Džoli podsjeća da najnovije filmsko ostvarenje autorke filma „Quo Vadis, Aida?“, govori priču o srebreničkom genocidu kroz život bosanke Aide koja radi kao prevoditeljka za UN, a istovremeno pokušava da spasi svoju porodicu i sugrađane od nasilja.
“Jasmila mi je rekla kako su je Majke Srebrenice inspirisale da snimi ovaj film. Više od dve decenije ova grupa preživjelih žena održava mirne proteste i koristi moć majčinske ljubavi da održi sjećanje na muške članove porodica živom, traže njihova tijela i zahtijevaju pravdu i istinu“, napisala je Džoli u uvodu teksta za magazin Time.
S rediteljkom iz BiH je razgovarala o godinama koje je provela u opkoljenom Sarajevu, o tome kako ju je rat odredio kao osobu, ali i o centralnoj temi intervjua – priči o srebreničkom genocidu i odluci da o tome napravi film.
Žbanić je kazala kako ju je rat oblikovao i kao osobu i umjetnika, a već njen prvi film, dokumentrac o majci koja traži ostatke svoje djece u masovnoj grobnici bio je ratne tematike.
Na pitanje zašto je odlučila ispričati priču o Srebrenici odgovara:
“Srebrenica je univerzalna tragedija naše civilizacije. Iako je prošlo 26 godina, to je još uvijek jedna velika trauma za našu regiju”.
Ističe kako se snimanje filma odvijalo daleko od očiju javnosti, jer je postojala bojazan da bi neki političari pokušali da iskoriste ovu temu za još jednu podijelu među narodima.
Govoreći o ulozi UN-a u Srebrenici, Džoli je podsjetila kako je inicijalna ideja bila da ove međunarodne snage zaštite ljude, ali desilo se upravo suprotno – pokolj.
“UN je sjajna ideja o instituciji koja nas sve spaja, i ja bih željela da bude jača, bolja i odlučnija. Ali, UN je još pod uticajem političkih interesa koji nemaju ništa s ljudskim pravima, što čini UN sistemski korumpiranim“, istakla je Žbanić, izrazivši nadu kako će njen film „Quo Vadis, Aida“ pomoći da se pokrene pitanje nezavisnosti UN-ovih odluka i potrebi za više odlučnosti u zaštiti ljudskih prava.
Džoli je posebno priznanje odala Majkama Srebrenice, nazivajući ih “istinski zadivljujućim i inspirativnim”, a na pitanje o značaju ovog udruženja za nju kao građanku Žbanić odgovara:
“Ne razumijem gdje pronalaze takvu nevjerovatnu snagu. Majke još uvijek tragaju za kostima svojih sinova i muževa. 1.700 tijela još uvijek nijesu pronađena. Ostaju skrivena“, kaže.
„Neke majke žive samo da bi pronašle i sahranile svoje najmilije. Znaju da su svi njihovi ostali rođaci mrtvi, a ako ih ne pronađu, njihova djeca neće imati ni grob za posjetiti. Znam da nijedan film ne može prenijeti takvu količinu boli, ali pokušala sam prikazati mali dio ove tragedije”, dodala je autorka filma o Srebrenici, koji je nedavno stavljen na suženu listu nominacija za ovogodišnjeg Oskara u kategoriji najboljeg stranog filma.
Žbanić dalje pojašnjava kako Majke Srebrenice nikad nijesu išle za osvetom, nego su svoju energiju usmjeravale da bi tražile istinu i pravdu.
“To je jedini način da se izgradi istinski mir. Čak i nakon ovakve tragedije, one su te koje promovišu ideju zajedništva i ljubavi jednih prema drugima”, dodala je.
Na pitanje da li smatra da su Majke Srebrenice dobile priznanje koje zaslužuju, Žbanić odgovara kako se nada da će jednom biti nominovane za Nobelovu nagradu za mir.
“Jer one su jedinstvena snaga mirotvoraca u svetu”, zaključila je autorka, a Džoli je pozdravila ideju, izrazivši nadu kako će to dijelom pomoći u liječenju trauma iz rata.
