Ovaj savjet se predstavlja kao visoki crkveni organ, ali nijesu jasni njegovo mjesto i pravna utemeljenost u crkvenom poretku. U javno dostupnoj verziji Ustava SPC, u članu 10, koji propisuje crkvenojerarhijske i samoupravne vlasti, tijela i organe, ne postoji Episkopski savjet ni mogućnost njegovog formiranja. Valjalo bi da SPC zbog javnosti objavi akt o formiranju ovog savjeta.
Podmetanje Episkopskog savjeta
No, izgleda da je Episkopski savjet svojevoljno preuzeo funkcije ostalih ustavnih crkvenih tijela i organa. On je 29. decembra usvojio odluku u kojoj se kaže: “Donošenje ovakvog zakona ne služi na čast i blagoslov ni onima koji su ga predložili, ni onima koji su ga izglasali i proglasili, i time su svi oni koji su pravoslavni, sa žaljenjem konstatujemo, sami sebe isključili iz Pravoslavne crkve, te su stoga odlučeni od Svetih Tajni i nalažemo našem bogoljubivom sveštenstvu da im, po riječima Svetog Petra Cetinjskog, “nikakvoga posla crkovnoga” ne obavlja, do njihovog pokajanja, za koje se molimo” Prema Ustavu SPC, ovakve konstatacije se mogu primijeniti samo na pripadnike SPC i to tek nakon sprovedene procedure. Član 134 Ustava Spc je propisao da je za krivice vjernika koje povlače isključenje iz vjerske zajednice nadležan Eparhijski crkveni sud. Prema članu 218 Ustava SPC niko se ne može kazniti ni jed-
nom crkvenom kaznom bez prethodnog saslušanja. Na osnovu člana 217 Ustava SPC, odluku Eparhijskog crkvenog suda moguće je uputiti na razmatranje i suđenje Velikom crkvenom sudu. Članovi Episkopskog savjeta su odlukom od 29. decembra prekršili svoj Ustav i crkveni poredak što, prema članu 214 Ustava SPC, predstavlja crkvenu krivicu sveštenika. U odluci savjeta se konstatuje da su se oni koji su predložili, izglasali i proglasili Zakon o slobodi vjeroispovijesti “sami isključili iz Pravoslavne crkve”. Predsjednik države, članovi Vlade i poslanici to nijesu izjavili, pa je to Episkopski savjet podmetnuo. Važna je i činjenica da SPC, prema svom Ustavu, nema ovlašćenj e da isključuje iz opšte “Pravoslavne Crkve” ni iz pravoslavne vjere. Episkopski savjet je neustavnu odluku od 29. decembra usvojio da bi prvenstveno zastrašio vjernike isključenjem iz crkve ukoliko podrže novi zakon i ukoliko se ne uključe u ulične proteste protiv zakona.
Šta je SPC tražila 2012. godine?
SPC u Crnoj Gori ne poštuje svoj Ustav, pa je onda razumljivo zašto ne poštuje ni državne propise. SPC u Crnoj Gori decenijama nije htjela da svoje eparhije i njihovu organizaciju prijavi u skladu sa Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica Crne Gore iz 1977. godine, a uporno je tražila da Vlada Crne Gore sa njom potpiše ugovor kao sa Katoličkom crkvom, Islamskom i Jevrejskom zajednicom. Vlada nije mogla da potpiše ugovor sa SPC u Crnoj Gori jer ona nije imala pravni subjektivitet na osnovu tog zakona. Vjerske zajednice koje su potpisale ugovor sa Vladom, prijavile su se u skladu sa tim zakonom. Uskladile su svoju organizaciju i djelovanje sa pravnim poretkom Crne Gore i ispunile uslove za potpisivanje ugovora.
SPC je 2012. godine Vladi Crne Gore dostavila predlog ugovora u kome je tražila da je država prizna pod nazivom Pravoslavna crkva u Crnoj Gori i da se pod tim nazivom priznaju i eparhije koje nemaju sjedište u Crnoj Gori. Vlada ovaj naziv nije mogla da prihvati jer SPC nije jedina pravoslavna crkva u Crnoj Gori, jer to nije njen zvaničan naziv i jer je taj naziv suprotan članu 12 Ustava SPC, prema kome je glavna administrativna podjela SPC na eparhije. Ustav SPC ne dozvoljava da se njene eparhije ili više njih zvanično nazovu Pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori. U predlogu ovog ugovora SPC je tražila da joj Vlada prizna kontinuitet od 1219. godine.
