Zašto ćute vjerski lideri i nacionalni bardovi?

 

Porodica Ljuđuraj je u petak ujutro primala saučešće u crkvi Svetog Mihaila na mjesnom groblju u Dinoši gdje se okupilo više od dvjesta ljudi; kasnije je sahrana starice Dilje Ljuđuraj, čiji su zemni ostaci iz SAD dopremljeni u Crnu Goru dva dana ranije, obavljena na groblju u mjestu Selište...

Da se neko, neupućen, tada obreo u Malesiji, ne bi imao ni primisli da je, dan ranije, na tom istom mjestu bilo žestoke gužve, vrijeđanja i otvorene vjerske mržnje: morala je čak da reaguje  policija da razdvaja sukobljene mještane te da je petoro ljudi povrijeđeno – dva policajca i tri mještanina – završilo u Kliničkom centru u Podgorici.

Dešavanja mimo crnogorske tradicije: Zatečeni su bili čak i oni koji nešto bolje znaju dešavanja u Tuzima i Malesiji: ono što se događalo u četvrtak suprotno je nasljeđu ovog prostora, suprostavljeno tradiciji Crne Gore.

Teško je vidjeti „grijeh“ porodice Ljujđuraj: rođaka koja je živjela i umrla u SAD imala je želju da bude sahranjena u rodnom mjestu; njena porodica je uslišila tu posljednju molbu i namjerila da se saučešće prima u lokalnoj katoličkoj crkvi Svetog Mihaila. Ritual uobičajen, godinama unazad toliko puta već viđen u Tuzima, u Podgorici, kao i širom Crne Gore...

Uostalom, smrt nas nekako sve izjednači, koje god bili vjere, nacije, boje kože. Poštovanje mrtvih je odvajkada dio crnogorske tradicije: ovdje su se čak i ljuti bojevi prekidali da bi se sahranili poginuli, da se ne bi oskrnavili običaji svoji ali i svojih neprijatelja...Kako onda - osim kao izliv otvorene vjerske mržnje - objasniti ponašanje dijela mještana Dinoše muslimanske vjeroispovijesti koji su katoličku pogrebnu povorku tumačili kao – provokaciju.

Smrt kao provokacija!? „Neću da mi gaze mojom zemjom i mašu krstom ispred kuće“, galamio je u mikrofone lokalnih medija ogorčeni mladić, tek dvadesetogodišnjak koji je sa drugovima napravio živu barikadu, ne dozvoljavajući da se kovčeg pokojnice ni za metar primakne kapeli. U gomili onih koji su se mrznuli po kiši i vjetru i blokirali put do lokalne crkve većina su bili mladi ljudi, mnogi od njih tek zašli u punoljetstvo: branili su svoju zemlju, svoje groblje, svoju vjeru...Kao da je riječ o sukobljenim svjetovima, a ne o građanima iste nacionalnosti a različite religije.  

Potraga za krivcem: Bilo je i nedavno - u januaru ove godine - negodovanja muslimana zbog katoličkih povorki koje prelaze preko njihovih imanja, ali ipak je malo ko mogao očekivati da će vjerske razlike u Malesiji stvoriti takve tenzije, da će se tako razdvajati ko je Albanac katolik, ko je Albanac musliman. Decenijama se ovdje održavao neki skladan život, makar uz minimum tolerancije...

U izvještajima nekih štampanih medija bilo je prizemnih pokušaja da se sve svede na nivo predizborne priče, namjere da se slučaj predstavi kao politička greška lokalne vlasti u Podgorici. Navodno: gradonačelnik Miomir Mugoša je obećao katolicima da će saučešće obaviti bez problema u kapeli, istovremeno je tobože obećao i drugoj strani, muslimanima, da neće biti pogrebne povorke pa je blokada puta bila nagla, spontana, reakcija izmanipulisanih...U prvoj reakciji je glavni imam u Dinoši, Bećir Đoković, ustvrdio kako – „nije riječ o vjerskom sukobu“. Čak je i predsjednički kandidat Miodrag Lekić juče brzopotezno zaključio kako je u pozadini svega u Malesiji – politička, predizborna priča...

