Koordinator Pravnog savjeta Mitropolije crnogorsko-primorske piše u svom reagovanju dostavljenom Portalu Analitika:
“Iskreno, najiskrenije, očekivao sam da će se gospodin Sreten Perović oglasiti povodom nedavno održanog skupa u Plavu i izrečenim tezama o navodnom genocidu crnogorske vojske nad muslimanima 1913. godine. Međutim, imao je preča posla i to je, naravno njegovo pravo. U konkretnom slučaju, nakon reagovanja, inače ničim izazvanog gospodina Sretena Perovića, imam dvije velike dileme. Prva, da li uopšte ima smisla da vodim polemiku sa književnim stvaraocem koji je, kako mu je jedan pjesnik svojevremeno napisao, prije 25 godina proslavio pola vijeka svog književnog stvaralaštva? Druga, prvi put sam u situaciji da vodim bočnu polemiku”, navodi Džomić u reagovanju na jučeranje Perovićevo oglašavanje, čiji je posredni povod priča oko uvida posebne komisije Narodnog muzeja u riznicu Cetinjskog manastira, i u više od 101 predmeta, koji su iz tog muzeja još 1946. predati na čuvanje. Tu je odluku, naime, po tvrdnji Džomića, potpisao upravo ministar Pavić, koji je imao visoki vojni čin, na račun čega je, po mišljenju Perovića, Džomić neprimjereno ironisao.
“U suštini, obje dileme obesmišljavaju raspravu, ali me godine g. Sretena Perovića obavezuju da mu kratko odgovorim. Nisam daleko od zaključka da je g. Perović i računao na to kada se nep®ozvan javio sa bočnom replikom. Dužan sam da svog sagovornika upoznam sa činjenicom da rasprava na Portalu Analitika nije vođena o liku, djelu, funkcijama, činovima i zaslugama Nika Pavića, nego o sasvim drugoj temi. U toj raspravi sam iznio argumente koje sam smatrao važnim u pogledu pravnog tumačenja.”
Džomić dalje poručuje da nije stručnjak za činove i funkcije, ali da ne vidi ništa ironično u tome što je konkretno citirao dokument i naveo čin potpukovnika Nika Pavića, koji je 1946. godine istovremeno bio i potpukovnik i ministar prosvjete NR Crne Gore.
“Pavićev čin potpukovnika nisam izmislio ja, nego je to, u kontekstu konkretnog događaja, prije moje izjave objavljeno u medijima, pa i na Portalu Analitika”, piše Džomić, uz opasku da ga “nimalo ne čudi što g. Perović istu primjedbu o ‘ironisanju’ nije uputio i njima”, (Portalu Analitika), nego samo njemu.
“Da sam htio da budem ironičan, onda bih pomenuo poklič na kraju Pavićevog akta iz 1946. godine: ‘Smrt fašizmu, sloboda narodu!’ Da, ne daj Bože, imam logiku i metodologiju g. Sretena Perovića, onda bih i ja, naravno, bočno, u ovoj raspravi mogao da otvorim temu pod naslovom ‘Maganik’, i podnaslovom ‘Što znače Perovićeve pjesničke tugovanke i koga njihov autor u njima pokušava povampiriti i afirmisati. Mogao bih, da nisam to što sam, iz istog referata citirati i pokojnog Tita: ‘Ja sam protiv toga da se pod izgovorom slobode književnog stvaranja piše i ono što je štetno’. Ali, ne bih o tome i još o nečemu ovom prilikom”, piše Džomić.
Protojerej SPC na kraju predlaže Peroviću da “pod hitno u DANU organizuje naučni skup na tu temu, i dodaje da je “nedopustivo što to do sada nije uradio, već je čekao njega”.
“Imajući u vidu da nisam kompetentan za vođenje rasprave o liku i djelu Nika Pavića, predlažem g. Sretenu Peroviću da pod hitno u DANU organizuje skup na tu temu i da teze sa kojima nas je upoznao na Analitici saopšti na tom skupu. Nedopustivo je što je to do sada nije uradio, mego je mene čekao”, zakljujčuje Džomić.
