Posljednjih petnaestak godina svjedoci smo ekspanzije vinogradarstva u Crnoj Gori, ali se, takođe, mali proizvođači suočavaju sa problemom prodaje vina. Proizvodnja i kvalitet vina u okruženju i svijetu je sve bolji; vina se mogu kupiti po vrlo pristupačnim cijenama. Da bi održali proizvodnju, crnogorski proizvođači moraju da imaju konkurentnu cijenu- smatra dobar poznavalac vinarstva kod nas dr Svetozar Savić. Sagovornik Portala Analitika kaže da mi imamo dobra i prepoznatljiva vina i da mali proizvođači dobijaju nagrade na lokalnim i regionalnim takmičenjima, ali da priznanja ne znače da će brzo prodati vino, posebno ne po visokim cijenama.
- Da bi održali proizvodnju, cijena treba da je konkurentna, a vino odličnog kvaliteta. To se može postići samo snižavanjem troškova po cijeni proizvoda i uvećanjem obima proizvodnje, kaže Savić. Sagovornik Portala Analitika je doktorirao na autohtonim sortama vinove loze u Crnoj Gori, autor je brojnih knjiga o vinu i vinogradarstvu, radi u sektoru za razvoj našeg najvećeg proizvođača kompanije “Plantaže” i učestvovao je kao savjetnik u otvaranju nekoliko manjih vinarija u Crnoj Gori.
Kaže da se vinarstvo obično razvija u najrazvijenijim zemljama. Primjer su Francuska, Kalifornija, Australija, Italija.
“Ipak, svjedoci smo da i kod nas imamo uzlazni trend i danas imamo preko 200 vinarija. Postoji nekoliko proizvođača koji imaju proizvodnju od dvadeset hiljada litara po podrumu, pa i više... Manje vinarije obično imaju proizvodnju od dvije do pet hiljada litara”, objašnjava Savić i napominje da veliki broj novih vinarija - uz postojanje velikog proizvođača kakve su “Plantaže” - nameće pitanje odnosa između proizvodnje i potražnje.
Naš sagovornik kaže da se danas u svijetu dobro vino može kupiti za pet do sedam eura, a kod nas dobro vino “Plantaža” za - nepuna tri eura. Savić smatra da naši mali proizvođači imaju kvalitetna vina, ali im je cijena visoka.
- Ljudi misle da će podcjeniti svoje vino ako ga daju malo jeftinije. Mislim da je veći problem ako se vino ne proda, što znači da proizvođač nije vratio uloženi novac. Imate novu proizvodnju, vino se gomila, morate proširiti magacin. Dobro poznajem proizvođače vina, to je posebna grupa ljudi i oni imaju taj, kako bi rekli, “vinski mentalitet”, koji je prisutan svugdje u svijetu. Mislim da bi trebali da prilagode cijene kako bi prodali ono što proizvedu, a tu je i problem reklame.
ANALITIKA: Dug je put do dobre kapljice i vjerovatno smatraju da veliki trud zaslužuje i malo veću cijenu…
SAVIĆ: U pravu ste. Oni tako razmišljaju, ali mora se posmatrati tržište. „Plantaže” su velika kompanija, tu su i proizvođači u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji. Dolaze u situaciju da vino ne mogu prodati i zato savjetujem da rade na marketingu, imaju svoju etiketu, učine da njihovo vino postane prepoznatljivo. Nekad mi se čini da ne prihvataju kritiku. Interesantno je da ljudi koji potiču iz vinogradarskih krajeva teže prihvataju savjete zato što u svom nasljeđu imaju određeni način pravljenja vina. Na drugoj strani, ljudi koji ne potiču iz tradicionalnih vinogradarskih sredina brže prihvataju sugestije i čini se da brže razvijaju proizvodnju..
