Postoje stotine dokaza da velikosrpske vlasti, za šest godina vladavine, od nacionalnih Crnogoraca, govornika crnogorskog jezika i poštovalaca i vjernika tradicionalne Crnogorske pravoslavne crkve, ponovo stvarajugrađane drugog reda.
Ima li bolji dokaz koji potvrđuje njihovu nacionalnu diskriminaciju, sada i ovdje, od činjenice da među trideset pet ministara aktuelne Vlade nema nijedan Crnogorac, pripadnik relativno većinske nacije!?
U međuvremenu je obavljena čistka Crnogoraca u svim domenima državne uprave, poglavito u resorima bezbjednosti, odbrane, kulture, sektoru pravosuđa, tena javnom medijskom servisu. U tom bez presedana grubom, ali i promišljenom planu devastiranja crnogorske nacionalnosti i državnosti, želi se implicitno pokazati kako je državna nezavisnost kontaminirana kriminalnim djelovanjem bivše vlasti. Zato je uhapšeno, procesuirano, zatvoreno, osuđeno, preko četrdeset bivših ministara, funkcionera, sudija, tužilaca, biznismena bliskih bivšoj vlasti.
S druge strane, treba priznati da u postkomunističkim balkanskim zemljama – izuzeci potvrđuju pravilo – vlast nije zloupotrijebio samo onaj koji je nije imao. Nijesam nikome od bivših vlastodržaca držao svijeću, niti znam što je većina od njih radila, ali u pravnoj državi se ne može hapsiti na osnovu utisaka, priča, denuncijacija, nego materijalnih dokaza. U Crnoj Gori danas se represija sprovodi selektivno: političke protivnike osuđuju na zatvorske kazne, zbog mobilnih telefona, ili navodno neopravdanih putnih naloga, a za iste i mnogo gore inkriminacije, režimske funkcionere i njihove saradnike i prijatelje niko i ne poziva na odgovornost.
Tako je Jelena Perović, direktorica ASK, osuđena dvije godine i dva mjeseca za to što je tobož bespravno kupila mobilne telefone i potpisala putne troškove, a Milutin Simović, bivši ministar osuđen je na šest mjeseci kućnog zatvora za 1.500 eura (sic!), dok, s druge strane, aktuelnu direktoricu Biblioteke „Radosav Ljumović“ niko ne procesuira za naručivanje nepostojećih knjiga, u vrijednosti od 50.000 eura, niti brojne ministre nove vlasti, koji neovlašćeno i nezakonito troše neuporedivo više novca nego što su svote zbog kojih su osuđeni Perović i Simović.
Represija kao politički instrument
Hapšenja bivših ministara, predsjednika sudova, specijalnih tužilaca, šefova tajne službe, visokih činovnika bivše vlasti, njihovih prijatelja iz sfere biznisa, koji su mahom šezdesetogodišnjaci i sedamdesetogodišnjaci, pred televizijskim kamerama izvode iz „crnih marica“, kao da su latinamerički narko bosovi ili profesionalni kileri.
Uz to, manirom vojnih hunti, vrše potpuno besmislene pretrese kuća i imanja osumnjičenih, plijene im satove, umjetničke slike, automobile, prije izrečene sudske presude. Prilikom pretresa stana Aca Đukanovića, u samom centru Podgorice, u zgradi u kojoj se nalazi jedna banka i više javnih lokala, specijalci s dugim cijevima su blokirali cijelu ulicu, da bi na kraju zaplijenili tri trofejne puške!
Pravosudno-policijski kartel se u nekim slučajevima prema funkcionerima bivše vlasti i njima bliskim biznismenima i u zatvoru ponaša otvoreno osvetnički, kao prema ratnim zarobljenicima – bolesnog Veselina Veljovića su lisicama vezali za bolnički krevet – i beskrajno im produžavaju pritvor.
