Mitropolija crnogorsko-primorska nije 1918. postojala. Ustrojena je tek – 16. novembra 1931. godine (Ustav Srpske pravoslavne crkve, čl. 12, st. 1, t. 20 i st. 2, „Službene novine Kraljevine Jugoslavije”, XIII, 275, Beograd, 1931). Budimljansko-nikšićka eparhija je 2001. osnovana. Ni SPC nije 1918. postojala – formirana je 17. juna 1920. godine, a sadašnji naziv je dobila 6. novembra 1929. godine.
Izvještaj američkoga Stejt departmenta o stanju vjerskih sloboda koji se odnosi na Crnu Goru („2019 Report on International Religious Freedom: Montenegro”) navodi da Mitropolija crnogorsko-primorska i Budimljansko-nikšićka episkopija birinu da će primjena Zakon o slobodi vjeroispovjesti ili uvjerenja i pravnome položaju vjerskih zajednica „značiti ‘konfiskaciju i nacionalizaciju vjerskih objekata’, i da se brinu da će, iako SPC ima vlasničku dokumentaciju za svaku od svojih nekretnina, ti dokumenti bili nedovoljni”.
Zbog čega bi brinuli ako zaista imaju dokumentaciju?
U pogledu pravnih mjera koje će SPC preduzeti da ospori Zakon, Sinod u Beogradu je 30. januara sa „proširene śednice”, prisustvovao i Amfilohije, koji, inače nije član Sinoda, saopštio: „Razmatrani su pravni koraci koji će, uz saglasnost Sinoda sa Patrijarhom na čelu, biti preduzeti pred Ustavnim sudom Crne Gore”. Biti preduzeti? Dosad ništa od toga.
Patrijaršija SPC iz Beograda, po stupanju Zakona na snagu, preko advokata iz Novog Sada, podnijela je inicijative Ustavnome sudu Crne Gore, ali ih je 30. januara povukla!
Zakon otvara odlične mogućnost dokazivanja tvrdnji SPC u procedurama na šest pravnih nivoa: upravni postupak; mogućnost žalbe u drugom stepenu; mogućost pokretanja upravnoga spora; mogućnost otvaranja postupka pred Vrhovnim sudom; mogućnost žalbe Ustavnom sudu; konačno, moguće se obratiti Evropskom sudu za ljudska prava.
„2019 Report on International Religious Freedom: Montenegro” napominje da je „SPC oštro kritikovala zakon kojim je predviđeno da ukoliko vjerska imovina nema jasno vlasništvo i da spada pod ‘kulturno naslijeđe’ države prije 1918. može postati državna svojinu”.
U izvještaju se, međutim, ne navodi da je crkvena imovina i poslije 1918. ostala državno vlasništvo i da država sada ima namjeru da kroz zakonitu proceduru preispituje osnov katastarskoga upisa; a ti upisi su iz novijih vremena, od kraja 1980-ih, a masovno iz 1990-ih.
Svaka pravna država na svijetu, bilo koje fizičko ili pravno lica, uključujući i vjerske zajednice, ima pravo da kroz zakonske procedure pozove da objasne porijeklo imovine. U slučaju SPC u Crnoj Gori, ne radi se samo o vjerskim objektima, nego i o velikim zemljišnim fondovima, od kojih je neke komercijalizovala (prodavala, trampila ili iznajmljivala), ili na njima gradila hotelske (Budva) ili velike stambeno-poslovne komplekse (Podgorica); ili ima namjeru da sagradi – kao u Buljarici, „na pjeni od mora”, kompleks od 11,5 miliona kvadrata!
SPC, ili bilo koja potčinjena joj eparhija, iako je naravno imala i ima mogućnost, svojevoljno nikad u Crnoj Gori nije željela da se registruje u svojstvu crkve (vjerske zajednice). Mitropolija crnogorsko-primorska SPC ima, na primjer, rješenje Poreske uprave Vlade Crne Gore o registraciji za PDV iz 2004. godine. Jedna ili više firmi ove eparhije su registrovane kao privedni subjekti. Ali, to je definiše kao privredni i poreski entitet – nema registraciju da je uopšte vjerska zajednica.
Svojevoljno odbijajući da se registruje po prethodnome Zakonu o pravnome položaju vjerskih zajednica, SPC ili njezine eparhije nijesu imale pravno svojstvo vjerske zajednice u Crnoj Gori kao prethodni uslov da, kako su uradile uredno registrovane Rimokatolička crkva i Islamska zajednica, na zakonit način sklope ugovor sa državom Crnom Gorom. Vjerske zajednice, ni po novome Zakonu, nijesu u obavezi da se registruju.
