U julu će biti pet godina od kada je Podgoričanina Radoslava Raca Radojičića brat doveo u centar na Kakarickoj gori, nadomak glavnog grada. Smrt majke je, kako ističe, bila onaj „okidač” zbog kojeg je konačno zatražio pomoć.
Više se ne drogira i trenutno je zapošljen kao konsultant u oporavku u istoj ustanovi u kojoj je sam došao kao oni kojima danas pomaže.
U početku sam bio opčinjen drogom: Za Portal Analitika prisjeća se detalja svog života kao zavisnika.
„Prve dvije godine bio sam opčinjen drogama - lijepo sam se osjećao, mislio sam da sam iznad svih. Ostalih 18 godina mog tražio sam taj osjećaj, koji više nikad nijesam mogao da nađem“, kaže Raco.
Tek je skoro shvatio da se njegova bolest aktivirala još u ranoj mladosti.
„Kao iz pjesme Riblje čorbe - sa 13 sam zapalio prvu cigaretu, sa 14 popio prvo pivo i odlično se sjećam tog gorkog ukusa. Moja bolest se aktivirala kada sam imao oko 15 godina, kad sam počeo da pušim travu, pijem i da 'ispadam iz svijesti', a sve zbog toga da bih bio neko i nešto u očima drugih“, priča naš sagovornik.
Kad se vratio iz vojske, upisao je pravni fakultet, ali je u pozadini toga bila samo namjera da u očima drugih „prikrije narkomana“.
„Zvučalo je bolje da kažem da sam pravnik. Kad sam se sa 19 godina vratio iz vojske, shvatio sam da sam napravio žešći problem sa svojim životom. Navukao sam se na tablete koje sam kombinovao sa travom i alkoholom. Bukvalno nijesam imao nikakvu kontrolu nad svojim životom, nijesam znao da se suočim sa svakodnevnim problemima bez droge. Onda su se ređale loše stvari - umire mi dobar drug, pa majka, pa sam se teško razbolio“, prisjeća se Raco tih teških trenutaka.
Za razliku od Raca, koji je već nekoliko godina završio formalni dio rehabilitacije, M.Đ. je u JU Kakaricka gora došao prije pola godine.
I on je, kako kaže, u početku uzimao „samo“ - alkohol i marihuanu. U Centru za odvikavanje završio je prošle godine kao teški heroinski zavisnik.
Gledao sam porodicu kako zbog mene propada: „Dok sam se drogirao, uništio sam sve žive oko sebe, samo sam volio da se 'šibam' i pare su mi se morale stvoriti. I pored toga što sam imao redovna primanja, uvijek to bilo malo, nedovoljno; zaduživao sam se, a moji roditelji su morali da vraćaju dugove... Moj život se otrgao kontroli, kockao sam se i pio, pored toga što sam se drogirao“ , kaže M. Đ. u ispovijesti Portalu Analitika.
Kaže da je bio dobar student i da je u roku dao tri godine fakulteta, prije nego je počelo propadanje.
„Međutim, 2003. sam se navukao na heroin; uzimao sam ga sve dok nijesam došao ovdje 2012. godine. Na fakultet sam zaboravio i tek 2007, pod pritiskom roditelja, nastavio sam da studiram. Rekli su mi da će mi vratiti dugove u koje sam upao, samo da studiram i unormalim se. I stvarno sam za tih godnu dana dao sve ostale teške ispite, diplomirao 2008, zaposlio se u struci i počeo da radim pripravnički. Ali, bez obzira na sve to i dalje sam se drogirao“ rekao je M.Đ.
On se 2009. godine oženio ali, kako ističe, to nikako nije moglo da funkcioniše jer nije ni pomišljao da prekine sa drogiranjem. Bivšoj supruzi čak nije htio ni da prizna za svoj problem, i poslije jedne „teške svađe”, nakon kratkog braka su se rastali.
„Kad smo se rastali, sredinom 2011, meni je bilo u glavi da sam opet slobodan i da mogu da se drogiram, a da ne moram da se krijem. Tada je uslijedilo totalno propadanje. Na poslu nijesam mogao da funkcionišem, nijesam mogao da mislim normalno“, prisjeća se M. Đ.
Nije htio da čuje za liječenje, mislio je, kako ističe, da može sam da se izbori sa svojim problemom.
„Međutim, jedan dan mi je jednostavno 'kvrcnulo'. Sjedio sam kući, gledao svoje ukućane i - shvatio kako su zbog mene propali. Baš je bilo loše. Nijesam mogao više da pričam - bukvalno. Nijesam mogao da povežem misao racionalno, gubio sam se u pola rečenice. Tada sam rekao mojima - vodite me neđe. Dao sam otkaz na poslu i došao ovdje“ kazao je M.Đ.
