Potvrdu ove informacije, o kojoj su pojedini mediji ranije samo špekulisali, dao je lično ministar inostranih poslova Srbije.
Reagujući na tekst u Novostima (?!) Ivica Dačić je objelodanio postojanje note Crne Gore i ukazao daje Srbija donijela recipročnu mjeru po kojoj je drugoj osobi u Ambasadi Crne Gore u Beogradu Ani Ražnatović takođe zabranjen ulazak u državne institucije Srbije.
Srpski ministar je pri tome prećutao bitan podatak: dva su se ministarstva saglasila, nakon što je crnogorski MVP upoznao Ambasadu Srbije da znaju sve o zakulisnim aktivnostima njihovog savjetnika za bezbjednost da se o incidentu ne obavještava javnost. Crna Gora je, dakle, usmeno upozorila Srbiju, nije poslala pismenu notu, niti proglasila Milanovića personom non grata, a država Srbija, prihvatajući da sve ostane bez uvida javnosti, praktično je negirala da stoji iza postupaka savjetnika za bezbjednost.
No, javno saopštavajući da je Srbija preduzela recipročne mjere Ivica Dačić je preksinoć suštinski potvrdio da Ljubiša Milanović nekadašnji šef jedinice srpske policije „Poskok” i višestruki savjetnik u Vladi Srbije nije djelovao na svoju ruku, bez instrukcija nekoga iz vrha u Beogradu.
Zašto bi, ako je Milanović djelovao kao „usamljeni vuk“ i bez saglasnosti, srpski državni vrh kršio nepisani dogovor pa stao u njegovu zaštitu? Osim ako nijesu strahovali da povjerljive informacije ipak ne dopru do javnosti, pa su brže-bolje osmislili propagandnu igru prebacivanja krivice na zvaničnu Podgoricu.
Ključni podaci se ipak ne mogu dovijeka držati u tajnosti Dačić je sada praktično otvorio Pandorinu kutiju. Zbog objavljivanja lažne informacije FOS-a, koja je suštinski ugrozila nacionalnu bezbjednost i uznemirila javnost, bivšoj glavnoj urednici tog medija Anđeli Đikanović bio je određen tužilački pritvor, a sumnjiči se za izazivanje panike i nereda.
Đikanović prilikom saslušanja, pozivajući se na novinarski kodeks, nije željela da i pismeno potvrdi ko je bio izvor, ali je navela daje „pouzdan i da je iz visokih diplomatskih krugova”.
Pregledom koumikacije njenog mobilnog telefona i uparivanjem povjerljivih podataka crnogorske službe sa kolegama sa Zapada, brzo je zatvoren krug istraga je upućivala daje „pouzdani diplomatski izvor” -ministar-savjetnik Ljubiša Milanović.
Zato je Ministarstvo vanjskih poslova zvanično, iako samo usmeno, obavijestilo Ambasadu Srbije daje Milanoviću zabranjeno komuniciranje sa ministarstvima, državnim službama i agencijama, ali mu nije uskraćen boravak u Crnoj Gori, kao i uobičajena komunikacija u diplomatskom koru.
Da li je na taj načini crnogorski MVP pokušao da ne doliva ulje na vatru i ne izaziva dodatne tenzije između Srbije i Crne Gore, ostaje samo da se nagađa, ali je za upućenu javnost (čitaj: diplomate i obavještajne krugove) istraga bila završena.
Milanović u izjavi za Pobjedu nije želio da komentariše odluku MVP Crne Gore. “Nije dozvoljeno da dajemo bilo kakve izjave o tom slučaju”, rekao je Milanović za Pobjedu.
Milanović je takođe kazao da da nema komentar ni na upit Pobjede da li zna zbog čega je iskazana usmena nota kao što nije želio da govori o razlozima Crne Gore za takvu odluku.
Da postoji usmena nota, javnost u Crnoj Gori je zvanično tek saznala 28. januara i to kroz članak beogradskih Novosti, medija koji je blizak srpskim bezbjednosnim službama. Istog dana je Dačić krenuo u kontraofanzivu…
U reagovanju MVP Crne Gore je naveo da se naša država u potpunosti pridržava odredbi Bečke konvencije o diplomatskim odnosima i isto očekuje od svih diplomatskih predstavnika u našoj zemlji. Istovremeno su decidno ostali kod ocjene da su aktivnosti Milanovića bile povreda Bečke konvencije.
U djelovanju ministra-savjetnika Ambasade Republike Srbije u Podgorici, stekli su se, i nepobitno utvrđeni, postupci kojima se flagrantno krši slovo i duh Bečke konvencije, dobra vjera i dobra praksa u međudržavnim odnosima i diplomatskim relacijama.
Vaga i Poskok
Biografija Milanovića ukazuje da je riječ o čovjeku bogatog policijskog i životnog iskustva.
Kao ministar savjetnik u Ambasadu Srbije je raspoređen krajem 2018. godine, u doba kada je srpski ambasador bio Zoran Bingulac, koji je nepodijeljeno je mišljenje u Podgorici jako korektno obavljao svoju dužnost.
Vijest da će Milanović biti angažovan u Ambasadi Srbije prvi je objavio beogradski dnevnik Poitika koji je u hvalospjevnom tekstu oktobra 2018. godine Milanovića nazvao „srpskim Eliotom Nesom“.
“Milanović bi, kao iskusan operativac, u susjednoj zemlji bio angažovan na zaštiti Srbije od crnogorskih organizovanih kriminalnih grupa”, pisala je Politika.
Milanović je imao dugu karijeru u policiji: do 1994. godine bio je šef Odjeljenja za krvne delikte. Odmah po ubistvu Radovana Stojčića Badže oglasio se riječima da Jovica Stanišić, tadašnji šef svih bezbjednosnih službi Srbije i intimus Slobodana Miloševića, treba da podnese ostavku, ako on ne može da sazna koje ubio njegovog glavnog operativca.