Na primjer, kad se nađe neki neposlušni sudija, kojih je sve manje, i odbaci optužnicu, ili pretpostavljaju da ne mogu osuditi osumnjičenika – jer nema nijednog dokaza za određenu inkriminaciju –ad hok mu pripreme drugu optužnicu da bi ga što duže zadržali u zatvoru, kao što je to slučaj s Milivojem Katnićem i biznismenom Aleksandrom Mijajlovićem.
0U pitanju je, prije svega, strahovlada, stvaranje atmosfere da svaki Crnogorac, svaki opozicionar velikosrpske vlasti, može biti uhapšen na osnovu političkih razloga i diskretnih procjena o tome kad i koga će aretirati, ili samo zbog toga što ste se nešto zamjerili čelnicima Vlade, tužilaštva i policije. Tek pošto vas uhapse onda će smisliti nekakvu krivicu, jer krivica se ne mora bazirati na materijalnim i posrednim dokazima. Krivica u ovakvim režimima ima i metafizička svojstva. Svisu, po definiciji, krivi, kako veli Andrićev Karađoz: „Skrivio je nešto, pa ma to bilo u snu. Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, pomislila nesto rđavo… Ko ovde dođe nešto je kriv, ili se makar očešao o krivca“.
Od zaštitnika države do državnog neprijatelja
Od svih režimskih progona javnosti je najpoznatija „Afera Katnić“, hapšenje i dvoipogodišnje tamničenje, bez sudske presude, bivšeg specijalnog javnog tužioca Milivoja Katnića, koji je 2016. godine vodio akciju otkrivanja i hapšenja aktera planiranogdržavnog udara, u režiji ruske vojne službe GRU.
Katnić, kao bivši vojni obavještajac, uspio je, igrom slučaja, da osujeti veoma stručno i brižljivo planirani državni udar, koji je osmislila tajna služba jedne imperije koja je u tom poslu imala puno iskustva. Katnić je, dakle, bio ključni čovjek u policijsko obavještajnoj operaciji koja je Crnu Goru spasila građanskog rata, a on bi bio krvaviji, dugoročno mnogo destruktivniji od unutrašnjih sukoba koji su se dogodili dvadesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća.
„Junaku se češće putah hoće vedro nebo nasmijat grohotom“. Katnić bi u svakoj demokratskoj, civilizovanoj zemlji, nakon sprečavanja nasilne smjene vlasti motivisane sprečavanjem ulaska u NATO, i krvavog unutrašnjeg rata, bio persona grata, jedna vrsta nacionalnog junaka.
Zato upravo njegov sadašnji status svjedoči da je neuspjeli državni udar 2016. godine, uspješno ponovljen četiri godine kasnije. Jer,tužilac koji je otkrio i procesuirao teroriste u pokušaju – bio je uhapšen i sudski je procesuiran, i Katnićev zamjenik SašaČađenović, takođe kao član zločinačke organizacije– već dvije i po godine je u „u debele lance“, a Andrija Mandić, prvostepeno osuđeni za pokušaj državnog udara, danas je aktuelni predsjednik parlamenta i najmoćnija politička ličnost Crne Gore!? Ovakav scenario bi neupućenom građaninu, stanovniku neke uređene države, koji je ljubitelj političko-špijunskog trilera, sugerisao da se storija događa sredinom 20. vijeka u Latinskoj Americi ili Africi.
Logika montiranih političkih procesa
Doista, kako je moguće da se 2026, u članici NATO, koja je navodno i pred vratima Evropske Unije, sprovodi tako butalno bezakonje, s takvim apsurdnim optužnicama koje podsjećaju na vrijeme staljinističkih procesa u Istočnoj Evropi!
Riječju, istorija političkih procesa je i antologija logičkih besmislica. Ovaj fenomen mračnih, ciničnih protivrječnosti dobro sam istražio dok sam prikupljao građu za moj posljednji roman, u kojemu su tri glavna lika bili zatočeni u Staljinovom Gulagu.
Ponekad su sovjetski kagebeovci i tužioci bili doista inventivni u izmišljanju inkriminacija onima koji su targetirani kao „neprijatelji naroda i socijalizma“, ali, nijesam ni među dovitljivim asistentima zloglasnog Andreja Višinjskog, pročitao takvu apsurdnu inkriminaciju, kao što je optužnica da je Milivoje Katnić, kao glavni specijalni tužilac, postao član zločinačke organizacije narko bosa Radoja Zvicera.