Potrebna hrabrost da bi se priznala nemoć: Naši sagovornici ističu da su u JU Kakaricka gora potpuno promijenili način života, da su naučili da se suočavaju sa svakodnavnim problemima i ponovo stali na noge. Najteži je, kako navode, početak, „kad prihvatiš činjenicu da ti je potrebno liječenje i shvatiš da si bespomoćan“.
Raco je sada oženjen, u inostranstvu ga čeka posao i putuje čim usavrši jezik. Kaže da mu je program liječenja na Kakarickoj pomogao da stane na noge.
„Ovdje sam stekao radne navike. Kad sam se prvi put probudio u 7 sati, više mi nije bio problem da se tada budim. Trebao sam da naučim da se suočavam sa svakodnevnim problemima bez droge. Program '12 koraka' radim i dan danas. Kao sve u životu što prođe, prođe i ovo, samo čovjek treba u početku malo više da se potrudi, a ne da leži u krevetu i čeka da mu padne sa neba“ poručuje Raco.
On ipak smatra da nikad neće biti potpuno izliječen. „Mislim da nikad neću biti izliječen, već samo zaliječen, jer je za mene narkomanija hronična bolest. Sad kad bih uzeo drogu, nakon pet godina, ne znam da li bih mogao da se zaustavim. Zato i danas kažem da sam zavisnik“, poručio je Raco.
Želio sam da izađem iz kože: Za razliku od njega M.Đ. ističe da više nikad neće uzeti drogu i da je u to siguran. Kaže da mu se mozak „povratio“.
„Povratili su mi se i mozak i tijelo. Ovdje je najteže prvih pet dana. Prvi dan kad me uhvatila kriza, osjećao sam se toliko loše, da sam htio da izađem iz kože! Usko ti je, tijesno ti je sve, kašlješ, kijaš, povraćaš, spava mi se, a ne mogu da zaspem... ljudi se i drogiraju jer ne mogu da podnesu tu fizičku krizu - to ne bih poželio ni neprijatelju“ opisuje M. Đ. najteže trenutke rehabilitacije.
M.Đ. kaže da je u toku liječenja dobio mnogo dobrih stvari ali, kako navodi, najvažnije je što je „postao bolji čovjek“.
„Sad mogu da razmišljam o budućnosti. Planiram da polažem pravosudni ispit i samostalno obavljam advokatski posao. Za pola godine koliko sam ovdje nijesam slagao nikoga, nijesam prevario nikoga. Nijesam loše naravi. Mi smo ovdje kao porodica, a sad sam i mentor drugima. Obraćaju mi se novi štićenici i vidim da vrijedim nešto, prenosim im poruku“ kaže M.Đ.
Vraćanje radnih navika: Da bi čovjek koji je potpuno disfunkcionalan i bez ikakve kontrole nad svojim ponašanjem, mogao da prevaziđe sve teškoće - mora da postoji savršen red, sklad i disciplina.
U JU Kakaricka gora sve je „pod konac“. Zna se kad se ustaje, doručkuje, ruča, kad se radi, a kad ide na rekreaciju. Centar ima košarkaški, fudbalski teren, teretanu i mnoge druge sadržaje.
U okviru radne terapije postoji niz aktivnosti koje se odvijaju kontinuirano a koje štićenicima omogućavaju da stvore radne navike.
Radne terapije su, kako nam je rečeno u Centru, organizovane od strane radno-okupacionih terapeuta i usaglašene su sa sposobnostima štićenika.
Centar ima plastenike u kojima štićenici uzgajaju ukrasno bilje. Centar je u više navrata poklanjao sadnice školama i domovima zdravlja u Podgorici.
Štićenici slikaju, igraju bilijar, pikado, imaju biblioteku...
Dvije faze oporavka: Direktor centra Aleksandar Radinović rekao je za Portal Analitika, da je kroz centar, od njegovog osnivanja u septembru 2008, tretman započelo oko 170 zavisnika. On navodi da su zadovoljni postignutim rezultatima, uzimajući u obzir specifičnost bolesti zavisnosti koja se definiše kao hronična, progresivna, recidivirajuća bolest.
„Njih 13 ponovo se vratilo na tretman, bili su udaljeni, sami napustili ili napravili recidiv poslije tretmana” napominje Radinović.
Tretman se sastoji iz dvije jednogodišnje faze - prva podrazumijeva rezidencijalni tretman. To je faza u kojoj klijent boravi u ustanovi.
„U ovoj fazi teče proces adaptacije, proces sprovođenja stručnog programa rehabilitacije i resocijalizacije. Ovaj program se odvija kroz sprovođenje grupnih terapija, individualnih terapija, radnih i sportskih aktivnosti, organizovanjem izleta, uključivanjem u ekološke i druge akcije, praćenjem kulturno-umjetničkih dešavanja”, kaže Radinović i napominje da u centru paralelno organizuju i rad sa porodicama, kroz porodične terapije i porodično savjetovalište.
