Predstava „Princeza Ksenija od Crne Gore – Izgnanička tugovanka iz doma Petrovića“, autorke i rediteljke Radmile Vojvodić, izvedena je sinoć u okviru 38. Barskog ljetopisa, pred punim gledalištem Ljetnje scene Doma kulture.
Komad je nastao u saradnji Crnogorskog narodnog pozorišta i Kraljevskog pozorišta Zetski dom, a predstavlja savremenu interpretaciju kultne predstave iz 1994/1997. godine.
Kroz sudbinu crnogorske princeze Ksenije, članice dinastije Petrović, protkana je priča o egzilu, gubitku državnosti, kulturnog identiteta i istorijskog kontinuiteta malog naroda. Predstava je snažno emotivna, ali i politički aktuelna, otvarajući pitanja koja su danas jednako važna kao i u vrijeme njenog prvog izvođenja.
Uloge tumače Varja Đukić, Ana Vučković, Dejan Ivanić, Izudin Bajrović, Gorana Marković, Aleksandar Radulović, Jelena Laban, Slobodan Marunović, Dušan Kovačević, Ana Vujošević i Lazar Đurđević. Poseban kuriozitet predstavlja činjenica da su Varja Đukić i Slobodan Marunović igrali i u originalnoj verziji prije 31 godinu (Đukić je igrala princezu Kseniju iz mlađih dana, a Marunović gospodina Vukmanovića).
Đukić: Osjećaj obojen žalom
Đukić ističe da je rijetkost u glumačkom svijetu vratiti se istom dramskom tekstu nakon toliko vremena.
„Prva verzija igrala se na Cetinju, što je priči dalo posebnu sugestivnost. Tamo su Petrovići živjeli, tamo su njihovi dvorci, tamo je kralj Nikola otvorio pozorište. Tada je komad nosio duh kulturne renesanse i ponosa na nasljeđe, uprkos gubitku državnosti nakon Prvog svjetskog rata. Danas, u drugačijem društvenom kontekstu, priča nosi i ton nesporazuma oko jezika, kulture, istorije, crkve, državnosti“, kazala je Đukić.
Dodala je da se promijenio i emotivni ton, te da je tada princezu igrala s osjećajem nade i kulturnog ponosa.
„Sada je osjećaj više obojen žalom, jer svjedočimo eroziji samopoštovanja i osporavanju svega što čini identitet Crne Gore. Crna Gora je istorijski bila spremna da se oružjem brani od prijetnji, a danas svjedočimo drugačijim, složenijim i tišim oblicima ugrožavanja, kroz medije, politiku i centre moći. Važno je da zadržimo plemenite vrijednosti i principe koji pripadaju našoj tradiciji i kulturi“, poručila je Đukić.
Glumica je naglasila i značaj Barskog ljetopisa u svojoj karijeri, od uloge Kosare u prvoj festivalskoj sezoni, u režiji Slobodana Milatovića, preko „Hasanaginice“ u Starom Baru u režiji Branislava Mićunovića, do sadašnje uloge na Ljetnjoj sceni Doma kulture.
„Ti ambijenti su bili čudesni. Publika ovdje zna da prepozna i cijeni priču“, kazala je Đukić.
Marunović: Predstava i dalje ima misionarsku ulogu u našem društvu
Slobodan Marunović smatra da je komad devedesetih imao i edukativnu i simboličnu ulogu.
„Govorio je o skrivenim djelovima naše istorije, o egzilu Petrovića, o borbi Crnogoraca da povrate državnost, da reafirmišu svoje dinastije i hiljadugodišnji kulturni kontinuitet. Vjerujem da je i ta predstava doprinijela atmosferi koja je vodila referendumu 2006. godine. Danas, kada se ponovo osjećaju pokušaji destabilizacije, ova tema se sama od sebe nameće. I dalje ima misionarsku ulogu u našem društvu“, istakao je Marunović koji je jedan od osnivača Barskog ljetopisa, uz 11 premijera na ovom festivalu – od „Ljetopisa Popa Dukljanina“ i „Gorskog vijenca“ do „Hasanaginice“, „Dvije kristalne čaše“, „Jakov grli trnje“...
Za njega je barski festival poseban prostor, „mjesto koje je u najtežim vremenima Crne Gore okupljalo ljude dobre volje i zdravog razuma“.
Proces rada na ovoj predstavi, kako navodi Marunović, bio je dublji i zreliji nego prije tri decenije.
„Rediteljka Radmila Vojvodić sada dolazi s ogromnim iskustvom, a i mi smo sazreli kao ljudi i umjetnici. Predstava je dobila novu dimenziju promišljanja i osjećanja onoga što izgovaramo. Emocija je ostala jednako snažna, jer se radi o našoj domovini Crnoj Gori, što nas sve veže na poseban način”, naglašava on.
Publika je, prema riječima glumaca, bila u potpunoj tišini i koncentraciji tokom izvođenja, a aplauz na kraju bio je znak dubokog doživljaja i razumijevanja.
„Takva tišina je znak da su svi bili unutra, u priči, od prvog do posljednjeg trenutka i znači mnogo više od frenetičnog aplauza“, zaključila je Varja Đukić.
Predstavu je dramaturški oblikovao Božo Koprivica, dok su kostimografija, scenografija i muzika djelo Borisa Čakširana, Marije Kalabić i Žarka Mirkovića.
