Nedostatak dokumentarnih izvora za crnogorsku istoriju srednjega vijeka, osobito za period Vojislavljevića, predstavlja veliki problem za našu istoriografiju. Tim prije otkriće olovnog pečata dukljanskoga kralja Bodina, pronađenog u Istanbulu, koji je naučnoj javnosti 2008. godine predstavio francuski medijevalist Žan-Klod Šene, predstavlja prvorazredni događaj za crnogorsku medijevalistiku, sfragistiku i istoriografiju.Pečat je pronađen u Arheološkome muzeju u Istanbulu. Djelimično oštećeni kružni natpis na aversu i reversu pečata na grčkome jeziku: „Konstantin, protosevast i eksusijast Duklje i Srbije“ jasno je uputio na dukljanskoga kralja Bodina. Detaljnom analizom pečata, na osnovu njegovih sigilografskih karakteristika, Šene je njegov nastanak smjestio u sam početak Bodinove vladavine, kad su odnosi između njega i novoga vizantijskog cara Aleksija I Komnina (1081–1118) bili dobri. To dragocjeno Šeneovo otkriće prati i vrijedna analiza nekoliko problema vezanih za sam pečat – od datacije i ikonografije do pitanja titula koje se javljaju na pečatu. Nakon Šenea, problemu titula eksusijastis i dostojanstva protosevast u posebnome prilogu pažnju je posvetio Predrag Komatina.
Bodinova osvajanja: No, i jedan i drugi autor prave istu metodološku grešku – u skladu sa shvatanjima
tradicionalističke, hegemonijske istoriografije - dukljanskoga kralja Bodina tretiraju kao srpskoga vladara, premda je iz same Bodinove titule zasvjedočene na pečatu jasno da je Srbija osvojeni, dakle pridodati entitet. Podsjetimo da je Dukljaninova vijest da je Bodin zauzeo Rašku i Bosnu, najvjerovatnije oko 1083/1084. godine, u istoriografiji je gotovo bezrezervno prihvaćena. Ukoliko bi se takva datacija Bodinove ekspanzije prema sjeveru uzela kao pouzdana, to bi značilo da je 1083/1084. godina donja granica mogućeg nastanka pečata.Naznačiću najbitnije karakteristike pečata, donoseći u dodatku njegovu rekonstrukciju, koju je uradio Milutin Marković.
Na aversu pečata nalazi se poprsje Svetoga Teodora koji u desnoj ruci drži koplje, a u lijevoj štit, u čijem je središtu prikazan biser od kojega se prema rubovima štita šire zraci. S jedne i druge strane lika smješten je natpis: ʘ|Θε|Ο – Δ|ω|ΡΟ ‘Ο, odnosno u Šeneovoj rekonstrukciji (ἅγιος) Θεόδωρο(ς). U prostoru koji okružuje poprsje sveca, oivičen prstenovima, nalazi se djelimično oštećen natpis: + ......εΙΚωΝC....ΙΝω.CεΒΑCTω, po Šeneu: [Κ(ύρι) ε βοήθ]ει Kωνσ[ταντ]ίνφ [(πρωτο)]σεβαστφ. Na reversu je poprsje Svetoga Đorđa, koji drži koplje i izduženi štit. S jedne i druge strane lika nalazi se natpis: ʘ|Γε – ω|Ρ|Γ̷ ‘O, odnosno: (ἅγιος) Γεωργ(ιος). Oko središnje kružnice u kojoj je lik sveca smješten je natpis: ΚΑΙεZɄCΙΑCΤ̷ ΔΙΟΚΛIΑCSCεΡR, ili u Šeneovoj rekonstrukciji: καὶ ἐζουσιαστ(η) Διοκλίας (καὶ) Σερβ(ίας).
