Čekajući promjenu igre

 

Broje se posljednji dani kampanje, još jedan televizijski nastup, dva dana izborne tišine i onda konačni obračun: Filip Vujanović ili Miodrag Lekić; kao u onoj pjesmi – „pobjednik može biti samo jedan...“

Od 18. marta, kada je postalo jasno da će se nadmetati samo dvojica kandidata, Vujanović i Lekić su špartali Crnom Gorom uzduž i poprijeko. Izgleda da su obojica  shvatili da im je predsjednička kampanja praktično posljednja velika politička utakmica (Lekiću i prva i posljednja!) pa su posao odradili svojski: do 4. aprila predsjednički kandidati su održali ukupno pedesetak promocija; praktično svakog drugog dana imali su po jedan skup, Vujanović i koji miting više od svog suparnika...

Ipak, nije to bila neka žestoka kampanja, niti su sijevale vrcave poruke ili teške optužbe; više je ličilo na dugi niz bezbojnih izbornih slika: kao da se ni Vujanović ni Lekić, nijesu mogli do kraja uživjeti u ulogu harizmatičnih političkih lidera. I kao da predsjednički kandidati i ljudi oko njih u izbornim štabovima nijesu svjesni činjenice da bi izbori 7. aprila mogli – nakon svega što se dešavalo u kampanji – da promijene budućnost političke scene Crne Gore!

Kohabitacija kao politički zemljotres: Naravno, ukoliko pobijedi Miodrag Lekić promjena će se moći prosto opipati u vazduhu: izborna kohabitacija - premijer i vlada iz jedne, predsjednik iz druge političke opcije.

Nešto slično se u Crnoj Gori dešavalo jedino tokom 1997. godine, prilikom raspada jedinstvene Demokratske partije socijalista i tada je vodilo ka velikim tumbanjima političke scene. Bilo je to ono turbuletno vrijeme kada je Miloševiću lojalni Momir Bulatović držao funkciju predsjednika, a stranački buntovnik Milo Đukanović opstajao na mjestu premijera. Tada je unutarpartijska kohabitacija proizvela politički rat koji je mogao da zapali čitavu Crnu Goru: u januaru 1998. godine „Momirova balvan revolucija“ i nepriznavanje Đukanovićeve pobjede u drugom krugu predsjedničkih izbora bili su, u stvari, pokušaj puča.  

Sada je, srećom, sve drugačije. Šesnaest godina kasnije, u slučaju Lekićeve pobjede i nove kohabitacije, nema realnih strijepnji od nereda ili buna: Crna Gora je ipak iza sebe ostavila vrijeme narodnih revolucija.

Ali, eventualni Lekićev trijumf imao bi trostruko dejstvo: potpuno bi vratio opoziciju u život nakon kolapsa na ponovljenim opštinskim izborima u Nikšiću; pokazao bi da ujedinjeni ipak mogu protiv vlasti; osporio bi oktobarsku parlamentarnu pobjedu DPS/SDP koalicije... Pozivajući se na rezultate predsjedničkih izbora ujedinjena opozicija bi osnovano mogla da krene u politički lov na vladajuću koaliciju, uz tvrdnje da je vlast izgubila većinsku podršku naroda.

Pobjeda Lekića bi, dakle, inicirala promjene u vrhu vlasti, možda ne bukvalno u postizborni ponedjeljak, ali svakako da bi se Đukanović i Krivokapić našli u nezavidnoj poziciji.

Lekićeva šansa: Kao što će i Lekićev poraz biti uvod u velike promjene, ali na drugom političkom kraju – u krilu opozicije.

Lider Demokratskog fronta je tokom izborne kampanje imao relativno povoljnu poziciju: protivnička koalicija nije bila jedinstvena, podrška manjinskih naroda Vujanoviću suviše je uslovljavana, a potpora privatnih printanih medija „Vijesti“ i „Dan“ bila je bezrezervna i koordinirana u blaćenju DPS-a kao stranke, mehanizama vladanja ali i Vujanovića kao  predsjedničkog kandidata...

Nakon prvobitnog, ipak prilično neuspješnog, pokušaja da se predstavi kao nezavisni kandidat, Lekić je u drugom dijelu kampanje morao da hitro promijeni taktiku i zaiskao je direktnu podršku drugih opozicionih stranaka. Uspio je u tome: predsjednik SNP-a, Srđan Milić, bio je jedan od ključnih govornika na posljednje dvije-tri velike promocije; juče je i Darko Pajović, lider Pozitivne pozvao članstvo da 7. aprila unisono glasa za Lekića. Tako je, neformalno, ali stvarno, Miodrag Lekić postao kandidat – cjelokupne parlamentarne opozicije. To je značajna pomoć pred izbore, ali može biti veliki teret u slučaju poraza jer će - ne samo Lekić - već i lideri opozicionih stranaka trpjeti političke posljedice.

U prvom redu, promjene treba očekivati unutar Demokratskog fronta - čak i formalno cijepanje sadašnjeg parlamentarnog kluba u više manjih klubova, uključujući i klub nove stranke Predraga Bulatovića i Milana Kneževića.

U slučaju poraza 7. aprila teške će  udarce primiti i lider SNP-a Srđan Milić koji je čitavu partiju žrtvovao za uspjeh kandidata – druge političke grupacije... Miodrag Lekić debituje na izbornoj sceni, ovo je njegova prva, ali - zbog dobi u kojoj je -  realno i posljednja politička šansa. Baš kao što su aprilski izbori posljednja prilika ovako ujedinjene opozicije.

