Mnogi se u kontekstu nastupajućeg događaja na zagrebačkom hipodromu pitaju odakle pjevaču Marku Perkoviću nadimak Thompson. Storija glasi: početkom rata u Hrvatskoj on se među prvima prijavio kao dragovoljac. Tada je dobio stariji model američke puške proizvodnje ili naziva Thompson. Ostatak je epska mitologija koju je nadograđivao rečeni i njegovi mnogobrojni fanovi.
Kako je Thompson postao simbol ekstremne desnice
Ispada da pola milijuna hrvatskih mahom odraslih građana dolaskom na mega koncert dokazuje svoju privrženost desničarskoj, nerijetko i ekstremnoj politici koja pjesmom priziva i hvali ustaški pokret, izjednačuje žrtve rata i fašističkih progona s petokolonašima koji su zaglavili koncem rata na Zidanome mostu i Bleiburgu.
Prizivajući poimence poglavnika i doglavnike stravičnog režima, Thompson svojom „muzikom“ eksplicitno spominjući logore smrti Staru Gradišku i Jasenovac abolira zločince od krivice i time afirmira svoju predanost ustaškoj stvari. Kad je šefica lijeve Radničke fronte i zastupnica u Hrvatskom saboru Katarina Peović navela koje je Perkovićeve pjesme vrijeđaju podigla se silna medijska prašina od strane njegovih obožavatelja zbog tih pjesmuljaka…
5Navela je naslove i tekstove dvanaest „kompozicija“ koje slave zločine i zlo.Većina njih su prerade ili citati ustaških „domoljubnih“ stvari. Peović je zatražila i zabranjivanje ovog koncerta, izgleda bezuspješno. Njegovi uvredljivi muzički uradci su neka vrst turbo-splačina koji slave najcrnje razdoblje u povijesti Hrvatske, državnu tvorevinu NDH.
Ivica Puljak, bivši gradonačelnik Splita komentirao je na svom Facebook profilu i predstojeći koncert i imenovanje Ivana Penave na čelo novog tijela koje bi se bavilo komunističkim zločinima nakon Drugog svjetskog rata.
Kaže Puljak, koji je proveo neko vrijeme u Cernu na istraživačkim projektima fizike, kako se svuda u svijetu govori o budućnosti a u Hrvatskoj se piše milijun članaka o Thompsonu. I zaista, kako smo dopustili da nam ovaj fenomen zastre svu našu svagdašnjicu? Kako smo se i kada obreli u ovom neofašističkom folkloru?
Janusovsko lice Evrope
Kako će Hrvatska stajati pred licem Evrope koja na sve to zasad naizgled ravnodušno gleda? No, nije li to ujedno ono isto janusovsko dvostruko lice evropske aktualnosti u koju je uronjena ne samo hrvatska već i neke druge evropske desničarske politike?
Hrvatska koja je prva od južnoslavenskih zemalja osnovala svoju Socijaldemokratsku partiju još 1894? Koja je imala najrazvijeniju i najveću industriju među svim ostalim saveznim republikama Jugoslavije? Koja je prva osnovala KPH 1937. u Samoboru, zagrebačkom satelitu?
Hoće li nama koji je smatramo svojom domovinom Hrvatska ikad više biti ista nakon ovog masovnog fascio-festivala?
Ja koja sam se rodila u Zagrebu i odrasla u Samoboru nikad to ne ističem niti se time dičim, jer to nije moja zasluga. Jer sam se mogla bilo gdje drugdje na svijetu roditi. Jer sam kao i većina ljudskih sudbina bačena u svijet, kako to kažu egzistencijalisti. Jer ne podnosim nijedan šovinizam i ničiji nacionalizam.
Mladi i stari u transu istorijskog zaborava
Jer teško podnosim ovu narušenu i nagrđenu fizionomiju moje Hrvatske koju svakodnevno prljaju i mladi ljudi i srednjedobni njeni stanovnici. Jer mi je nezamislivo da će klinci rođeni znatno poslije svjetskoga rata ili najnoviji milenijci ikad išta moći sramotno ponoviti što podsjeća ili zaziva vremena nacifašizma.
Jer sam duboko postiđena što postoji pola miliona usijanih glava koje će odsad nadalje imati sve veću medijsku pratnju i pažnju. Jer je to samo vidljiva strana stvarnosti. Jer znam da postoji još barem toliko punoljetnih građana koji se solidariziraju s tompsonovcima i koji iz tko zna kojih razloga nisu mogli doći na koncert. Jer već kruže mrežama suvremeni tapkaroši koji karte kupljene po 30 eura preprodaju od 250 do čak 500 eura.
Fotografija kao politički manifest
Jer imamo premijera koji unatoč očiglednoj fašizaciji koncerta prima ovog pjevača i slika se s njim, te javno izjavljuje da „voli njegovu glazbu“. Jer je tom neslavnom izjavom abolirao ili relativizirao sve ustaške i neoustaške zločine počinjene ikad u svijetu.
Foto: maxportal.hr
Jer time otklanja i odgovornost i s Ministarstva kulture i medija i njegove ministrice koji su neposredno odgovorni za formalno dopuštenje, tzv. dopusnicu ovakve glazbene večeri. Jer u jednoj Njemačkoj ili Austriji za koncert podignutih otvorenih ravnih desnih ruku i dlanova pala bi vlada ili barem ministar kulture.
