U studiji novijeg datuma Prilog pitanju razvoja crnogorske istoriografije (Neke karakteristike najnovije faze i Prošlost Crne Gore kao predmet naučnog istraživanja i obrade / Radovi s naučnog skupa Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, knjiga 15, Odjeljenje društvenih nauka knjiga 7, Titograd 1987, str.181-199) autor je smiono i s neskrivenim žarom naučnika istakao i ocrtao cijelovitu mozaičku sliku sporova i sukoba oko najstarije crnogorske prošlosti i njezina istorijskog dijahronog i sinhronog razvoja.
Stoga neće biti suvišno da u sklopu centralne naslovljene teme ovoga rada o Cjelovitim pogledima Józsefa Bajze na crnogorsko nacionalno pitanje kao «problemu međunarodne savjesti i pravde» najprije prozborimo o toj središnjoj istorijskoj temi, onako kako ju je godinama doživljavao, proučavao i interpretirao Dragoje Živković.
Upravo su njegove smjele interpretacije i zamršena raščlanjivanja te problematike najdublje dosegle u crnogorsku savremenost, u najsloženije povijesne slojevitosti crnogorskog naroda i njegova nacionalnog bića; davale su decenijama središnju stožernu okosnicu cjelokupne istorijske zaokupljenosti u Crnoj Gori i bivšoj državi Jugoslaviji. U takvom povijesnom kontekstu i dijaloškom ozračju lakše je pojmiti, tek prije neku godinu prevedenu studiju Józefa Bajze Crnogorsko pitanje, naučno je percepcirati i jasnije receptivno razumjeti.
Prof. dr Dragoje Živković je već na samom početku svoje studije Prilog pitanju razvoja crnogorske istoriografije (Neke karakteristike najnovije faze) ukazao na to da je u Crnoj Gori došlo veoma davno do polarizacije crnogorskih istoričara na dvije tradicionalno-oprečne naučne i ideološki nepomirljive orijentacije. One su svojim naučnim i ideološkim usmjerenjem i krajnjim naučnim rezultatima proistekle iz ključnog sukoba oko tretmana crnogorskog narodnosnog određenja. U njoj je posebno apostrofiran naglasak da u osnovu toga sukoba leže dva veoma sučeljena i nepomirljiva ideološka i naučno-metodološka shvatanja crnogorske istorije.
Prvo tumačenje je označeno kao retrogradno «građansko», nacionalističko, dogmatsko i tradicionalističko shvatanje koje uporno i tvrdokorno pozitivistički i nenaučno tretira crnogorsku prošlost kao povijest područja, teritorija, regije i kulturno-istorijskog nasljeđa «srpskog» naroda u Crnoj Gori. A drugo je shvatanje utemeljeno u novije vrijeme na kritičkom određenju prema istoriografskom i kulturnom opusu o Crnoj Gori, iz kojeg proističe da nikako nije u pitanju povijest prostora, regije zavičaja, teritorija, već istorija crnogorskog samobitnog naroda i nacije koja se je tokom hiljadugodišnjeg razvitka izborila za vlastiti nacionalni entitet i svoje istorijsko crnogorsko nacionalno biće.
Utaboreni sa suprotnih ideoloških i dijametralno oprečnih gledišta, spor je vremenom uzeo takve grandiozne ne/naučne razmjere u Crnoj Gori da ga nije bilo moguće riješiti nikakvim naučnim niti političkim sredstvima, srednjim kompromisnim rješenjima, sve do današnjeg dana.
Protagonisti tradicionalističke (srpske – M. N.) istoriografije ne uvažavaju naučne argumente svojih (crnogorskih – M. N.) kritičara, već oblicima pritiska, brojnom nadmoćnošću, monopolističkom pozicijom, dakle vannaučnim sredstvima, čine sve da ih (crnogorske istoričare i druge kulturologe i naučnike – M. N.) onemoguće, uguše. Pobornici, novog savremenog shvatanja u pogledu naučne obrade suprostavljaju se tim oblicima diskriminacije koliko je to u njihovoj moći (Isto, 182).