Poraz Lekića, nema u to nikakve dileme, značiće kraj sadašnje slike opozicione scene - ostaće samo fragmenti.

(Ne)očekivani izazovi DPS/SDP vlasti: Na drugoj strani, poraz Filipa Vujanovića bio bi početak kraja saveza DPS-a i SDP-a.

Samo, ko zna da li su toga svi u vrhu vladajuće koalicije svjesni? Stranački interesi, kao i lične netrpeljivosti lidera, ponekad trasiraju misteriozne, neočekivane puteve.

U tom smislu, nije daleko od pameti pomisliti da možda Krivokapićeve socijaldemokrate zaista u potaji priželjkuju – Vujanovićev neuspjeh! U vrhu SDP odavno su Filipa Vujanovića – ali i neke druge jake DPS igrače poput Marovića, Mugoše ili Miloševića - prepoznali kao frakciju DPS-a koja nema tako čvrste crnogorske stavove oko ključnih, identitetskih pitanja – državnih simbola, položaja Crnogorske pravoslavne crkve, imenovanja jezika... Zato mnogi u vrhu SDP računaju da bi Vujanovićev izborni fijasko bio trajna marginalizacija te političke grupacije unutar DPS-a.

Nije to nemoguć rasplet događaja, ali to je tek dio šire slike koja i nije baš divan prizor za vladajuću koaliciju: ukoliko Lekić bude predsjednik, ako nema dogovora oko ključnih ekonomskih problema - kao što je pitanje opstanka ili nestanka KAP-a - sadašnja crnogorska vlast izgubiće kredibilitet: valjaće se talasi opozicionih protesta ulicama Podgorice da bi se dokazalo kako, konačno, vlast nema većinsku podršku naroda. Kohabitacija bi, u tom slučaju, bila samo početak kraja DPS/SDP vladavine.    

Vujanovićeva pobjeda - socijaldemokratski poraz: Zato se čini da jedino Vujanovićeva pobjeda znači prirodno produženje sadašnjeg odnosa snaga.  

I to je privid. Ta je teza mogla opstojati samo na početku izborne kampanje kada se otprilike znalo samo da Vujanović neće biti kandidat čitave koalicije. U DPS-u su se nadali, kako je to svojevremeno rekao stranački direktor Tarzan Milošević, da „socijaldemokrate - ako već ne pomažu - neće odmagati Vujanoviću“.

Očito, nije se baš očekivalo da će SDP javno pozvati svoje glasače, tri dana pred izbore, na bojkot i da će još, prema odluci Glavnog odbora partije, poslati stranačke posmatrače kod izbornih kutija da - „stražare bojkot“ SDP glasača.

Takva odluka SDP-a pojačava predizborne tenzije, a to je ono što u vrhu DPS-a nikako ne žele jer pojačane emocije rezultiraju i povećanjem interesa za ishod izbora što znači i – povećanje izlaznosti. U izbornoj noći će u štabu DPS-a grozničavo čekati procente izlaznosti, sve u nadi da će odziv birača biti značajno manji nego u oktobru: istraživanja sugerišu da izlaznost ispod 67 ili 68 odsto, uz očekivanu disciplinu DPS mašinerije, omogućava sigunu pobjedu Filipa Vujanovića. Ukoliko bude veći odziv, pobjeda DPS-kandidata postaje sve neizvjesnija.

Zbog svega toga, jaki stranački igrači - Vujanović, Marović, Mugoša ili Milošević – sigurno neće tako lako zaboraviti ili oprostiti „nož u leđa“ socijaldemokrata. Naprotiv: samo će se osnažiti animozitet prema SDP-u i biće glasnija struja unutar te partije koja odavno želi raskid saveza sa SDP-om i koja smatra da socijaldemokrate dobijaju mnogo, mnogo više funkcija, partijske moći od onoga što im, shodno snazi, zaista pripada.

Ukratko: ukoliko Vujanović bude pobjednik i postane predsjednik suprotno volji Socijaldemokratske partije, vrlo će se brzo unutar DPS-a postaviti pitanje – kako da se SDP zamijeni nekim novim partnerom; recimo - reformisanim SNP-om?  

Crnogorski politički paradoks: Iako mnogi posmatraju predsjedničke izbore kao obračun dva kandidata ili tek prosto suočavanje Đukanovićevog DPS-a sa Lekićevim Demokratskim frontom, temeljnija analiza pokazuje kakve sve izazove krije predsjednički obračun 7.aprila.

Iako su ovlašćenja predsjednika mahom protokolarna, značaj izbora je mnogo veći nego što se nekima pričinjava. Možda čak ni predsjednički kandidati nijesu svjesni da će, bez obzira na to ko će biti pobjednik – Vujanović ili Lekić – nakon izbora početi velike, tektonske, promjene na crnogorskoj političkoj sceni. 

Samo je pitanje vremena: ako Vujanović pobijedi, biće to spora, ali izvjesna promjena odnosa u vlasti, bez izbora. Opet, ako Lekić trijumfuje slijedi era ranjive vlasti i osnažene opozicije koja bi, kroz turbulenta dešavanja, najkasnije do kraja godine dovela do novog izbornog okršaja. Paradoks crnogorskih izbora je da će ovdje biti promjena crnogorske političke scene - ko god dobije u neđelju. Zar to nije život u zanimljivim vremenima?

Draško ĐURANOVIĆ