Pod jakim pritiskom napušta policiju i počinje karijeru kao advokat Neke mu stvari tadašnji šefovi u Beogradu nijesu zaboravili ni oprostili. Milanović se 1997. godine obreo u zatvoru, uhapšen je u Nišu kao advokat, pod sumnjom daje, sa još četiri osobe, počinio krivično djelo „proizvodnje I puštanja u promet opojnih droga“…
Okružni sud u Nišu držao gaje više od četiri mjeseca u pritvoru, a potom je oslobođen svih optužbi. Akcija u kojoj je i on uhapšen od strane tajne policije bila je kodnog imena ,,Vaga“ tako da je Milanović kod srpskih tabloida podstrekavanih od obavještajne službe dobio ne baš popularan nadimak Vaga, jer je, navodno, policija pretresom njegove kuće pronašla vagu za mjerenje gramaže narkotika. Milanović je objašnjavao daje riječ o policijskom dokazu „koji je ponio iz MUP-a za uspomenu”.
Novi Milanovićev uspon u policijskoj karijeri odigrao se poslije pada režima Slobodana Miloševića. Nakon 5. oktobra 2000. godine, kada je formirana prelazna vlada Srbije, koministar policije Božo Prelević povjerava Milanoviću da formira specijalnu policijsku operativnu grupu „Poskok”, sa zadatkom da se obračuna sa organizovanim kriminalom.
Milanović poziva najiskusnije kolege, i za samo tri mjeseca prave „Bijelu knjigu srpske mafije” uz zadatak darasvijetle najteže zločine s kraja devedesetih: ubistvo Slavka Ćuruvije, pokušaje ubistva Vuka Draškovića na Ibarskoj magistrali i u Budvi, kao i brutalno ubistvo Ivana Stambolića.
Zanimljivo, grupa „Poskok” u MUP-u Srbije formirana je na inicijativu tadašnjeg funkcionera DOS Nebojše Covića. Prema Milnavićevom kazivanju, nakon što je rasvijetljen atentat na Vuka Draškovića na Ibarskoj magistrali, istraga o ubistvu Slavka Ćuruvije, vlasnika „Telegrafa” dovela je do ključnih ljudi u srpskoj Službi državne bezbjednosti.
“Dva puta je izbacivan iz policije. Jednom jer je tvrdio da iza ubistva policijskog generala Radovana Stojičića Badže stoji država, posle toga je radio kao advokat. Kada je, kao šef „Poskoka”, posle petoktobarskih promjena, počeo da radi na razrešenju slučaja ubistva Slavka Ćuruvije ponovo je sklonjen”, tvrdio je advokat Božo Prelević.
Nakon što je vrh DOS-a ipak uklonio Milanovića, jedno vrijeme je obavljao ne tako važne poslove i bio je van dometa šire javnosti.
Ipak, razmišljao je o vlastitoj karijeri i pravilno predvidio vlastitu „svijetlu budućnost” učlanjenjem u SNS Aleksanda Vučića. Tada mu se otvaraju vrata mnogih ministarstava: bio je specijalni savjetnik za borbu protiv korupcijeministra zdravlja Zorana Stankvića, kada je Vučićev SNS ušao Vladu Srbije.
Nakon što su Vučićevi naprednjaci ovladali kompletnom vlasti u Srbiji, poslije poraza vladajuće elite BorisaTadića, Milanović je, kao već iskusni „naprednjak” mogao da bira. Izabrao je diplomatiju, poslove bezbjednosti.
Crnogorski posao
Tako se obreo i u Crnoj Gori prije dvije i po godine. Odmah po dolasku pokazao inicijativu, uspostavljajući veze i sa kolegama iz bezbjednosnih službi, ali i sa medijima.
Lagan u komunikaciji, uglađenih manira, Milanović se predstavljao kao osoba koja može pomoći novinarima u raskrinkavanju skrivenih veza među kriminalnim krugovima u Podgorici i Beogradu i kao veliki borac protiv organizovanog kriminala u regionu.
Činjenica daje insistirao na ličnim kontaktima i sastancima van radnog okruženja ukazuje daje u neformalnim razgovorima pokušavao da prikupi dodatne informacije, stoje, uostalom, i u opisu njegovog posla. Iako je mnogo obećavao novinarima, čini se daje mnogo više informacija prikupljao, nego što je davao.
Osim izuzetnog interesovanja za „proces vijeka” suđenje za pokušaj terorizma u Crnoj Gori 2016. godine Milanović je iskazivao i zanimanje za političku situaciju. Aktivno je pratio proteste „Odupri se”, kao i sve veće političke manifestacije, naročito prosrpskih partija u Crnoj Gori.
U njegove analitičke izvještaje uvid imaju samo odabrani, ali je izvjesno da je bio čovjek od povjerenja, prvenstveno Aleksandra Vučića. Obavještajni krugovi u Podgorici tvrde daje povjerljive informacije slao na samo dvije adrese.
Logično je pretpostaviti da je baš Ljubiša Milanović i bio najpodesnija osoba da informacije, „od posebne važnosti” vješto plasira medijima u Crnoj Gori.
Upravo su dešavanja sa FOS medija grupom i plasiranje lažne vijesti o specijalcima ROSU, bio dio tih „specijalnih poslova” koje može da obavi samo osoba sa iskustvom i vješta u „obradi” novinara. Tačnije: očito je da je Milanović imao zaduženja I da je ta zaduženja efikasno obavio.
Inače ga predsjednik Vučić i ministar Dačić ne bi tako gorljivo branili.