I u takovom istorijskom vakumu, mučnom «dijalogu» gluhih i ne/kulturnom kontekstu sukoba i rasprava u Crnogorskoj istoriografiji, doprla je tek nedavno do naše savremenosti prevedena studija JÓZSEFA BAJZE Crnogorsko pitanje. U naslovljenom našem radu Cjelovitipogledi Józsefa Bajze na crnogorsko nacionalno pitanje kao «problemu međunarodne savjesti i pravde» nadodaju se dakle oni isti problemi koje je aktualizovao u novije vrijeme, neovisno od Bajzine studije, i prof. dr Dragoje Živković. No prije nego prijeđemo na interpretacije i sagledavanja najvažnijih Bajzinih problema u njegovoj studiji, potrebno je prethodno prozboriti nekoliko rečenica o samom, malo poznatom (čak i u istorijskim i slavističkim krugovima Mađarske!) autoru spomenute studije – Józsefu Bajzi.
CURRICULUM VITAE JÓZSEFA BAJZE (1885-1938)U literaturi nalazimo da je «Bajza mlađi» (što znači da je istog imena bio i njegov otac!) rođen 31. januara 1885. u Fuđivašarheju u Mađarskoj, a umro je početkom januara 1938. godine u Budimpešti. Studirao je i diplomirao istoriju slavenskih naroda i slavistiku na Univerzitetu u Budimpešti đe je 1906. godine postigao i doktorat istorijskih i filoloških nauka. Na Filozofskom fakultetu u Budimpešti započeo je i svoju univerzitetsku karijeru. Tokom vremena je svojim predanim naučnim radom izrastao u istaknutog univerzitetskog profesora slovenskih kultura i jezika, a od 1923. godine specijalizirao je i predavao hrvatski jezik i književnost na Budimpeštanskom filološkom univerzitetu.
U tom periodu zalagao se za afirmaciju južnoslovenskih jezika, a posebno za uvođenje hrvatskog reformiranog jezika u mađarske škole u kojima su nastavu pośećivala velikim dijelom i đeca hrvatskog porijekla. Potom je radio kao istoričar i bibliograf te kao kustos i direktor Narodnog muzeja i bibliotekar Zemaljske biblioteke «Sečenji». Uz svoj primarni poziv, bavio se ne samo naučnim radom, već publicistikom, numizmatikom i osobito bibliografijom mnogih slovenskih naroda, pa i crnogorskom.
Naučni rad Józsefa Bajze započeo je obradom tema iz mađarske nacionalne povijesti, istoriografije i književnosti. A od 1924. sve se više posvećuje istraživanjima hrvatske, srpske i crnogorske istorije, književnosti, civilizacije i kulture južnoslovenskih naroda. U svom je bogatom filološkom i kulturološkom opusu ostavio više značajnih monografija, a svoje manje studije, kritičke rasprave i publicističke brojne radove objelodanjivao je u ondašnjoj mađarskoj periodici, brojnim zbornicima i dnevnoj štampi. Zbog nepoznavanja mađarskog jezika, prepuštamo da ovaj korpus Józefa Bajze istraže i osvijetle mađarski naučnici iz njihovih institucija.
Bajzini bibliografi ističu kao glavna njegova djela: Prikaz srpskog pjesnika Kuruca, Budimpešta 1914; Raspad hrvatsko-mađarske unije, Budimpešta 1925; monografija Jugoslavija, Budimpešta 1929; Podmanicki – Mađar Beniguau hrvatskoj lirici, Budimpešta 1935; Hrvatsko pitanje. Odabrane studije (za štampu priredio Laslo Tot, Budimpešta 1941). U kontekstu ovih rasprava ističu se i Bajzine zapažene studije o dubrovačkoj književnosti, novijoj hrvatskoj literaturi: Šenoi, Đalskom i Leskovaru, a po izuzetnoj vrijednosti naglašava se njegov rad Hrvatski ep o kralju Kolomanu te studije iz srpske književnosti: Srpski pjesnici na mađarskom jeziku i slično. Sve ga je to promovisalo kao vrsnog znalca južnoslovenskih jezika, istorije i književnosti, pa je veoma brzo promovisan u dopisnog člana Mađarske akademije nauka i umjetnosti.