Jer za zemlju koja slavi fašizam i nacizam nema opravdanja kad to radi javno, otvoreno i beskrupulozno kako to radi Hrvatska ovih dana.
Još je jedna saborska zastupnica, pravnica Darija Orešković imala je časti i hrabrosti da među rijetkima u Hrvatskoj kaže kako je Thompson bio i ostao HDZ-ov pjevač: „od primitka onih pola milijuna koje je Sanader ukrao iz državnih tvrtki, pa do ove slike s Plenkovićem, ukorak s potrebama bilo da ne pjeva ili pjeva.. pa ako je 5. 7. pitanje identifikacije biram ne biti tamo“, napisala je Orešković.
Gdje je opozicija
Filozof i teolog Marko Vučetić, s pravom se pita: gdje je oporba? Boji se vlasti, koncerta i građana, odgovara. Jer kako kaže, vlast se pokreće iz straha, ali isto tako strah građane drži u pokornosti.
Još prije godinu dana filozof politike Žarko Puhovski, povodom tadašnjegThompsonovog koncerta u Imotskom rekao je hrabro kako je „Thompsonpoglavica svih hrvatskih kukavica.“
Postoji još jedan ugledni hrvatski intelektualac na ljevici: Zoran Pusić. On kaže vrlo jasno: Thompson je uvijek politička poruka, veliča ustaštvo i mržnju. On je jedini svojedobno uputio molbu premijeru Plenkoviću da ne pjeva na dočeku rukometne reprezentacije. Podsjetio je i na već koncerte održane po Dalmaciji „koji su bili masovni skupovi mladih ljudi s bakljama i ustaškim pjesmama“. Oduševljavanje uzvicima iz vremena NDH ovaj skup je zloslutno podsjećao na slične skupove 1933. u Njemačkoj“.
I dalje kaže Pusić da „nije samo glazba ono što Thompsona čini opasnim, već to što ona normalizira mržnju i nasilje kao domoljubni osjećaj.“
Njemački analitičari kažu kako su ovakvi mega koncerti u stvari masovna okupljanja koja se mogu protumačiti kao identitetski rituali. Podsjećaju na veoma dug popis zabranjenih koncerata Thompsona diljem Evrope, posebno ina oprez zbog mogućih vezama Thompsona s neonacistima.
I konačno, da navedemo ne tako davnu izjavu ministra turizma Tončija Glavine povodom dočeka hrvatskih rukometaša: da je Thompson velika želja Vlade da nastupa i da bude prisutan M.P. Thompson, tako da ćemo sve napraviti da se sve to realizira.“ Ovo je objavljeno prošlog kolovoza.
Možemo li te priče i koncerte smatrati uvertirom ili vježbom za ovaj zagrebački? Kad jedna deklarativno antifašistička vlada svojim ministrima i sebi dopušta takve kikseve, što da mislimo o vladajućima?
Hrvatska i Crna Gora u zagrljaju klerikalne i ekstremne desnice
Duže vremensko razdoblje od gotovo pet godina pratim osvajanje vlasti u Crnoj Gori od strane desnice i desničara. Sličnim metodama, uličnim okupljanjima koncipiranim kao pravoslavne litije -svojevrsna crkvena prikazanja- oni su došli na vlast. Na leđima omladine i na mrcini raspada prethodnog režima.
Na grubim greškama koje su posljedovale stvaranjem neke vrsti ortodoksne, pravoslavne džamahirije. Vlada je klerikalna, dijelom čak neonacistička i pročetnička. Ovo govorim s punom odgovornošću. U Parlamentu jedva da se čuje glas opozicije, koja je neutralizirana i slabo organizirana.
Nalazim mnoge dodirne točke među vladajućima u Hrvatskoj i u Crnoj Gori. I jedni i drugi deklarativno se bore za pravnu državu, ispravnost institucija i protiv korupcije. U stvarnosti ništa od toga ne rješavaju. Brzi su bili jedino u hapšenjima, posebno tamo gdje se najmanje očekivalo, u dojučerašnjim saveznicima.
Vrijeme bez istine i bez srama
I jedni i drugi oslanjaju se na evropske institucije i sredstva, a način na koji poslije raspolažu njima sve je manje transparentan. I jedni i drugi obećavaju rješavanje nezaposlenosti a iz obje zemlje odlaze tisuće mladih i obrazovanih ljudi na rad u inozemstvo.
I jedni i drugi govore o socijalnoj državi a mirovine su daleko od plaća, i većina penzionera jedva preživljava. Izdaju se za sekularne države a opstaju uz svoje crkve. Povećavaju razlike između bogatih i siromašnih, ne brinu o pravima žena, ne procesuiraju maksimalnim kaznama ubojice, oglušuju se o vršnjačko nasilje.
U stvari, ja ne živim čak više ni klimatski u dvjema državama: ja sam u jednom istom mediteransko-dinarskom arealu u kojem se više ne drži ni do riječi ni do čestitosti ni do istinoljubivosti. U kojem vladaju neradnici. Perači novca i saboteri.
U svijetu u kojem, rečeno marksistički, prevladava jedinstvo suprotnosti. I obratno, suprotnosti mnogolikih nejedinstava, preostalih iz krhotina Titovine, iz Jugoslavije, iz SFRJ.