Uz to, Crna Gora je, za razliku od sovjetske imperije, mala neanonimna zemlja, u kojoj se gotovo svi poznaju, lično ili posredno. I ko god je u životu imao ikakav dodir s Milivojem Katnićem, mogao se uvjeriti da je riječ o osobi rigidnih, starocrnogorskih, neki će reći i komunističkih navika i manira, koji je zazirao od toga da ga neko u kafani časti pićem, kamoli da on kao jedan od najmoćnijih ljudi u državi postane dio narko kartela!?
(Montirani politički proces Azemu Vlasiju, kojega je poslije četrnaest mjeseci boravka u istražnom zatvoru, sud u Titovoj Mitrovici, u aprilu 1990. godine, oslobodio optužbi, svjedoči o tome da je pravosuđe u vrijeme Slobodana Miloševića, više držalo do svoje struke – bilo profesionalnije – nego ovo crnogorsko, kojemu su politički pokrovitelji i šefovi, Andrija Mandić, Aleksa Bečić, Valentina Pavličić, Milorad Marković, Vladimir Novović)
S obzirom na to da je optužnica protiv Katnića o njegovom učešću u zločinačkoj kriminalnoj organizaciji suprotna ne samo činjenicama nego i elementarnom zdravom razumu, tužilaštvo mu, da bi ga do kraja života držali u tamnici, stavlja na teret da je nezakonito htio da pribavi dokaze o krivici, od bivšeg agenta CIA-e, egipatskog Kopta, Džozefa Asada, kojega su prevrbovali Rusi, i dali mu zadatak da iz Crne Gore izvlači strane diplomate, u vrijeme državnog udara!?
(Koliko je državni udar u Crnoj Gori bio ozbiljno planiran upravo svjedoči i angažovanje Asada, koji je u Iraku izvlačio hrišćane iz zatočeništva ISIL-a.) Prema novim informacijama tužilaštvo Katniću priprema i treću optužnicu, za ratne zločine 1991. godine, na Dubrovačkom ratištu, iako je hrvatsko tužilaštvo, na zahtjev podgoričkog tužilaštva odgovorilo da nemaju saznanja o Katnićevom ratnom zločinu!
Saučesništvo međunarodne zajednice
Naročito je indikativno, u vezi Afere Katnić ponašanje takozvane međunarodne zajednice, oličene prije svega u ambasadorima zemalja Kvinte i u Johanu Satleru, predstavniku EU u Podgorici. Jer, pokušaj državnog udara 2016. godine, javno su potvrdili Majkl Pens, potpredsjednik SAD, Boris Džonson, premijer Velike Britanije, te Aleksandar Vučić.Nemoguće je, dakle, da Zapadni državnici eksplicitno potvrđuju pokušaj terorizma u Crnoj Gori, a da o tome ništane znajuniži evropski i američki funkcineri i diplomate!
Zatvaranje očiju pred očiglednom političkom diskriminacijom, progonom i represijom prema politički nepodobnim građanima, što je u suprotnosti s Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, može se objasniti jedino praksom tzv. stabilokratije, gdje Zapadne zemlje prećutno podržavaju autoritarne i poluatoritarne vlasti, da bi obezbijedili navodnu unutrašnju ili regionalnu stabilnost. Ovaj rezon ima dugu istoriju, i ona se uvijek, prije ili kasnije, okrene protiv onih koji podržavaju autoritarne vođe i ideologije. (Čerčil je cinično kazao jednom kritičaru, koji mu jeprigovorio da podržava Tita, komunistu: „Zar ćeš ti tamo živjeti?“)
No, gdje su granice između stabilokratije i ljudskih prava? Kako je moguće da u vrijeme interneta, u mnoštvu ukrštenih informacija, predstavnici nacija koje se diče demokratijom i ljudskim pravima, puštaju niz vodu čovjeka koji je u ključnom trenutku savremene crnogorske istorije spasio mir u Crnoj Gori, bio saveznik Zapada, i omogućio ulazak Crne Gore u NATO!?