O tituli eksusijastis i dvorskome dostojanstvu protosevast, opširnije su pisali Šene i Komatina. Pozivajući se na tzv. Listu titula, odnosno 46. poglavlje Knjige o ceremonijama Konstantina Porfirogeneta, Komatina zaključuje da je titula ἐζουσιαστῄς „predstavljala jednu od najviših vladarskih titula koje je carski dvor priznavao vladarima susjednih naroda, višu i značajniju od titule ἄρχων i ostalih iz nje izvedenih titula, koje se pobrajaju u Listi adresa.“Dostojanstvo protosevasta, kao jedno od najviših u hijerarhiji dvorskih dostojanstava, uveo je upravo Bodinov savremenik, car Aleksije Komnin, odmah nakon stupanja na prijesto. Poznato je da je Bodin naslijedio kraljevsku titulu od svoga oca Mihaila, što potvrđuju i latinski izvori toga doba, no činjenica da se na novopronađenome pečatu potpisuje vizantijskom titulom, kako s pravom pretpostavlja Komatina, svjedoči da je on, najvjerovatnije na početku svoje vladavine u vrijeme održavanja dobrih odnosa s novim carem Aleksijem Komninom, titulu ἐζουσιαστῄς „smatrao odgovarajućom zamijenom za svoju kraljevsku titulu prilikom obraćanja carskom dvoru, ne narušavajući carske obrasce.“
Pismo caru: Šene pretpostavlja da se pečat nalazio na nekom pismu kojim se Bodin obraćao caru, te da je u korespondenciji s imperijalnom kancelarijom morao koristititi titulu koju mu je priznao car.
Kad je riječ o ikonografiji, Šene konstatuje kako nije neobično što je jedan kralj ratnik za svoj pečat odabrao prikaze dva sveta ratnika. No činjenica da je riječ o kultovima raširenim na Istoku, kod ovoga autora izaziva nedoumice i pitanja na koje ne daje odgovor. Šeneove pretpostavke da je Bodin kult Sv. Teodora mogao donijeti iz Antiohije, đe je bio u progonstvu kao vizantijski zatočenik, ili da je izbor Sv. Đorđa svojevrsno odavanje počasti dinastiji Komnin, možemo sasvim odbaciti. Po svemu sudeći, Šene nije podrobnije upoznat s crkvenim prilikama u Duklji XI vijeka. Naime, kako je poznato iz istorijskih izvora, 10 patron katedralne crkve u Baru bio je upravo Sv. Teodor. Ta je crkva izgorjela u požaru krajem XI vijeka i na njenim temeljima sagrađena je crkva Sv. Đorđa, prvi put notirana u istorijskim izvorima 1125. godine. Poznato je da je Sv. Đorđe smatran zaštitnikom Bara, prijestonoga grada Dukljansko-barske nadbiskupije, a iz perioda XI–XII vijeka s teritorije Duklje poznate su još dvije crkve posvećene tome svecu – ona u Podgorici iz XI vijeka i benediktinska opatija na ostrvcu pored Perasta koja se prvi put pominje 1166. godine.Uostalom, i površan uvid u registar kultova rasprostranjenih u Duklji X–XII vijeka ukazaće na dominaciju upravo istočnjačkih kultova. Prikaz Sv. Teodora na Bodinovu pečatu odgovara njegovom ikonografskom prikazu na fresci iz XI vijeka u Zemenskome manastiru u zapadnoj Bugarskoj. Zanimljivo je da se lik Svetog Đorđa javlja i na olovnome pečatu Bodinova sina, kralja Đorđa, pronađenom kod Borisovgrada u južnoj Bugarskoj i naučnoj javnosti predstavljenom 1938. godine.
Nesumnjivo da opisom novootkrivenog olovnog pečata dukljanskoga kralja Bodina, koji je pronađen u Istanbulu, nije data završna riječ, već je, prije svega, prikazan jedan dragocjen, javnosti nepoznat, i još uvijek nedovoljno proučen dokumentarni izvor s kraja XI stoljeća.
Aleksandar RADOMAN