OMILJENO POLJE PROUČAVANJA – CRNA GORA
Posebno omiljeno Bajzino polje istraživanja bila je istoriografija, kultura i bibliografija ne samo slovenskih naroda, hrvatske i srpske književnosti i istoriografije, već i crnogorskoga naroda i Crne Gore.
On je naročitu pažnju i revnost istraživanja posvetio, između ostalog, crnogorskom pitanju i zlom udesu Crne Gore i Crnogoraca nakon survavanja njihove viševjekovne državne opstojnosti, gubljenju njihove autokefalne Crnogorske crkve nakon Prvog svjetskoga rata (1918 i 1920).
Tu je naučnu problematiku ponajviše istorijski razradio i sistematizovao u studiji A montenegroi kérdés / Crnogorsko pitanje, Budipešta, 1927. (Budapesti szemle, a magyar tud. Akadémi megbizásáószerkesti Voinovich Géza, Budapest 1927.) koja je godinu dana kasnije (1928.) prevedena u Budimpešti na talijanski jezik pod naslovom La questione montenegrina kao posebno izdanje (Dott. Giuseppe de Bajza, La questione montenegrina, Gasa editrice Franklin, Budapest 1928.)
Prije nekoliko godina tu su instruktivnu i dragocjenu publikaciju preveli s talijanskog jezika na crnogorski jezik Vera Tomanović i Maria Teresa Albano, a u redakciji i opremi istaknutog profesora crnogorske istorije dr sci Branislava Kovačevića i kulturologa Marijana Miljića, naučnih poslenika u državnom Instituta za istoriju Crne Gore u Podgorici.
Objelodanili su je pod naslovom Crnogorsko pitanje 2001. godine (Studija je obznanjena dvojezično: s jedne strane na crnogorskom jeziku, a s druge strane na talijanskom jeziku. Ostaje za požaliti što ova studija nije objelodanjena i na mađarskom i engleskom jeziku) i tako je ponovno receptivno približiti široj crnogorskoj naučnoj javnosti.
Bajza je i prije navedene studije objavio i nekoliko manjih istorijskih i diskurzivnih tekstova o crnogorskom štamparstvu, o dinastiji Petrovića, crnogorskom vladikatu, usmenoj književnosti i drugim aktuelnim temama iz crnogorske prošlosti (crnogorskoj drami, bibliografske dvotomne teme o Crnoj Gori) i slično (Viđi instruktivan i iscrpan Predgovor prof. dr. Branislava Kovačevića i Marijana Miljića u Bajzinoj citiranoj / prevedenoj) knjizi).
SAMOBITNI DUHOVNI I KULTURNI IDENTITET
U naslovljenom radu nastojaćemo osvijetliti koncizno i sintetički Bajzine cjelovite poglede na crnogorsko pitanje. O njemu je s neskrivenim žarom javno progovorio, obznanio i otvorio mnoga sporna pitanja koja su vezana za samobitnost crnogorskog naroda i njegova duhovnog i kulturnog identiteta.
Svojim «pitanjima» i moralnim stavovima ukazao je Bajza na temeljne uzroke propasti crnogorske višestoljetne državnosti, osvijetlio njezinu bogatu kulturu, apostrofirao crnogorski jezik, duh i narodnu crnogorsku tradiciju.
Posebno se založio za nužnost obnove crnogorske državnosti, njezine istorijske autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve i njezina nacionalnoga bića koje je ostalo u međunarodnoj evropskoj konstelaciji kao «problem međunarodne savjesti i pravde». No upravo radi kulturne i naučne javnosti potrebno je na ovom mjestu izložiti detaljnije i šire siže cjelovite strukture knjige Crnogorsko pitanje Józsefa Bajze.