To je neprihvatljivo jer nije istinito. SPC pod tim nazivom u Crnoj Gori postoji tek nakon 1918. godine. Potom, Republika Srbija je u svom Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama iz 2006. godine u članu 11 zapisala: “Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi priznaje se kontinuitet sa pravnim subjektivitetom stečenim na osnovu Načertanija o duhovnoj vlasti (Odluka Narodne Skupštine Knjaževstva Srbskog od 21. maja 1836. godine) i Zakona o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi (“Službene novine Kraljevine Jugoslavije, broj 269/1929).” Ni Republika Srbija ne priznaje pravni kontinuitet SPC dalje od 1836. godine. SPC od Crne Gore traži priznanje koje nema ni od Srbije. Za potpisivanje Ugovora između SPC i države Crne Gore, predstavnici SPC nijesu ispoštovali ni ostale sopstvene uslove.
Prema članu 69 tačka 17, i članu 70 tačka 24 Ustava SPC, za uređenje odnosa SPC i države nadležni su isključivo Sveti arhijerejski sabor i Sveti arhijerejski sinod SPC. Predstavnici SPC u Crnoj Gori nijesu pokazali ovlašćenja od sabora i sinoda SPC da mogu da vode pregovore i da potpišu ugovor sa Vladom. Potom, ako se poziva na primjer Temeljnog ugovora Crne Gore sa Katoličkom crkvom, SPC mora znati da svojinska prava na njena nepokretna dobra mogu biti upisana ili registrovana samo na ime crkvenih pravnih lica u Crnoj Gori, a ne na ime SPC u Beogradu. Za potpisivanje ugovora potrebno je i međusobno uvažavanje, a SPC je Crnu Goru podrugljivo nazvala “fildžan državom” i poručila da država treba da se kod nje registruje. Sa takvim ponašanjem potpisivanje ugovora nije moguće.
Interesno politički motivi
Da SPC u Crnoj Gori može, ako želi, poštovati i svoje i državne propise svjedoči Ugovor o pitanjima od zajedničkog interesa koji je SPC potpisala sa Vladom Republike Hrvatske 2002. godine. Tada su SPC, odnosno njene eparhije čija su sjedišta u Hrvatskoj, prihvatile da ih Hrvatska evidentira kao SPC u Hrvatskoj. Ugovor je potpisan u skladu sa odobrenjem sabora i sinoda SPC. Spc je u članu 2 ovog Ugovora prihvatila da se kod nadležnog ministarstva evidentira u skladu sa važećim zakonom u Hrvatskoj.
SPC je u članu 4 ovog Ugovora prihvatila i obavezu da Vladu Hrvatske na prikladan način obavijesti o izboru episkopa, a prije objave ovog izbora. Kada je ovo predloženo SPC u Crnoj Gori, odgovorila je da je to komunistički metod. U članu 16 ovog Ugovora SPC je prihvatila da: “Kulturna i umjetnička baština Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj, te brojni dokumenti pohranjeni u arhivima i knjižnicama Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj sačinjavaju dragocjeni dio cjelokupne kulturne baštine Republike Hrvatske.” SPC je u Republici Hrvatskoj prihvatila sve ono što u Crnoj Gori ne želi da prihvati, i što u Crnoj Gori naziva svojim progonom. Ova neprincipijelnost ima isključivo interesno-političke, a ne vjerske i crkvene motive. SPC ne želi partnerski odnos sa Vladom Crne Gore, već hoće da dominira Crnom Gorom i da bude iznad zakona.
Problem je u dokazima
SPC protestuje zbog odredbi novog zakona koje se odnose na svojinu nad objektima i zemljištem iz ove oblasti. Prema članu 62 ovog zakona ko ima dokaze o pravu svojine nad imovinom u ovoj oblasti nema čega da se boji. No, izgleda da je u tome problem. Nepostojanje ili nesigurnost SPC u valjanost dokaza o dijelu svojinskih prava izazvala je bojazan, ljutnju i izlazak na ulice. Cilj protesta nije zaštita vjere, nego svojevoljnih monopola.
Ako SPC u Crnoj Gori želi da potpiše ugovor sa Vladom mora se vratiti u granice svoje ustavnosti i prihvatiti državni zakon. Vlada Crne Gore i SPC u Crnoj Gori moraju nastaviti dijalog. Kada se krene od poštovanja ustavnosti i zakonitosti, odnosi će početi da se pravilno uspostavljaju. Neustavnim odlukama, prkošenjem državi i uličnim protestima protiv zakona SPC se samo udaljava od ugovora.
