Ne postoje naši i njihovi zločinci, naše i njihove žrtve - standard mora biti isti za sve, bez obzira na vjeru, naciju ili političko opredjeljenje, ocijenili su Senna Šimek, istraživačica politike sjećanja iz Zagreba, i Emir Pilav, politikolog i građanski aktivista iz Pljevalja. O tome kako se od osuđenog ratnog zločinca stvara nacionalni heroj, ko takve narative proizvodi i održava, i koliko to opterećuje demokratizaciju i evropsku budućnost regiona, razgovarali su u PROUDCAST-u Centra za građansko obrazovanje (CGO) sa Željkom Zvicer, saradnicom na programima u CGO-u.
Šimek objašnjava da je u osnovi glorifikacije ratnih zločinaca snažna kolektivna identifikacija s njima.
„Presuda Tačiju nije presuda samo Tačiju, nije ni presuda vođstvu Kosova. To je, u percepciji javnosti, presuda cijeloj državi. Ista stvar vrijedi i za Mladića“, istakla je ona.
Pilav ukazuje da na stvaranje takvih narativa utiču tri stvari: sudski utvrđene činjenice, politika koja ih koristi i narod koji ih usvaja.
„Najbitnije je razdvojiti individualnu od kolektivne odgovornosti, jer sud ne sudi ni vjeri ni naciji, nego pojedincu. Problem nastaje kada političari kažu da se sudi njihovom narodu. Tu je na djelu opasna manipulacija - kada su naši „heroji“ presuđeni, taj sud ne priznajemo, a kada je druga strana u pitanju, sud je odličan”, kaže on.
Šimek, koja istražuje narative hrvatskih političara o ratu u Bosni i Hercegovini, uočava obrazac politizacije sudskih presuda.
„Svaki put se presuda suda interpretira ne kao presuda pojedincu, nego kao udarac na cijeli narod. Sudske činjenice postaju tema saborskih rasprava i osnova za deklaracije i rezolucije, umjesto da stoje izvan dnevne politike”, kaže ona.
Pilav kao primjer navodi rezolucije o Srebrenici i Jasenovcu u Crnoj Gori.
„Ne smijete koristiti genocid ili zločin zarad prikupljanja političkih poena. Mi iznova otvaramo stare rane ne zato što želimo suočavanje sa tranzicionom pravdom, nego da bismo izvršili politički pritisak. Time najviše štetimo upravo žrtvama koje godinama čekaju pravdu”, poručio je Pilav.
Na pitanje o tome kakva je uloga popularne kulture, Šimek govori o fenomenu pjevača Thompsona u Hrvatskoj.
„Thompson i sve što on donosi služi kao jedan subverzivni moment koji dalje normalizuje relativizaciju ustaškog nasljeđa i flertovanje sa ustaštvom. Vladajuća elita nije dovoljno čvrsta u kritici onoga što se događa na njegovim koncertima, iako formalno ne stoji iza toga”, ocijenila je Šimek.
Pilav podsjeća i ćutnju crnogorskih institucija na glorifikaciju ratnog zločinca Ratka Mladića, te ukazaje da ono nije neutralno.
„Kada država ćuti, ona itekako postaje saučesnik. Tužilaštvo reaguje tek kada javnost i NVO sektor izvrše pritisak, umjesto da ima preventivnu ulogu”, kaže on, navodeći slučaj predsjednika Skupštine Andrije Mandića koji je uputio telegram saučešća porodici pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, a čije razrješenje nije ni razmatrano zbog nedostatka kvoruma. Navodi da isti obrazac postoji i u slučajevima predsjednika opština u Nikšiću i Pljevljima. „Vidimo da tužilaštvo ne postupa isto prema svima”, ocjenjuje on.
Šimek upoređuje reakcije u regionu i zaključuje da je obrazac, uprkos razlikama, prepoznatljivo sličan.
„I sahrana Ratka Mladića i samoubistvo Slobodana Praljka poslužili su kao svojevrstan državni spektakl, u kojem se gubi njihova odgovornost za ono zbog čega su bili osuđeni, a gube se i žrtve. Vlasti to vrlo vješto koriste za političke poene, kao što je to učinio HDZ 2017. godine”, kaže ona.
„Crkveni velikodostojnici itekako dodaju benzin na već razbuktalu vatru po najosjetljivijim pitanjima, umjesto da propagiraju mir i suživot. Time podrivamo činjenicu da smo, makar na papiru, sekularna država - sjetimo se perioda litija prije 2020. godine, kada su vjerski poglavari imali najveću ulogu u mobilizaciji biračkog tijela”, upozorava Pilav na politizaciju vjere u Crnoj Gori.
Šimek dodaje da je u Hrvatskoj uloga Katoličke crkve manje vidljiva, ali da to ne znači manji uticaj.
„Crkva danas više služi za održavanje statusa quo nego za otvoreno podrivanje. Dobar primjer je Dario Kordić, osuđeni ratni zločinac koji je postao jedan od istaknutijih aktera na religijskoj sceni”, objašnjava ona.
„Mladi sve manje žele da znaju istinu, jer kroz obrazovni sistem i istorijske udžbenike skoro da nema razgovora o tome. Istinu ne možemo posmatrati kroz ružičaste naočare, moramo pogledati direktno u oči”, navodi Pilav ocjenjujući da mlade ne znaju dovoljno o ratovima devedesetih.
Šimek dodaje da istraživanja u Hrvatskoj pokazuju sličnu sliku kada je riječ o zločinima nad manjinskim zajednicama.
„Teško je govoriti o mladima kao homogenoj skupini - s jedne strane kažu da ih prošlost ne zanima, a s druge i dalje dolaze na Thompsonove koncerte i koriste ustaške simbole”, objašnjava ona.
Na pitanje kako bi u praksi izgledao isti standard prema svim ratnim zločincima, Pilav je jasan.
„Ne postoje naši i njihovi heroji, naši i njihovi zločinci. To je standard koji mora biti usvojen bez obzira na vjeru, naciju ili političko opredjeljenje, a institucije moraju kažnjavati svako njegovo kršenje”, navodi on.
Šimek predlaže i praktičan test za prepoznavanje dvostrukih aršina.
„Svakome ko kreće u osudu ili veličanje trebalo bi dati izvod iz presude u kojem su zacrnjeni počinitelj, žrtve i lokacija. Kada se stvar svede na činjenice na papiru, većina ljudi je instinktivno osudi – dok god ne vide da je riječ o 'njihovom' zločincu”, zaključuje on.
