Mnogo toga krenulo je od legende crnogorskog sportskog novinarstva, fudbalera Budućnosti, đeda Alije Alja Šarkića, ugledne ličnosti poratne Crne Gore. Kao šesnaestogodišnjak Alija Šarkić je bio u fašističkim logorima, pred kraj rata bio je aktivni učesnik u oslobođenju zemlje. Ljubavlju prema sportu ''zarazio'' je sina Bojana, nekadašnjeg košarkaša Budućnosti i Crvene zvezde, crnogorskoj javnosti poznatijeg kao crnogorskog diplomate pri Evropskoj uniji, u vrijeme sticanja nezavisnosti. Da krv nije voda, potvrdili su Danilo, Oliver i Matija – krenuli su đedovim stopama, zavoljeli fudbal, a jedna mala Crna Gora dobila je tri reprezentativca i to iz jedne porodice!
Šarkići su ugledno bratstvo; Ulica Šarkića je u Podgorici, u mjesnoj zajednici Drač i proteže se od Ulice Pete proleterske brigade do Ulice Omera Abdovića, precizno bilježi publicista Danilo Burzan u knjizi Leksikon podgoričkih ulica. Porodica Šarkić je bila vlasnik mnogih imanja u Zeti, Tuzima, Momišićima. Hroničari su, kako piše Burzan, zabilježili da je među najbogatijima bio Tahir Šarkić sa čak 212 rala zemlje i „više od 20 kosa livade“. Hronike pominju i Muhameda Hadži-hafiza, koji je pomagao Malisorski ustanak (1911); pa trgovca Šaćira koji je bio vlasnik više radnji u Staroj varoši.
Dolaskom fašizma, politika se nametnula kao životni izbor porodici Šarkić. Tokom Drugog svjetskog rata, predratni komunista Ramadan Ramo Šarkić strijeljan je 1942. godine na Cijevni; Nijazim Ziko Šarkić, takođe predratni komunista, bio je prvoborac, kanije, nakon rata, visoki policijski funkcioner u Jugoslaviji. To su rođena braća Alja Šarkića, Bojanovog oca, i đeda Danila, Olivera i Matije; kamenčići u mozaiku savremene crnogorske istorije...
Očev odlučujući uticaj: Bivši crnogorski diplomata u Rusiji, Londonu, na kraju Evropskoj uniji, Bojan Šarkić za Portal Analitika govorio je o velikoj porodičnoj strasti prema sportu, ocu Alju kao glavnom ''krivcu'' te ljubavi, trojici sinova koji, iako rođeni u Britaniji, sa ponosom nose crnogorski dres omladinske i kadetske reprezentacije.
’’U našoj kući uvijek je cirkulisalo mnogo ljudi koji su bili vezani za fudbal. Mnoga velika imena su dolazila kod nas, veliki treneri 70-tih i 80-tih godina. Sjećam se, kao mali, gledao sam Miljana Miljanića, Vujadina Boškova, Tozu Veselinovića, Marka Valoka, Anta Mladinića... Bili su prijatelji mog oca, koji je dugo godina bio u fudbalu“, prisjeća se Bojan lijepih trenutaka iz prošlosti.
Igračke dane otac Aljo je prekinuo dosta rano, daleke 1947. godine. Spremajući se za utakmicu Budućnost – Crvena zvezda, saznao je da nije u timu. Potom je ekspresno dobio poziv sa Radio Titograda da prenosi taj meč; tako je počela njegova novinarska karijera...
„I kada je prestao da igra, nije napuštao fudbal; obavljao je u Budućnosti mnogo funkcija, ne samo kao igrač poslije rata nego kasnije dugo godina je bio u rukovodstvu; bio je predsjednik Takmičarske komisije u Fudbalskom savezu Jugoslavije... Napravio je kasnije i lijepu karijeru u novinarstvu, bio je i glavni urednik Radio Titograd. U našoj kući postojale su samo dvije teme – pozorište koje je bilo vezano za majku, i naravno fudbal kojeg je otac volio.’’
Alija Aljo Šarkić je bio prvi crnogorski izvještač sa najveće sportske smotre – bio je svjedok Olimpijade u Rimu. Kako priča Bojan, puno je vremena njegov otac provodio sa Mladenom Delićem kojeg je, kada je dosao u Crnu Goru, vodio i na Žabljak - na kačamak.
’’Mladen je dolazio kod nas kući zajedno sa Vladankom Stojakovićem, Draganom Nikitovićem... Kažem, često je Mladen dolazio kod nas, ja sam bio mali, nekih 12 godina, oni bi ručali, a kasnije se izgubili negdje’’, kroz osmijeh priča Bojan.
Kad ne može fudbal, košarka je – zakon: Ta velika ljubav prema sportu, prisustvo i druženje sa jugoslovenskim legendama prenijela se i na Bojana, ali on nije pošao očevim stopama: odlučio se za drugi sport – košarku.
