Već tri godine DPS nije vlast u Crnoj Gori. Avgusta 2020. DPS je razvlašćen. No, pripovijedanje o DPS-u i dalje traje. DPS i Loh Nes. Skaska o zlokobnom čudovištu svakog dana poprima nove osobine. Živi, punim plućima. Živi kao Šeherezadino pripovijedanje, s jednom bitnom razlikom: I Šeherezadina pripovijest ima kraj. Svaka izdaja, svako poniženje, svako klečanje pred beogradskim gospodarima pokušava se opravdati mantrama o partiji koja je već tri godine opozicija. Svako cjelivanje ruke Aleksandru Vučiću ili nekom od njegovih emisara u crnim mantijama nastoji se zamagliti davno konstruisanim alibijima i toliko puta ponovljenim iskazima. I to na koljenima, jer oni koji to čine kleče pred svojim gospodarima. Oni, koji su pod plaštom borbe za neku bolju Crnu Goru na vlast doveli poslugu Aleksandra Vučića, a Crnu Goru pretvorili u srpsku provinciju i rusku guberniju. To sam već jednom napisao, ali prepisati od sebe i nije neki grijeh. Ono, poželjno je prepisati i od drugih, tako bar kaže Ministarstvo prosvjete. Nego, vratimo se mudroserima. Takvi su danas, a i juče, lišeni elementarnog stida, stida da priznaju svoje zablude i svoj nemjerljiv doprinos okupaciji Crne Gore. Rekoh li zablude? Neće biti. Ipak namjere, jasne i dokazane. A zašto takvi nikad svijetu neće priznati svoje grijehe? Zato što sluga slugi oči ne vadi. Zato što ako se završi mit o bivšem režimu, i njihova će svrha završiti. Njihov život biće oslobođen svakog smisla. A frustracije i dijagnoze će ostati na ledini. Sve njihove laži izrečene prije avgusta 2020. ogoljene su već prvog septembra iste godine. Saradnici tabloida Vijesti godinama su učestvovali u pokaznim vježbama i pripremama za finale velikosrpskog projekta.
Finale koje se dogodilo 2020. Nakon raskrinkanog pokušaja Državnog udara horski su relativizovali, obesmišljavali, ismijavali pokušaj rušenja Crne Gore. U potpunom saglasju s propagandnim biltenom Vijesti oni su razotkrivene i uhapšene učesnike neuspjelog zločina nazivali keramičarima, pekarima, molerima, babama i slično. Ili teško bolesnim komandantima srpske žandarmerije, koji su se, eto, baš u vrijeme zakazanog Državnog udara, sasvim slučajno obreli u Ostrogu, ne bi li u molitvi našli spasenje. A raja, lišena zdravog razuma, povjeravala je serviranim tekstovima beogradskih plaćenika. Vijesti su tih dana bile uslužni bilten centara moći. Zapravo, oduvijek i jesu to, samo se centri moći mijenjaju. Euri, dinari, rublje, sve može, samo nek se riznica žrtava Đukanovićeve diktature puni novcima. A znamo da je prve novce vlasnicima tabloida Vijesti donirao baš Đukanović. Dok stanu na noge. Jer, svaki početak je težak. A kad su stali na noge i narasli, onda su stali i gristi ruku koja ih je hranila. No, tako vam je to kad su profesor računa i najgori kolumnista u istoriji kolumnistike u pitanju.
Kad je pokušaj Državnog udara propao, onda su se vrli borci protiv diktature odupirali, sa sve ikonom tzv. građanskih protesta, odbjeglim crnogorskim biznismenom Duškom Kneževićem, euforično ga slušajući na golemom video-bimu, na glavnom gradskom trgu. Na čuvenim i nadasve građanskim protestima “Odupri se” katkad bi se zapjevalo Radovanu Karadžiću, a bivši članovi LSCG bi ruku pod ruku s četničkim vojvodom Andrijom Mandićem paradirali podgoričkim ulicama i zahtijevali smjenu režima. Naravno, i tu bi na scenu stupili revnosni novinari i kolumnisti Vijesti pa bi popijevke ratnom zločincu Radovanu označili kao izolovan slučaj, incident i sl. Valjda je i četnički vojvoda na građanskom protestu incident, mora biti da je tako? Elem, sve to nije dalo plodove i prinose kakve su očekivali sijači. Sijači slobode ili sijači mržnje. Zavisi kroz kakve naočare posmatrate svijet. Sijači demokratije ili sijači teokratije? E, tu vam čak ni naočare ne čine razliku. Jasno je za kakvu su se Crnu Goru borili i u kakvoj Crnoj Gori danas živimo. Tzv. litije, ti masovni politički protesti, uspjeli su ostvariti davne naume i planove “srpskog sveta”. Medijski sponzor, pretpostavljate, bile su Vijesti. Vjerujem da je čak i Trigeru iz kultnih Mućki jasno o čemu se radi, i o čemu se zapravo uvijek i radilo. Bajke o slobodi su na trećem spratu, gospodo. A “Sabrane priče o zlom i strašnom DPS-u” odmah pored romana Stivena Kinga. DPS je bauk kojim se, kako se čini, i u narednih sto godina kane strašiti neposlušna đeca. “Ako ne budeš dobar, DPS će doći po tebe!” “Ako ne pojedeš ručak, DPS dolazi po tebe!” “Ako ne uradiš domaći zadatak, DPS će doći za tebe i odvesti te u svoju mračnu pećinu!” “Ako čika popu ne poljubiš ruku, DPS će doći za tebe!”
Nemojte me držati za riječ, ali bih se zakleo da je tako. Kladio bih se u 21 milion da je tako. Da će sva ta pseudointelektualna balavurdija, okupljena oko jednog tabloida, zauvijek pripovijedati strašne priče o babarogi zvanoj DPS. Svi ti režimski glasnogovornici i najamnici svaki će gadluk i svako nepočinstvo režima zatrpavati gomilom mantri o nemani koju su hrabri vitezovi tog epskog avgusta 2020. proburazili svojim mačevima iskovanim od slobode.
A da zabranimo DPS? Ne, to nije dovoljno. Predlažem da sve ljude u partiji zarobimo, a onda ih postrojimo pred zid i …? Ipak bolje lomača, koju će upaliti neka crna mantija? Ali uzalud. Uzalud. I nakon svega toga u pepelu bi se rodio mit o zvijeri, i mit o onima koji su zvijer ukrotili.
Nego, da vas nešto pitam: Dokad planirate da zaudarate na laž?
