"Država Crna Gora ne otima imovinu Srpskoj pravoslavnoj crkvi, jer je ta imovina zapravo vlasništvo države Crne Gore, koje je uzurpirano u periodu između 1986. i 2000.", ključni je argument na koji se poziva crnogorski predsjednik "braneći" Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je u dijelu javnosti Srbije, ali i Crne Gore doživljen kao "otimanje" imovine, prije svega hramova i manastira Srpske pravoslavne crkve.
"Za vrijeme trajanja nezavisne crnogorske države, do 1918, i takođe trajanja Crnogorske pravoslavne crkve, do 1920, sva imovina, kojom je raspolagala ta crkva, nema nikakve dileme, bila je u državnoj svojini. Tako stoji u svakom aktu. Od odluke glavarske Skupštine iz 1868. preko Opšteg imovinskog zakonika od 1888. do Ustava Svetog Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori iz 1903. i Ustava pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori iz 1904.", navodi Đukanović u intervjuu Tanjugu kako on tumaći istorijske događaje i pravne akte.
Ni nakon nestanka crnogorske države, dodaje Đukanović, ni u vrijeme Kraljevine SHS i kraljevine Jugoslavije, niti u periodu socijalizma, sve do posljednjih njegovih godina, niko nije posezao za državnom svojinom nad objektima koje je koristila nekadašnja Crnogorska pravoslavna crkva.
Prema njegovim riječima, do bespravnog otuđivanja dolazi u periodu između 1986. i 2000. godine, kada Crna Gora pokušava da ustanovi svoj katastar i poziva sve subjekte da registruju svojinska prava.
"Tada SPC, koristeći se raznim titularima, uključujući Crnogorsku mitropoliju , druge eparhije SPC u Crnoj Gori i privatna lica iz reda najviših crkvenih velikodostojnika SPC u Crnoj Gori, dobar dio te državne imovine upisuje na svoje ime”, tvrdi crnogorski predsjednik i dodaje da zato nije riječ o otimanju imovine SPC, "već o odgovornom poslu povratka državi imovine, koja je od nje uzurpirana poslednjih 30-ak godina".
SPC, "koja se upisala na državnu imovinu", nema, uvjeren je Đukanovich, nikakvih dokaza o pravno valjanom sticanju te imovine, jer ih ne može ni imati.
Đukanović je uvjeren i da će obnova autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve doprinijeti prevazilaženju nesporazuma i raskola unutar pravoslavnog bića Crne Gore.
"Nije, međutim, naša ideja da arbitriramo izmešđu dvije pravoslavne crkve i da pomažemo jednoj da iz pravoslavnih hramova izgoni vjernike druge crkve, samo zato što su, iako pravoslavci, pripadnici druge nacionalne zajednice. Naša ideja je stvaranje institucionalnih pretpostavki da svi vjerujući ljudi, nezavisno od njihove nacionalne pripadnosti, mogu slobodno zadovoljavati svoje vjerske potrebe", navodi predsjednik Crne Gore.
Na pitanje koja bi to bila jedna crkva - Crnogorska pravoslavna crkva, Srpska pravoslavna crkva ili Pravoslavna crkva u Crnoj Gori - Đukanovich odgovara:
"Ne bih se sada bavio kumovskim poslom, da krstim pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori, ali sam u jednom intervjuu kazao da je za mene nacionalni predznak pravoslavne crkve u drugom planu".
Lično, rekao je, misli da je rješenje, možda, u nazivu Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, koja bi, "integrisala" sve pravoslavne vjernike, bez obzira na nacionalnost.
Na opasku da rješenja, niti tumačenja prava na nacionalni prefiks, kada je riječ o Srpskoj pravoslavnoj crkvi nisu tako jednostavna, te da SPC osam vjekova postoji i djeluje i na prostoru Crne Gore, Srbije... Đukanović uzvraća da su to jednostrane interpretacije.
"Kada pogledate Zakon o crkvama i vjerskim zajednicama drzzave Srbije, vidjećete u članu 11 šta Srbija misli o kontinuitetu SPC. U članu 11 tog zakona kaže se da se SPC priznaje kontinuitet u odnosu na Načertanije o duhovnoj vlasti iz 1836. i Zakon o SPC iz 1929. Dakle, država Srbija priznaje 184 godine kontinuiteta i tradicije SPC", kaže Đukanović i dodaje da se ne može Crna Gora obavezivati navodnom tradicijom SPC od 800 godina, koju država Srbija svojim zakonima ne priznaje Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Riječ je, smatra, o još jednoj od manipulacija emocijama, a od odgovorne državne politike se očekuje da je uvaži kao argument, što se, ističe Đukanović, u Crnoj Gori ne događa i neće ni dogoditi.
Na konstataciju da nije riječ o emocijama, već o realnosti, a realnost je da gotovo trećina građana Crne Gore, srpskog porijekla, smatra da joj je ugroženo jedno od osnovnih prava, Đukanovich odgovara da je i to rezultat "ozbiljne manipulacije".
Na opasku da su Srbi u Crnoj Gori na neki način slijedili vladiku Amfilohija kada je podržao ishod referenduma o nezavisnosti Crne Gore, a sada smatraju da su njihova očekivanja iznevjerena, Đukanović navodi da mitropolit nije imao "nikakve tajne dogovore sa državnim strukturama Crne Gore", niti je, kaže, pružao podršku nezavisnosti.
Naprotiv, branio je ideju da Crna Gora ostane u državnoj zajednici sa Srbijom, ali je rekao da će poštovati, kao što i jeste, demokratsku volju građana Crne Gore.
Da li je na mjestu, pita Đukanović, očekivanje da se sada država Crna Gora u znak zahvalnosti odrekne svoje vrijedne imovine, dodajući da to nije realno očekivanje.
Na pitanje da li će iz ovih protesta, najvećih od kako je, već tri decenije, na vlasti, izaći kao pobjednik, odgovara da nije riječ o pobjedi, već o odgovornosti da se stvore uslovi za multinacionalni, multikulturni i multivjerski život po mjeri i standardima Evrope 21. vijeka.
"Donošenje Zakona o slobodi vjeroispivijesti i povratak uzurpirane državne svojine, doprinos je vladavini prava, a obnova pravoslavne crkve u Crnoj Gori koja će okupiti i pomiriti pravoslavni narod doprinos je stabilnosti, dugovječnosti i razvoju Crne Gore".
Saglasan je sa konstatacijom da evropske vrijednosti i standardi nisu dio nacionalnog identiteta, a na opasku da i on zapravo govori o zaokruživanju nacionalnih institucija i crnogorskog identiteta, te da li je onda važno da li je on Srbin ili Crnogorac, Đukanović je odgovorio: "Crnogorac sam, naravno".
Tako i Srbi u Crnoj Gori, nije im svejedno da li će se crkva zvati Pravoslavna ili Srpska pravoslavna crkva - na tu opasku odgovorio je "Naravno".
"Naravno" je i odgovor Đukanovicć na konstataciju da sve što proističe iz Zakona o slobodi vjeroispovijesti neće biti lako sprovesti:
"Neche ovo biti ni lak ni kratkotrajan proces, ali, kao i u drugim procesima, potrebno je izabrati pravilan kolosjek i napraviti prvi korak. Tako je bilo kad smo krenuli u obnovu državne nezavisnosti i kada smo odabrali put evropskih i evroatlantskih integracija ", zaključuje Đukanović.