„Bio je to sticaj okolnosti. Bio sam đak osnovne škole „Radojica Perović'', koja je bila veoma sportski orjentisana. Jednom prilikom je organizovan meč, odnosno test za pionire Budućnosti u fudbalu. Trener je bio Dušan Nenković, kasnije trener splitskog Hajduka. Odveli su nas iz škole, dali su nam majice, odigrali smo utakmicu... Iako je fudbal bio moja prva ljubav, cijelu utakmicu se nijesam sa loptom sastavio. U toj grupi bili su Mirko Radinović, Đembo Malovrazić. Bio sam razočaran što me nije niko izabrao, okrenuo sam se - košarci. Završio sam u Njegoševom parku. Tada nije bilo mlađih kategorija; Budućnost se kao klub tada formirala. Prvu utakmicu odigrao sam u Republičkoj ligi, sa navršenih 14 godina, protiv Lovćena na Cetinju. Te godine ušli smo u Drugu ligu, i od tada sam bio stalni prvotimac Budućnosti. Nakon mature sam otišao za Beograd na studije, i tamo sam igrao za Crvenu Zvezdu.''
Beogradski dani: Odlaskom za Beograd polako je počela da se gasi ljubav za košarkom. Povrede, ali naročito brojne obaveze na fakultetu došle su u prvi plan.
„U Beograd sam otišao da studiram i igram 1977. godine. Tri godine sam igrao košarku; malo za prvi tim, više za mlađe kategorije. Bila je tada jaka konkurencija, a Zvezda je bila u teškoj poziciji na tabeli, bili smo peti otpozadi. To je vrijeme kada je Zoran Moka Slavnić otišao u Španiju da igra, kada je Zvezda tražila sebe. Nijesam dobio priliku, bio sam treća godina fakulteta, počele su da me jako interesuju neke druge stvari. U međuvremenu, ozbiljno sam bio povrijedio ahilovu tetivu, šest mjeseci sam bio van terena. Nekako se ugasila želja za košarkom. Tada nije bilo ljudi oko sporta, poput menadžera koji bi ti pružili podršku. Čvrsto sam odlučio da završim fakultet, šetao sam po svijetu nakon toga, onda počeo da radim u Ministarstvu inostranih poslova u Beogradu“, priča Bojan detalje vlastite sportske priče.
Diplomatska karijera: Dugo je, uključujući i one prelomne godine oko referenduma, bio je diplomata, prvo jugoslovenski, onda, naravno, crnogorski.
„Oni stariji se sjećaju da sam ja bio u misiji u Londonu, u najtežem periodu po Crnu Goru, 1999. godine za vrijeme NATO kampanje. Nijesmo bili prisutuni nigdje u Evropi, bilo je otvoreno tek par crnogorskih misija, bili su to začeci naše diplomatske mreže. Rađeno je postupno, trebalo je organizovano iz prve ruke predstaviti ono što se dešava u Crnoj Gori i oko nje. Bio je to, zaista, jedan od najtežih perioda u mojoj diplomatskoj karijeri“, svjedoči Šarkić. I odmah govori o onim kasniji, ljepšim danima u diplomatskoj službi.
„Najljepši period u mojoj kaijeri je bio između 2004. i januara 2007. godine. To je ono predreferendumsko i referendumsko, uzbudljivo vrijeme. Zanimljiv je, takođe, i period oko pristupa Crne Gore Partnerstvu za mir, proces u koji sam direktno bio uključen. Najveća profesionalna strast je – sasvim izvjesno - bila vrijeme diplomatije u Briselu, od januara do juna 2006. godine, dakle mjesec dana poslije referenduma, priča Bojan i napominje da je sada, sedam godina kasnije, u potpuno drugačijoj ulozi.
Talenat novih naraštaja: Posvećen je talentovanim sinovima Danilu, Oliveru i Matiji, njihovim fudbalskim karijerama. Iz jedne porodice, iz jedne male Crne Gore, dobili tri fudbalska reprezentativca, tri rođena brata, na različitim pozicijama - golman, odbrana i vezni red.
-Najveću „krivicu“ za takav kruiozitet ima naše porodično okruženje. Moja žena je rođena Britanka, momci su svi rođeni tamo, ali su „otrovani“ Crnom Gorom. Ni jednog trenutka nije bilo razmišljanja - ako dosegnemo taj nivo - za koju će reprezentaciju igrati. Prvo je Danilo otvorio vrata nastupom za pionirsku selekciju Crne Gore. Onda je išao sa ekipom na omladinsku Olimpijadu u Singapuru. Normalno, njegova dva mlađa brata – blizanci – sve su to pratili, gledali, i željeli da i oni urade isto. Tako je i bilo: sada će oni da učestvuju na fudbalskom turniru u Austriji, đe je već igrao Danilo, a đe smo ga, kao navijači, pratili Oliver i ja. Tada je, dakle prije četiri godine, naša reprezentacija osvojila turnir Nereo Roko. Uživam da gledam taj fudbal; mram priznati više me sada interesuje omladinski nego seniorski fudbal, priča Bojan Šarkić.