Nemoć suverenista i normalizacija političkog nasilja
Recentna afera u vezi telegrama saučešća Andrije Mandića porodici Ratka Mladića još jednom je posvjedočila da će vam vanjski tutori hibridnih društava – poput crnogorskog – sve oprostiti, osim vlastitu nemoć.
Kratko vrijeme su osluškivali reakcije, procjenjivali namjere i odlučnost suverenističkih i građanskih političkih grupa, njihovu volju i sposobnost da se snažno vaninstitucionalno suprtostave još jednom drskom šovinističkom gestu predsjednika Skupštine Crne Gore, i kad su vidjeli da je opozicija nesposobna za snažnu i odlučnu reakciju zažmurili su pred još jednim Mandićevim provokativnim gestom.
Nemoć i kukavičluk suverenista, nevoljnost da postave bilo kakve crvene linije u poniženju i diskriminaciji Crnogoraca, upravo se zorno pokazao u odnosu prema montiranom suđenju Milivoju Katniću. Jer, masovni građanski protesti, na čijemčelu su trebali biti lideri političkih stranaka i intelektualni autoriteti, pokazali bi da crnogorski prozapadni suverenistički pokret nije potpuno izgubio stara moralna čuvstva i odbrambene instinkte, koje su nekad Crnogorce krasile mimo drugih naroda.
Ravnodušnost je smrt duše, koja je posljedica duge pasivnosti i rezigniranosti. Zato otpor političkom nasilju treba biti jasan, nedvosmislen, uporan.
Suprotstavljanje organizovanom nasilju i diskriminaciji mora biti odlučno i vjerodostojno, da bi ohrabrilo građane koji ne podržavaju nasilje, bahatost i šovinizam režima. Prodemokratski građani se u ovom času osjećaju nemoćnim, očekuju neku političku stranku ili snažnog lidera koji će ih ohrabriti, pokazati im put koji ih vodi iz ove duhovne i civilizacijske močvare.
O dubini moralne i političke krize prozapadnih suverenista svjedoči i to da se opozicija nije suprotstavila vladajućoj skalameriji, formiranoj pod okriljem Amfilohijeve mantije u Manastiru Ostrog, u relativno povoljnoj vanjsko-političkoj situaciji, kad je Evropska Unija u žestokom političkom sukobu s Putinovom Rusijom.
Jer, da su prozapadni suverenisti pokazali snažnu volju i sposobnost da se suprotstave srpsko-ruskom satelitskom režimu, da su izašli iz parlamenta kad je parlamantarna većina izabrala Andriju Mandića za predsjednika državne Skupštine, ambasadorima Kvinte i SAD ne bi palo na pamet da ovdje primjenjuju metode stabilokratije.
Ne bi imali nijedan argument protiv jasnog i glasnog otpora političkih snaga, koje su – uprkos svim opravdanim i neopravdanim kritikama o korupciji i kriminalu – bile saveznik Zapada u vrijeme NATO bombardovanja 1999, i s velikim rizikom krenuli u proces približavanja i ulaska u Sjevernoatlantski savez.
Da su Crnogorci koji participiraju u opoziciji poslije 2020. godine, bili odlučniji i organizovaniji drugačije bi se miješale karte na ukupnoj parlamentarnoj sceni –vladajućoj i opozicionoj – pa bi stranke nacionalnih manjina teško ušle u koaliciju s Mandićevom strankom. Ovakav scenario bi doveo u ozbiljne probleme i lažne građanske partije, poput Pokreta Evropa sad i GP URA.
