Predstava reditelja „Ričarda III“ Dina Mustafića (premijerno izvedena 2. juna u Zetskom domu) otvara na velika vrata pitanje politike u crvenoj boji. Nije to revolucionarno pobunjeno krvoproliće, to je krvava obojenost u želji za moć.
Dionizijevska raspolućenost u slasti krvoliptanja, potpuna otvorenost čula za vještinu igre vladanja, tipično makijavelistički.
Glumac Srđan Grahovac je savršena inkarnacija sibilinske opsjednutosti vlašću. U intimi sa publikom povjerava svoj okrutni plan. Nije to u mucavom maniru Klaudija, koji svoju fizičku uskraćenost doživljava tragično, pa tražeći od Sibile savjet, dobija odgovor:
"Kroz deset godina i pedeset tri dana, Klau-Klau-Klau će dobiti poklon koji svi žele, osim njega. On će mucati, kvocati i saplitati se, a usta će mu uvijek sliniti pred puzavim ulizicama. Ali kad on zanijemi i kad ga nestane, poslije devetnaest stoljeća, ili skoro toliko, Klau-Klau, Klaudije će jasno progovoriti…”
Progovoriće u djelu Roberta Grevsa svojim ćutanjem i tišinom, kao konstruktom nijemog slaganja pod egzekutorskom rukom tuđe želje za moć.
U Šekspirovoj tragediji to je ruka Ričarda III, koji u jednom trenutku drame i kraljevstvo daje za konja osvetoljubivo jureći za izdajnicima. Moć umjetničke riječi ostavlja ovu anegdotu upitnom za istoričare, koji tvrde da ne pripada stvarnom trenutku.
Reditelj se ne bavi pitanjem kraja tiranina, njegova namjera je da ruke uprljane političkim spletkama aktuelizuje. Završni apokaliptični trenutak odsustva svjetlosti, koje je alegorija zdravog rasuđivanja sahranjuje i sve uživaoce teatarskog prizora. Zasićenost žal crne boje je savladala i krv crvenu.
Oćutali smo mucavo, u maniru Klaudija i sopstvenu grbu, svako sa vlastitim asocijacijama na osjećaj nasamarenosti političkim igrama. Da li nam je država zaista “na dobošu” i da li je infantilno predajemo kao ekonomski paralisanu u ruke susjeda, koji zalažući sopstvena dobra kreiraju ekonomska sredstva za trgovinu tuđih. Nezavisnost se krpi na marginama društva, a sopstveni nacionalni simboli izdajnički tavore na tuđim osvajačkim zastavama.
Ričardova nedjela su dio svih hijerarhijski poređanih učesnika egzistencijalne piramide, u rediteljevoj predstavi magično realistički podijeljena sa publikom kroz razgovor dvije susjede.
Manirom pozorišnog minimalizma uživali smo u tim scenama, koje su me podsjetile na razgovor stražara u “Hasanaginici”, Jagoša Markovića, na scenu bala u predstavi “Ana Karenjina”, Mirka Radonjića…
Hoćemo li u maniru Buridanovog magarca skapati od gladi neodlučni između etnički pročišćene “Srbije na moru” i Evropske unije?