Najstariji sin, osamnaestogodišnji Danilo Šarkić, igra u Sošou; njegove partije pomno se prate. Njegov otac kaće da Danila baš fudbal čini srećnim, uvjeren je da je fudbal njegova budućnost.
’’On je mladić koji tačno zna šta hoće, potpuno je posvećen fudbalu, ja mu se divim na toj odgovornosti i odvažnosti. Ima privilegiju da bude u najboljoj fudbalskoj akademiji u Francuskoj. Posljednjih godina Sošo je u Top 3 akademije Francuske, prošle godine su bili najbolji. Igra ze rezerve Sošoa, tamo uči, u junu mu ističe ugovor, i sada treba da pregovaramo o prudužetku saradnje, ili ćemo vidjeti da negdje drugo nastavi karijeru, objašnjava Bojan.
Sportska odiseja blizanaca: Dvojica najmlađih Šarkića - Oliver i Matija - su već nekolike godine u čuvenoj školi fudbala u Anderlehtu u mlađim kategorijama. Žele da nastave stopama starijeg brata, razdvojenost ne pada teško, jer zbog blizine dva grada često vrijeme provode zajedno.
-Prije desetak dana smo bili zajedno u Mecu da gledamo Danila proiv istoimenog domaćeg tima. To nam je bilo blizu, samo dva sata vožnje kolima od Brisela. Oliver i Matija su u Anderlehtovoj školi, koja je jedna od najbolje kotiranih u Evropi. Njihov „redovnipacijent“, je čuvena škola Ajaksa, koju redovno dobijaju, priča Bojan i objašnjava kako nema problema sa školom jer je sve veoma dobro uklopljeno.
-Škola im je kompletno usaglašena sa programom treninga; to je program Anderlehta koji oni zovu „Ljubičaste nade“. Oliver i Matija igraju sada za kadete Anderlehta. Sve poslovne obaveze koje imam završim do tri sata; onda pratim njihove treninge i mečeve. Tako je posljednjih pet-šest godina - uživam u tome. Klinci guraju školu, govore četiri jezika. Po meni, to im je najveća korist od sporta. Ali, korist je i u tome što ih je sport natjerao da stvore radne navike; da znaju što su obaveze koje se ne mogu odgađati... Zahvaljujući sportu proputovali su pola svijeta, od Katara do Singapura. Šta će biti u budućnosti - to je pitanje za milion dolara što bi rekli Amerikanci, priča Bojan i ne krije roditeljski ponos što sva tri sina nose grb Crne Gore i nastupaju za svoju državu.Čekajući budućnost: „Meni je puno srce, i drago mi je da su oni to postigli“, kazao je Bojan, objašnjavajući da „strancima“ nije tako lako uspjeti vani.-Da bi ovdje neko napravio neki rezultat, mora najmanje da bude 30 do40 posto bolji od domaćih, sve se nmora zaraditi, talentom i radom. Danila su tri godine pratili iz Sošou, došli su i ponudili su mu profesionalni ugovor. Slično je i u Anderlehtu. Svake godine su selekcije veoma ozbiljne. Izuzetno ozbiljan klub, koji je 31. put bio prvak Belgije. Ove godine su njihove mlađe kategorije osvojili dva najjača turnira u Vijaređu i Amsterdamu ubjedljivo. Opstati u takvim klubovima je zaista uspjeh, objašnjava sagovornik Portala Analitika.
Porodična je želja Šarkića da, za nekoliko godina, momci obuku dres reprezentativnog A tima, koji se prati iz dana u dan. Posebno će u sjećanju ostati upamćen remi Crne Gore i Engleske na Vembliju, velika radost kako na terenu tako i na tribinama.
- Pratili smo kvalifikacioni meč sa Englezima u Londonu sa tribina Vemblija. Bili smo u punoj ratnoj opremi: Danilo i blizanci Matija i Oliver u trenerkama sa natpisom Montenegro. Majci nijesmo dali pravo glas da navija protiv Crne Gore, iako je Britanka. Sjedjela je i posmatrala meč; rezultat je bio odličan i svi smo na kraju bili zadovoljni. Gledao sa i posljednju utakmicu protiv Poljske u Podgorici, dok smo posljednji meč sa Englezima gledali preko televizije, priča Šarkić, nadajući se da će našu selekciju vidjeti - u Brazilu.
Bojan ŠUKOVIĆ