Dakle, da je vođstvo crnogorskih suverenista ono što nije, s velikim problemima bi se suočio pravosudno-policijski kartel, koji je na sugestije skrivenih centara moći iz vanjskih obavještajnih službi, vjerskih i kriminalnih krugova, pravomoćno poništio zatvorske kazne oficirima GRU, srpskom generalu Dikiću, čelnicima Demokratskog fronta. Na taj način bi se možda spriječile daljnje represije i neminovna eskalacija bezakonja, koja neće slabiti nego će se pojačavati. Jer,strukture na čijem čelu su Mandić, Bečić, Novović, Marković, nemaju znanja ni autoriteta, a možda ni želje, da se tojbizarnoj hibridnoj strukturi i hijerarhiji, šefova BIA-e, velikodostojnika SPC i šefova Škaljarskog klana, koji su ih doveli na funkcije u nekom trenutku otrgnu kontroli. Naprotiv, postoji puno dokaza da svoje nečasne poslove rade predano, s velikom strašću.
No, strah, oportunizam, rezon „možda neće mene“, možda i ucjene određenih funkcionera suverenističkih političkih stranaka, civilnih aktivista i vlasnika nerežimskih medija, omogućili su „srpskim oslobodiocima“ da rade što hoće: da svoje šovinističke i kriminalne radnje, kakve još postoje samo u Rusiji i Bjelorusiji – u Srbiji je danas veća unutrašnja demokratija nego u Crnoj Gori, i neuporedivo je organizovaniji i snažniji otpor režimskoj represiji! – sprovode bez ikakve bojazni i kontrole.
Nedodirljivi moćnici i urušavanje pravne države
U kakvom je stanju pravna država i moralni i ideološki profil vlasti, ali i karakter međunarodnih faktora koji nadziru Crnu Goru, možda ništa tako slikovito ne pokazuje kao sudsko oslobađanje sinovca Andrije Mandića – koji je i strikov bodigard – zbog nedostatka dokaza, nakon što je u centru Podgorice, iz vatrenog oružja teško ranio jednog mladića.
Sve to podsjeća na Kolumbiju osamdesetih godina, ili na današnji Meksiko. S jedne strane moćnici, njihove familije, politički i poslovni partneri su nedodirljivi, mogu nekažnjeno tući, pucati, prijetiti, a s druge strane je željezni strah među političkom opozicijom, medijima, pa i među mirnim, apolitičnim građanima. Elem, oslobađanje Mandića, jednog od glavnih aktera Afere Državni udar, i njegovog sinovca za pokušaj ubistva, uglavnom je prošlo ispod radaraparlamentarne opozicije.
Crna Gora je danas besudna zemlja – besudnija i opasnija nego devedesetih godina – u kojoj nevini trunu u zatvorima, a drugi nekažnjeno, naočigled mnoštva, vrše teška razbojništva. Takvoj ideologiji i praksi, morate se suprotstavite snažno i organizovano, jer će zemlja sve dublje tonuti u močvaru laži, nasilja i opšte nesigurnosti. Nasilje koje izvire iz određene politike i ideologije, iz bahatosti, kompleksa, nastranosti vladara i njihovih bližnjih, nemože niti želi, samo sebe obuzdati.
I ukoliko ih efikasno ne suzbijete, političkim protestima ili na drugi način, potencijalno svaki građanin – pogotovo oni koji su opozicija takvom režimu – može biti uhapšen, ubijen, ili ako ima sreće, popiće čašu toga ranjenog mladića, koji je nekažnjeno upucan u centru glavnog grada.
Od straha ka otporu
Istina, razumljiv je strah koji danas vlada Crnom Gorom od represija ovog karikaturalnog hibridnog režima, jer je to urođena emotivna reakcija na stvarnuopasnost.
No, pokazivanjem straha pred ovakvim grotesknim, slabim režimima – u kojima čelnici bezbjednosnog sektora pokazuju stanovitu nastranost, pitajući jesu li fotogenični u vrijeme masakra u kojemu je ubijeno jedanaest građana, među njima i dvoje djece - još više ugrožavate svoj građanski status, egzistenciju, pa i elementarno dostojanstvo i slobodu.
(Odlomak iz knjige Crnogorsko srpstvo/jugoslovenstvo – Esej o savremenoj asimilaciji Crnogoraca, koja uskoro izlazi iz štampe)