Već na samom početku svoje nevelike studije autor je mađarsku i evropsku javnost onoga vremena sintetično upoznao s milenijumskom povijesnom državotvornom tradicijom Crne Gore.
Posebno je apostrofirao postojanje crnogorske dinastije Vojislavljevića, Balšića i Crnojevića pa sve do vladike Danila Šćepčeva Petrovića (1672–1735), Svetog Petra I Cetinjskog (1748 –1830), njegova sinovca Petra II Petrovića Njegoša (1813 – 1851) i knjaza Danila Stankova Petrovića (1826 – 1860) – rodonačelnike vladičanske i vladarske kuće i demokratskih predstavnika te dinastije.
Cjeloviti diskurs poglavlja knjige posvećen je i vladavini kralja Nikole I Petrovića Njegoša (1841 – 1921), ukazujući na transformaciju Crne Gore od knjaževine do kraljevine (1910.) pod njegovom dugogodišnjom vlašću. U tom kontekstu smještena je i uloga kralja Nikole I Petrovića u zbivanjima za vrijeme burnih ratnih događanja u Balkanskom i Prvom svjetskom ratu te njegova uloga u kreiranju i podizanju kulturnog života u Crnoj Gori.
Ističemo posebno Bajzino pravilno viđenje «stvaranja» zavjere srpske vlade protiv svoje saveznice Crne Gore «u kojoj je bilo osnovno da se eleminišu crnogorska dinastija, vlada i vojska u kreiranju politike nakon rata kao bilo kakav značajni činilac u budućem srpsko-jugoslovenskom ujedinjenju. Zato je bio 'potreban' slom crnogorske države i vojske, njihova kompromitacija kod saveznika i širenje lažne priče o navodnoj 'crnogorskoj izdaji' (Predgovor knjizi Józsefa Bajze, str. 14).
«ĐAVOLSKA» PROPANGANDA SRPSKE VLADE
Posebni naglasak u studiji, uz brojno navođenje relevatnih istorijskih izvora, autor Bajza upravo stavlja na uspjeh srpske propagande koja je, prema njegovim navodima, «đavolski obavila svoj zadatak».
A taj «đavolski zadatak» rezultirao je gubitkom crnogorske milenijumske državnosti 1918. godine i ubrzo abdikacijom kralja Nikole I Petrovića i njegove vlade u izgnanstvo. Naime, sva nastojanja kralja i vlade u egzilu da revitalizuju Crnu Goru kao viševjekovnu nezvisnu državu i povrate njen suverenitet ostali su bezuspješni vapaji u pustinji.
Prema Bajzinom mišljenju u tome je ponajviše participirala Mirovna konferencija u Parizu 1919. Godine, đe je napravljena velika nepravda i težak zločin međunarodnih razmjera. Ovo poradi toga što je likvidirala jedan narod, jednu državu «koja je osuđena, a da nije imala ni mogućnosti da se brani, bila je saveznička država Crna Gora» (Isto, str. 1).
BRUTALNI I SUROVI «BIJELI TEROR»
Poslije sloma crnogorske državnosti, Bajza posvećuje surove i sumorne stranice svoje knjige crnogorskoj okupaciji, raščlanjujući detaljnije uzroke nelegitimne Podgoričke skupštine 1918. godine. Pośljedice tog čina bile su duboko kobne i tragične za Crnu Goru i njezin napaćeni crnogorski narod.
A ta tragedija se očitovala svakodnevno u brutalnom i surovom «bijelom teroru» koji su provodili dojučerašnji srpski i evropski saveznici. Teror je «uzrijevao» do najgorih brutalnosti i ljudskih poniženja koja su činjena u ime «srpstva» i «svetosavlja» po bijelom danu, skrnavljeći i uništavajući sve što je crnogorsko i što pośeća na njihovu viševjekovnu dinastiju Vojislavljevića, Crnojevića, Balšića i Petrovića.
