zahtjev da nam neko dozvoli da postojimo, već poruka da ćemo zajedno graditi društvo u kojem dostojanstven život nije privilegija već pravo svih“, poručuje direktorka Queer Montenegra.