Bilo bi, svakako, najlakše hirovitog Miomira Mugošu optužiti kao glavnog i jedinog krivca za događaje u Dinoši. Ne bi to, međutim, bilo blisko istini: država ovdje nije primjenjivala silu niti je država krivac za izliv vjerske mržnje. Istini za volju, gradonačelnik Podgorice, kao iskusan političar, mogao je (čitaj: morao je) izbjeći ishitrene kvalifikacije - nije bilo uputno incident u Dinoši karakterisati kao „necivilizovan i primitivan čin“. U realnom životu, međutim, uprava Glavnog grada nema ingerencija, makar što se tiče mjesnih grobalja i vjerskih službi u kapelama - to je isključivo pravo u rukama mještana.

Ćutanje (ni)je odobravanje: Dešavanja u Malesiji ukazuju na društveni fenomen složeniji od dnevne politike; problem koji neće prestati dan nakon izbora.  

U stvari, vjerske tenzije protekle sedmice u Tuzima još su jedan dokaz da identitetska pitanja – a vjerske slobode su jedno od temeljnih identitetskih obilježja – nijesu tek plod ideoloških manipulacija vlasti niti samo neka fantazma korišćena za banalnu političku zloupotrebu. Religijske podjele u Malesiji i Crnoj Gori su surova realnost i ne smiju ostati da vise u vazduhu: svako odgađanje ili pokušaj okretanja glave od problema je stvaranje većeg problema.

Crna Gora je mukotrpno, uz uspone i padove, gradila štit međuvjerske i međunacionalne tolerancije, čak i u vremenu kada je u okruženju buktala nacionalna netrpeljivost i mržnja. Današnju, nezavisnu, državu Crnu Goru izglasali su građani raznih nacija i vjera: multikulturalnost je jedno od najvrednijih obilježja Crne Gore iznikle iz referenduma 21. maja..  

Vrijeme odluka: Zato je veoma uzemiravajuće što se - pet dana od skandaloznog incidenta u Malesiji - nije čuo snažan glas upozorenja ili javni poziv na vjersku toleranciju upravo od predstavnika Islamske zajednice u Crnoj Gori. U Tuzima su muslimani Albanci većinska populacija i moraju nositi breme odgovornosti za odnos prema manjinama, svojim sunarodnicima druge vjere.

Čudna je i šutnja partijskih lidera stranaka manjinskih naroda koji se, u drugim prilikama, lagano oglašavaju: nije valjda  rasprava o krstu na državnoj zastavi, važnija od života ljudi na terenu? Baš kao što je licemjerno zabijanje glave u pijesak ovdašnjih nacionalnih bardova koji izgleda mnogo teže primjećuju netoleranciju ili mržnju „njihovog“ nacionalnog korpusa: valjda istraga o starim  zločinima pravoslavnih pravovjernika na sjeveru Crne Gore nije važnija od života sadašnjih generacija na crnogorskom jugu!?

Ove prostore zagadile su svojevremeno nacionalističke povorke većinskog, pravoslavnog, stanovništva; stvaranje lažnih mitova, veličanje svojih heroja i omalovažavanje junaka drugih naroda; prekopavanje jama, uveličavanja žrtava svog naciona i omalovažavanje stradanja onih drugih vodili su krvavom raspadu jedne velike države i uticale da mržnja preživi i nakon ratova... Zrno normalnosti, klicu boljeg života i vjeru u čojsku Crnu Goru, načela Marka Miljanova čuvali su upravo oni, hajmo reći staromodno, pravoslavci koji su tada – ako su i bili manjina – zorno digli glas protiv zlodjela ili loših nakana svojih i svojeg naroda.  

Ista obaveza čeka danas istaknute predstavnike naroda iz Malesije. Ljudi od uticaja -  vjerski i partijski lideri, ugledni intelektualci – imaju moć uticaja u sredini koju predstavljaju, ali zato i moraju imati odgovornost i obavezu da utiču na stvaranje bolje Crne Gore, ne samo za svoj narod nego za sve građane. Zato bi valjalo da se čuje i njihov glas u odbrani drugih od svojih. 

Draško ĐURANOVIĆ