Posebno se u tom povijesnom kontekstu razlaže i «Božićna pobuna» («spontani ustanak») Crnogoraca koji su pokrenuli najznačajniji patrioti crnogorskog, a napose Cetinjskog okruga, patrioti crnogorskog naroda odmećući se u zelene šume u vidu «konfederalista» ili, kako su kasnije prozvani popularnim nazivom «zelenaša».
Prema tome, «Zelenaši» su bili istinski borci za povratak crnogorske državnosti. Oni ne samo da su se odmetnuli u zelene gore da se gerilski bore protiv «bijelog srpskog» terora, već su svoje zapovijedi i sve druge poruke slali na zelenom papiru, po čemu su najvjerojatnije i dobili naziv «zelenaši» za razliku od «bjelaša» koji su svojim zlokobnim aktivnostima izazivali najgore okrutnosti i zločine «svega onoga skarednog i neljudskog» što se odvijalo u po bijela dana.
EKONOMSKA MARGINALIZACIJA CRNE GORE
Nijesu izostale ekonomske i političke analize u Bajzinim interpretacijama nakon sloma crnogorske državnosti.
«Ekonomska politika beogradskog režima težila je ka potpunoj marginalizaciji i pasivizaciji Crne Gore», dok su, prema Bajzinim kritičkim opservacijama i stavovima, te iste prilike u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji – budućoj državotvornoj kvazi – konstituciji Jugoslaviji bile mnogo bolje i na većoj ekonomskoj razini.
Nijesu izostala u Bajzinim viđenjima i aktivnosti kralja Nikole I Petrovića i njegove vlade u izgnanstvu koji su činili sve da se osigura učešće Crne Gore na mirovnoj konferenciji u Parizu. Ti sumorni dani postaju još sumorniji, tragičniji i teži za Crnu Goru i njezin narod nakon smrti crnogorskog suverena kralja Nikole I Petrovića, a njegova porodica u izgnanstvu doživljava, kao i njegov narod u domovini, pravu kalvariju, duhovni slom i povijesnu agoniju.
Osim srpskih faktora u toj crnogorskoj tragediji Bajza je stalno naglašavao nečasnu ulogu velikih sila, podcrtavajući njihovu perverziju i naglašavajući da Crna Gora «nije nestala voljom svog naroda» već «voljom» onih evropskih sila kojima je Crna Gora bila odani saveznik! «Međunarodno pravo se oglušilo – ističe Bajza – o crnogorsku državu, njeno vjekovno postojanje i pravo na opstanak». A u sintetičkom i veoma studiozno instruktivnom Predgovoru Bajzine knjige autori Kovačević – Miljić su nadopisali i ovo:
U velikoj savezničkoj igri i sljepilu pred srpskom politikom i propagandom, nekoliko godina nakon rata, nestalo je 'crnogorsko pitanje' 's horizonta međunarodne politike', iako ono nije razriješeno sa međunarodno – pravnog gledišta. Ali ostala je nada da će crnogorsko pitanje u budućnosti 'opet doći na dnevni red'. Do tada, po Bajzi ostaje da se afirmišu ona gledanja koja nastoje da utvrde 'uslove jedne realne crnogorske politike na osnovu činjenične situacije'. Državna svijest crnogorska, vjerovao je on, mora pretrajati, ako se ne uspava. Bajza, neumljivo prijatelj Crne Gore, nije bibliograf i zastupnik pred evropskom javnošću i sudom istorije – upozoravao je: 'državna svijest je uslov crnogorskog opstanka': 'Ako ova svijest živi u narodu, onda će svoju državnost ponovno osvojiti prvom prilikom, evolucijom ili revolucijom (podcrtao M. N.); ali ako je ta svijest mrtva, uzaludan je svaki pokušaj (...) – zaključuje dr József Bajza (Predgovor Bajzine knjige, str. 15).