ANALITIKA: Kada kažete da proizvođači iz tradicionalno vinogradarskih krajeva teže prihvataju kritike i savjete, vjerovatno ste mislili na Crmnicu…
SAVIĆ: Jesam, to je specifičnost Crmnice. Ali prednost Crmnice je što je brend. Nisu to učinili proizvođači danas, već njihovi stari. To je mjesto sa odličnom pozicijom. Blizu je mora, ali je sjeverne ekspozicije, što je dobro jer je kod nas dugo osunčavanje i tempereture su visoke. Crmnica je sjeverno okrenuta, i time su vinogradi u boljoj poziciji u smislu ekspozicije, a sa druge strane blizu je Skadarsko jezero koje pruža specifičnu mikroklimu. Takođe, to su sve terasasti zasadi, a poznato je da na padinama, iako je teža proizvodnja, grožđe dozrijeva postupnije i time je kvalitet bolji. Mnogo toga utiče na kvalitet vina, govori se o čak dvadesetak faktora. Tu je klima, lokalitet, vrsta zemljišta, podrum, njegova temperatura, vlaga, ekspozicija, vjetrovi, a da ne govorimo o tehnologiji, opremi, znanju proizvođača…
ANALITIKA: Putovali ste po svijetu, bili na mnogim sajmovima. Koja su vina u svijetu danas posebno tražena. Najviše se govori o Francuskoj kao zemlji vina, ali je činjenica da se danas odlična vina proizvode na svim kontinentima. I u Australiji, Americi, Čileu, Novom Zelandu…
SAVIĆ: Francuska je bila vodeća vinska sila, ona je to i danas i niko ne može da ospori kvalitet tih vina. Međutim, pojavili su se konkurenti i, što je najvažnije, nisu opterećeni tradicijom kao Evropljani. Danas su sirak iz Australije, ili sovinjon blan iz Novog Zelanda u svjetskom vrhu. Proizvođači u tim zemljama su uveli dobru tehnologiju, nisu bili opterećeni nasljeđem i izbili su u sami vrh. Danas se otvaraju nova tržišta, Rusija, Kina, Indija, to su milijarde ljudi. Tamo francuska vina dobro prolaze, te ona iz Čilea, Kalifornije, ali i naša.
ANALITIKA: U svoj toj konkurenciji kako vidite naše mjesto i čime trebamo da se nametnemo. Kada se kaže crnogorsko vino, prva asocijacija je vranac…
SAVIĆ: To je tačno i ja sam još prije desetak godina govorio da pored vranca treba saditi i druge sorte. Ideja nije bila baš prihvaćena. Znate, kada vam dođu turisti vi osim vranca morate ponuditi i neke druge sorte. Tu treba da bude i kratošija i žižak i krstač, ali i kaberne i šardone. Iako su to takozvane kosmopolitske sorte one se gaje ovdje i imaće svoje specifičnosti. Naravno, autohtone sorte se moraju sačuvati. Do Drugog svjetskog rata kratošija je bila zastupljenija i popularnija od vranca. Vranac je danas potisnuo, ali se kratošija vraća. Interesantno je da je ova sorta prepoznata u svijetu, jer se njen DNK poklapa sa DNK sorte zinfandela iz Kalifornije, primitivom iz Italije i crljenkom iz Hrvatske. To je veoma stara sorta.
ANALITIKA: Koje su to, pored vranca i kratošije, naše autohtone sorte?
SAVIĆ: Mišljenja među istraživačima su podjeljena. Smatram da su kratošija, vranac, krstač, žižak i muškaćela naše auktohtone sorte. Neki misle drugačije, ali nije suština u tome. Zar sama riječ muškaćela nema u sebi nešto autentično, privlačno, zašto ne bi i nju ponudili. Važno je te sorte sačuvati.
ANALITIKA: Smatrate da vranac treba uzgajati na takozvanoj “pitomoj podlozi”, objasnite o čemu se radi…
SAVIĆ: U Crmnici ste imali vranac na pitomoj podlozi i siguran sam da u tim selima ima još takvih loza. Jedan čovjek iz Crmnice me zvao jer želi da razmnoži stare sorte. Važno je da se ti raritetni primjerci, stari i po dvjesta godina, sačuvaju. Što se tiče “pitomog” i “divljeg” vranca, to nije najprecizniji izraz. Pitomi podrazumijeva razmnožavanje na sopstvenom korijenu, a divlji se kalemi na divlju podlogu. Samim tim mijenjate kvalitet grožđa, zbog uticaja podloge na plenku. Pitomi vranac je nešto posebno.
ANALITIKA: Mislite da se treba vratiti tom starom vrancu?
SAVIĆ: Da, ali postoji jedan uslov, a to je filoksera. Ja sam svugdje gdje znam da filoksera neće napraviti štetu savjetovao sadnju vranca na pitomoj podlozi. U Crmnici na tri lokaliteta, gdje sam siguran da filoksera ne može da se pojavi, predložio sam pitomu podlogu.