A onda slijedi, drugi, rizičniji dio tretmana.
„Druga faza je jednogodišnji, nerezidencijalni tretman, faza u kojoj naši štićenici, nakon uspješno okončanog rezidencijlnog dijela, odlaze u svoje sredine, uz obavezu da periodično dolaze na grupne terapije, i na nenajavljena testiranja. Na osnovu profesionalnog iskustva, treba reći da je ovaj dio tretmana najrizičniji dio integralnog tretmana”, rekao je Radinović.
U ustanovi trenutno borave 33 štićenika - njih 19 je na rezidencijalnom dijelu tretmana, a 14 su na nerezidencijalnom tretmanu.
Što se tiče cijene, najveći dio tereta snosi Glavni grad koji je i osnivač ustanove.
„Mjesečni tretman po osobi ustanovu košta oko 1000 eura, ali najveći dio troškova, oko dvije trećine, snosi opština Podgorica. Ostalu sumu od oko 330 eura uplaćuju porodice korisnika”, objašnjava Radinović.
On napominje da je to mala cijena s obzirom koliko zavisnik košta društvo i porodicu i svoju okolinu.
Dobrovoljni dolazak preduslov za liječenje: Psihijatar u JU Kakaricka gora Ljubinko Kaluđerović rekao je za Portal Analitika, da je preduslov za početak liječenja da zavisniik dođe u centar - dobrovoljno. Bez toga, kako kaže, ništa se ne može postići.
Kaluđerović naglašava da Centar dobija čovjeka koji ima jako mnogo problema i liječenje podrazumijeva kompletan tretman.
„Ovdje se rješava problem vezan za uzimanje psihoaktivnih supstanci, ali i fizičkih, psihičkih, porodičnih i socijalnih problema. Zavisnost ne podrazumijeva samo uzimanje droge, već i određeni stil života. Zavisnici su disfunkcionalni, imaju jako loše odnose u okviru familije, veliki broj njih ima i problema sa zakonom, a usljed dugogodišnjeg drogiranja imaju i somatske probleme“, naglašava Kaluđerović.
Najveći procenat korsnika tretmana na Kakarickoj gori su heroinski zavisnici, i to 99 odsto njih. Od septembra 2008. kad je Centar počeo sa radom, imali su nekoliko zavisnika od alkohola i dva zavisnika od kocke.
„Prvih mjesec dana je period adaptacije i zavisnik nema nikakvog kontakta sa spoljašnjim svijetom i sa porodicom kontaktira preko ustanove. To je najkritičniji period i tada su najčešća odustajanja“, objašnjava Kaluđerović, govoreći o opasnostima sa kojima se štićenik može sresti u procesu liječenja.
Suočavanje sa životom: On navodi da se koristi više metoda za liječenje zavisnika u Centru, ali da je osnovni metod program „12 koraka“.
Kaluđerović napominje da je on „donio“ taj program u Crnu Goru 2006. godine. Prvi korak je priznavanje nemoći. Da bi čovjek krenuo, kako ističe, mora da prizna da su „droge jače od njega. „To je uslov bez koga se ne može početi terapija“, ističe sagovornik Portala Analitika.
„Drugi i treći korak je traženje saveznika u toj borbi jer, ako je droga jača od tebe, moraš naći nekog ko će da ti pomogne da se boriš. Četvrti korak je moralni inventar, gdje čovjek piše svoju cjelokupnu prošlost i prisjeća se zašto je počeo da se drogira. Peti korak je traženje oproštaja pred sobom i pred ljudima koje je čovjek povrijedio u toku perioda kad se drogirao. Šesti i sedmi korak su rad na manama. Osmi i deveti korak su sastavljanje spiska ljudi koje je neko povrijedio tokom drogiranja i nalaženje načina da se to kompenzuje. Zatim slijede preispitivanje i širenje poruke“, objasnio je ukratko metod „12 koraka“ Kaluđerović.
Poslije dugogodišnjeg drogiranja svaki, uslovno rečeno, normalni napor, izgleda kao teško iskušenje. U toku obilaska centra na Kakarickoj gori štićenici sa kojima smo razgovarali rekli su nam da im je bilo teško da se popnu stepenicama na prvi sprat, koristili su lift. Teško je bilo buđenje, svaki rad je bio teško iskušenje.
Razumljivo je zašto je stoga potreban dobrovoljni pristanak da bi tretman uopšte i započeo.
Osnov svih osnova, da bi čovjek bio izliječen, je donošenje odluke da želi da živi nekim drugim životom. Poslije 10 - 15 godina drogiranja najveći problem je upravo - suočiti se sa životom.
Balša KNEŽEVIĆ
