O ličnim borbama, potrazi za istinom i pravdom, ali i važnosti kulture sjećanja, razgovarali su u PROUDCAST-u Centra za građansko obrazovanje (CGO) sa Željkom Zvicer, saradnicom na programima.
"Zarobili su mog oca dok smo sestra i ja bili u njegovom zagrljaju"
Obojica su bili djeca kada su se ovi ratni zločini dogodili - Alen je imao četiri, a Demir tri godine. Prisjećajući se vremena kada su im očevi ubijeni, svjedoče o iskustvima koja su trajno obilježila njihove živote.
„U našu kuću upala su dvojica uniformisanih policajaca i zarobili su mog oca. Ja i sestra smo bili u njegovom zagrljaju. Pošto je bilo već toplo vrijeme i kuća nije bila zaključana, oni su samo ušli i bukvalno zgrabili oca iz našeg zagrljaja. Bez ikakvog obrazloženja su ga odveli. Strpali su ga u policijsko vozilo marke Zastava 101 i odveli u prostorije MUP Herceg Novi“, sjeća se Bajrović.
"Ne pitaj ništa, da ne završiš gdje i on"
Njegova majka je danima odlazila u policijsku stanicu pokušavajući da sazna gdje joj je suprug, ali je nailazila na prijetnje i zid ćutanja.
„Rekli su joj: ‘Nemoj ništa da pitaš, bježi odavde, jer ćeš završiti gdje i on’. Nije bio niko sa njom, mi nijesmo nikog poznavali, vladala je loša atmosfera, uz rathnohuškačke govore preko medija“, dodaje Bajrović, podsjećajući da su pisali i tadašnjem ministru unutrašnjih poslova, ali su i tu ostali bez odgovora.
"Za otmicu čuli na dnevniku"
Demir Ličina se sjeća jako malo detalja iz vremena kada se dogodila otmica iz voza u Štrpcima, ali se jasno sjeća osjećaja neizvjesnosti koji je tada ušao u njihov dom.
„Ono što mogu sa sigurnošću reći jeste da je sama vijest o otmici, koja je emitovana u dnevniku, unijela zebnju u našu kuću. U početku nijesmo imali potvrdu da je moj otac među otetima, ali kako je vrijeme prolazilo, postajali smo svjesni te činjenice“, navodi on.
Njegov otac Iljaz bio je radnik koji je putovao vozom za Beograd kako bi zaključio bolovanje.
„Želio je da se vrati porodici. Kao i svi drugi oteti u Štrpcima - obični ljudi, hranitelji porodica. Njihov jedini ‘grijeh’ bio je grijeh imena. Ne čudi što su odgovori tada izostajali, jer kada država čini određeni zločin, odgovornost pretežno izostaje“, naglašava Ličina.
"Potvrdu o smrti dobio tek tri godine kasnije"
Potvrdu o smrti oca dobio je tek nakon tri godine, kada je tadašnji predsjednik države Momir Bulatović poslao telegram saučešća.
„U početku se manipulisalo informacijama, tadašnji zvaničnici govorili su da ti ljudi nijesu ubijeni, već da će vjerovatno poslužiti za razmjenu, pošto je buktio rat u BiH. A istina je bila drugačija - odmah su ubijeni i njihova tijela su bačena u Drinu. Ono što danas mene, kao člana porodice, boli jeste činjenica da, sa 36 godina, ja ne mogu da razvijem lik svog oca. Ja se ne sjećam dovoljno svoga oca i uspomenu čuvam samo na osnovu fotografija“, navodi Ličina.
"To nije bilo djetinjstvo kakvo dijete treba da ima"
Fotografije su i jedino sjećanje koje Alen Bajrović ima na svog oca. Obojica svjedoče da je odrastanje bez očeva bilo obilježeno osjećajem gubitka i borbom za osnovnu egzistenciju.
„Bilo koji teret i bilo koji problem koji smo imali - fali ti... Imaš nedostatak očeve pažnje, podrške, sigurnosti… Ostali smo bez materijalne egzistencije. Majka se borila da zaradi radeći sve najgore poslove, jer nije imala drugu mogućnost. Sve je bilo jako teško. Ostajete sami u borbi sa životom“, rekao je Bajrović.