ANALITIKA: Da se vratimo na priču o plasmanu vina. Nedavno je vaša knjiga prevedena na ruski jezik. Poznato je i da “Plantaže” izvoze u ovu zemlju. To je veliko tržište na kom bi se mogla plasirati i vina iz naših manjih vinarija.
SAVIĆ: Konkurencija je velika, ali to je ogromno tržište. Tamo smo prisutni, Rusi prepoznaju naša vina, vole vranac. Mislim da je potrebno da se manji proizvođači ujedine i da se njihova vina izvoze pod dvije ili tri etikete. Ako se ne pojave zajedno mali proizvođači teško mogu nastupiti. Prikupiti dokumentaciju, ispuniti sve zakonske uslove, to je veliki posao i za “Plantaže”, a ne za malog proizvođača. Rješenje vidim u plasmanu vina u regionu. Prepoznatljivi smo po crnim vinima, posebno odnosu crnih vina i cijena, i tu su doprinos dale “Plantaže”, jer imaju pristojnu cijenu, a dobar kvalitet.
ANALITIKA: Mislite li da rješenje treba tražiti i u spoju turizma i vinarstva. Hrvatska je tu mnogo uradila. Poznate su njihove Vinske ceste. Dingač su odlično promovisali u malim vinarijama na Pelješcu. Turisti iz Dubrovnika dolaze, a svaki umjesto suvenira odnese bocu plavca ili dingača…
SAVIĆ: Uradili smo i mi dosta na “Putevima vina”, ali možda još uvijek nije sve dovoljno zaživjelo. Kada smo radili projekat imali smo samo pet proizvođača koji su mogli da ispune kriterijume. Broj proizvođača raste, ali su potrebna velika ulaganja. Lijepe su te kuće na selu, živopisan je ambijent, ali moraju biti zadovoljeni mnogi kriterijumi. Dobro vino nije dovoljno, već taj proizvođač mora imati i dobar parking, toalete, dovoljno prostora da se udobno smjesti tridesetak ljudi.
ANALITIKA: Opet dolazimo na priču da dosta boca ostane u magacinu. No, za vino se kaže što starije to bolje…
SAVIĆ: Ta priča je prisutna među laicima i važi za određeni broj vina. Danas je trend pijenja mlađih vina i lokalnih vina. Pet svjetskih vina su malo postala dosadna, i postoji želja da se otkriju neka nova. Kaberne, sirak, sanđoveze, tempranilo, su vina koja su s godinama bolja. Naš vranac, uz dobro čuvanje, maksimum dostigne za sedam do deset godina. Važna je i godina berbe i u koliko je ona dobra produžiće taj rok. U svijetu su danas jedna vina u trendu, potom su popularna neka druga. U Kaliforniji za godinu dana promijene tehnologiju Nisu opterećeni tradicijom kao Evropa.
ANALITIKA: Možda je ipak oslanjanje na tradiciju naša svojevrsna specifičnost i prednost…
SAVIĆ: Nesumnjivo da naše autohtone sorte treba čuvati. Vranca imamo, kao i kratošije. Treba raditi na žišku, krstaču i muškaćeli. Zanimljivo je da je muškaćela aromatična, rekao bih prava ženska sorta. Daje vrlo interesantnu aromu, i to je bijelo vino boje ćilibara.
ANALITIKA: Popularna su posljednjih godina slatka vina, poput “Meduna”, koje proizvode “Plantaže”. Da li je tu u pitanju tehnologija ili posebno grožđe?
SAVIĆ: Medun je proizveden od grožđa koje je duže stajalo na čokotu. Pravi se od grožđa sa većom koncentracijom šećera. Ta vina su tražena, ona su punija, mirisnija, i imaju veću količinu alkohola.
Crnogorska vina su zaista prepoznatljiva. No, bavljenje vinom je i borba za tržište, prodaja, cijene, promocija, čitava jedna ekonomija. Troškovi su veći što ste manji proizvođač. Ispod sedam do deset hiljada čokota ne možete raditi. Zato su “Plantaže” superiorne, jer imaju veliku proizvodnju i cijena po jedinici proizvoda je niža. Iza toga stoji veliki trud, ulaganja i znanje. Bio je to dug put.
Suzana KAPETANOVIĆ