Pravo svojine države na crkvenim nekretninama u Crnoj Gori, za vrijeme prve (1918-1945), druge (1945-1992), treće Jugoslavije (1992-2003) i Državne zajednice Srbija i Crna Gora (2003-2006), na SPC ili neku od potčinjenih joj eparhija u Crnoj Gori – nije prenijeto.
SPC nikad nije navela niti jednu odredbu crkvenoga prava, ili običajnoga crkvenoga prava u Crnoj Gori, koja bi negirala pravo države da bude vlasnik crkvenih nepokretnosti.
Takva odredba i ne postoji. Vlasništvo države nije protivno crkvenome pravu.
U Istočno-pravoslavnoj crkvi nema jedinstvenoga i obavezujućega modela regulisanja svojinskoga statusa imovine. Kako primjećuje ruski protojerej dr Vladislav Cipin u „Kursu crkvenoga prava”, „pravnu prirodu odnosa [Crkve] prema ovoj svojini određuje spoljno crkveno pravo, a to zavisi od statusa Crkve u državi”, dok „crkvena imovina može biti zaštićena samo državnim zakonom”.
Običaj (consuetudo) može biti izvor i dio crkvenoga prava. Vaseljenski sabori potvrđuju pomjesnim crkvama posebna prava i običaje, između ostalih i određenu nezavisnost kroz specifičnosti crkvenoga zakonodavstva. Što se tiče običaja crkvenoga zakonodavstva Crkve u Crnoj Gori u pogledu statusa crkvene imovine, ustanovljen je od davnina – od 1485.
Od 1485. do 1918. vladari Crne Gore, uz saglasnost arhijerejâ i klirikâ autokefalne Mitropolje odrediše, uzakoniše i primjenjivaše običaj: da je crkvena imovina „državno imanje” koje se daje samo na upravljanje, ali ne i u svojinu jerarhije tj. Crkve.
Knjaz je 1868. sazvao Crnogorsku narodnu skupštinu, koju su sačinjavali „zastupnici naroda crnogorskog” – takođe ondašnji prvojerarh autokefalne Crkve i jerarhija. Skupština će 1868. potvrditi običaj i zakonom opet potvrditi tradiciju svojinskoga prava države na crkvenu imovinu. Ta se imovina na upravu predaje instituciji poglavara Crkve – Mitropolitu, a kontrola prihoda i zadnja riječ o taj imovini ostaje ingerencija isključivo državne vlasti.
Identična rješenja sadrži i Opšti imovinski zakonik Crne Gore (1888, čl. 718), takođe, Ustav pravoslavnih konsistorija u Crnoj Gori (1904, čl. 118 st. 2). Baltazar Bogišić je prikupljajući 1873. podatke za zakon, sproveo opsežnu anketu, pa na pitanje „ko upravlja dobrima Mitropolije i pod čijom kontrolom?”, dobija ovaj odovor: „Mitropolit pod kontrolom financijalne državne komisije”.
Ovakav status crkvene imovine u Crnoj Gori nije mijenjan ni nakon 1918. kada je Crna Gora nasilno pripojena novostvorenoj Jugoslaviji. Ne postoji nikakav zakon, akt ili ugovor o tome.
Obnovom državnost Crne Gore 1945. u rangu republike u federalnoj Jugoslaviji, Crna Gora je „restitucijom povratila sva imovinska prava oduzeta 1918”, a kroz posebne pravne akte, od 1946. godine, „u svojinu obnovljene države Crne Gore vraćeno je sve državno na njenoj teritoriji; u tom okviru su svi istorijsko-kulturni objekti, uključujući i vjerske”.
Međutim, od kraja 1980-ih, naročito od 1990-ih kada su u Crnoj Gori vladale neredovne prilike, dolazi do tajanstvenih vlasničkih upisâ SPC u katastar u svojstvu navodnoga vlasnika određene crkavene imovine.
Pravni osnov za izvršene promjene u katastaru u korist SPC po pravilu nije naveden. Po zakonima Crne Gore, podaci u katastaru sâmi po sebi nijesu valjan dokaz o svojini, već samo pretpostavka o postojanju prava svojine.
Zakonske odredbe preciziraju da su one legalne ukoliko se za takvu promjenu priloži dokaz: ugovor o prodaji, poklonu, razmjeni i drugo; jednostrani pravni poslovi upravljeni na prijenos prava svojinu; sudska odluka; odluka državnoga organa u skladu sa zakonom (Zakon o državnom premjeru i katastru, čl. 74, st. 2, „Sužbeni list Republike Crne Gore”, br. 29/2007 i „Službeni list Crne Gore”, br. 32/2011, 40/2011, 43/2015, 37/2017, 17/2018).