Slična je i Demirova priča.
3
„Moje djetinjstvo nije bilo djetinjstvo kakvo dijete treba da ima. Nijesmo birali da se borimo, na borbu smo bili prinuđeni. Kada ostanete bez hranioca porodice, sa četvoro maloljetne djece, ostajete bez prihoda, bez sigurnosti, bez oslonca. Otac je radio, izdržavao je porodicu. U momentu kada je on otet iz voza u stanici Štrpci mi smo ostali bez ikakvih prihoda... Uopšte ne znam kako je moja majka uspjela“, kazao je Ličina.
"Bili podsticani da napustimo Crnu Goru"
Ocjenjuju da tadašnje postupanje države nije bilo usmjereno ka pomoći porodicama žrtava, već da se produbljivala nesigurnost i da su podsticani da napuste Crnu Goru, što je značajan broj porodica žrtava i učinio.
„Mi smo jedina porodica iz ratnog zločina Deportacije koja je ostala da živi u Crnoj Gori. I jedina porodica koja je nastavila sudski proces protiv države Crne Gore. Nikad neću odustati od borbe, uvijek se treba boriti za pravdu“, odlučan je Bajrović.
„Država je majstorski primjenjivala propise kada je trebalo ograničiti prava porodica. No, kada je trebalo da se olakša život tim ljudima, trudili su se da to otežaju. I to je fakat i ja ću to uvijek javno iznositi“ dodao je Ličina.
"Država ne preduzima ništa kako bi posmrtni ostaci bili pronađeni"
Govoreći o pravosudnim epilozima, Ličina ocjenjuje da je slučaj Štrpci pravno najzaokruženiji, ali naglašava da potraga za posmrtnim ostacima mora biti prioritet, jer bez pune istine nema ni zatvaranja rana.
„Država ne preduzima ništa da svi posmartni ostaci budu pronađeni. Mi znamo gdje se oni nalaze, potrebno je da se međudržavnom saradnjom to intenzivira, kako bi se pronašli i bili sahranjeni na način koji zaslužuju“, ističe Ličina.
Bajrović naglašava da u slučaju Deportacije i dalje nema svih odgovora ni pravosnažne odgovornosti.
„Vjerujem da se radi o preko 150 ljudi koji su žrtve, ali država je ta koja treba da pruži odgovore. S druge strane, mi nemamo nikoga da je za ovaj ratni zločin pravosnažno odgovarao. Znači, mi znamo ko je učestvovao u ovom ratnom zločinu, ali nemamo nikog krivog“, pojasnio je on.
Osvrnuli su se i na zakon koji je omogućio status civilnih žrtava rata njihovim očevima i okvir za nadoknade za porodice stradalih.
„Nisam saglasan sa određenim normama, ali taj zakon ima ogromnu simboličku vrijednost. To je institucionalna potvrda da moj otac nije imao nikakvu krivicu osim imena. Dobio je status kakav je trebalo davno da dobije - status civilne žrtve rata“, navodi Ličina. „Iako dolazi kasno, zakon je važan zbog statusa. Ali, mene lično je najviše pogađalo što je vezan i za ratne vojne invalide. Moj otac je ubijen od puške, a svrstan je u isti zakon“, ukazuje Bajrović.
"Bitno je da mladi znaju istinu o zločinima"
I Ličina i Bajrović žele da mladi znaju istinu o ovim zločinima cijeneći da je to jedini put naprijed.
„Nama je stalo da mladi znaju šta su radili ljudi koji su bili tu prije njih. U osnovi ove naše borbe je i želja da ostavimo činjenice“, poručuje Ličina.
„Istina mora ostati mladima, a mislim da to treba građanima Crne Gore više nego meni, jer ja sam već negdje okamenio. Istina je osnova da se zločin ne ponovi“, zaključio je Bajrović.
Cjelokupan razgovor možete pogledati ovdje.
