Već neko vrijeme svjedoci smo žučne polemike između dvije grupe Pivljana, suprostavljenih po pitanju podizanja spomenika harambaši Baju Nikoliću Pivljaninu, junaku porijeklom iz tog kraja.
Sasvim je normalno da ljudi hoće da slave svoje znamenite ličnosti i da im podižu spomenike, pod uslovom da rasprava ne ode đe obično vodi prijeki gorštački karakter, jer, svi smatraju da spomenik “zaslužuju” više od suprotne strane. Jedni vele da ga treba podići u Rudinice, đe je “soko Bajo” rođen i đe je svojevremeno napravljeno “neadekvatno” i jeftino obilježje, a drugi hoće da ga “smjeste” u centar Plužina, bliže finansijeru, na što oni prvi nikako ne pristaju. A formiran je i odbor da se pozabavi ovim pitanjem.
Čija je “avlija” bolja za ostvarenje poduhvata viđećemo, samo da se svi zajedno, motivisani patriotskim ponosom, entuzijazmom i epskim zanosom previše ne zanesu, pa da stvar eskalira u nešto zbog čega bi se zaboravio osnovni cilj i razlozi zbog kojih je inicijativa pokrenuta.
Sad će neko opet postavit pitanje: “A što se ovaj Cetinjac petlja u naše stvari, zar mu nije dosta njegove rabote?”. Odgovor je jednostavan. Moja prababa po ocu je bila rodom iz Pive, pa zahvaljujući tom procentu DNK nijesam mogao da odolim da ne lanem dvije, a drugi razlog je predanje da je Bajo Pivljanin sahranjen upravo na mojem rodnom Cetinju, i to ispred Vlaške Crkve, pored koje prođem nekoliko puta dnevno.
Prvim faktom neću se posebno baviti, jer je priča lična, ali Bajom na Cetinju i tretmanom njegove uspomene ne samo u Pivi nego i ovđe hoću iz više razloga.
INICIJATIVA
Dakle, iako inicijativu o izgradnji spomenika smatram dobrom, za razliku od prepucavanja oko toga koja ga strana više “zaslužuje” u svojem “dvorištu”, pomalo me čudi da se uvažena gospoda inicijatori i svi ostali istorijski “osviješćeni”, makar za vrijeme koje ja pamtim, a to nije mali broj decenija, nijesu sjetili da se periodično zapitaju “a đe nam je Bajo”, pa da ga lijepo “posjete” na Cetinju i eventualno jednom u pet ili deset godina polože vijenac na stećak koji se smatra njegovim.
Ili da se, zašto da ne, na datum harambašine junačke pogibije “tradicionalno” okupe oko “kamena” sa uklesanim konjanikom, kakvih baš u Pivi ima dosta, i time pokažu da im je stvarno stalo do uspomene na junaka, a ne do potrebe da nadgornjavanjem, umjesto Baju “spomenik” podižu sebi.
Iako je Bajo Pivljanin podigao svoj i po meni jedini pravi spomenik, ostajući da “živi” u epskoj pjesmi i sjećanju kao simbol nesebične žrtve za odbranu mjesta koje i nije bilo njegovo, mnogi su kasnije pokušavali da mu se “oduže” na različite načine, o čemu bih više ovom prilikom. Jer, ovog junaka, koji je bio poznat po cijeloj Dalmaciji i koji je komotno mogao da se relaksira u Boki, đe mu je bila “kula”, i brčka noge u moru umjesto da se pentra i ratuje sa Turcima po cetinjskim čukama, sahranili su na Cetinju oni koje je branio i za koje je dao život sa svojih trideset ili šezdeset “zmajeva”, koliko ih je bilo zavisno od istorijskog izvora ili interpretacije.
Sve to nakon što su “pouzdani saveznici” Mlečani podvili rep i pobjegli s bojišta, a Katunjani nešto nijesu mogli da se dogovore kako i sami da adekvatno participiraju u odbrani Cetinja, vjerovatno zbog ranije preuzetih obaveza. Bilo kako bilo, Bajo i njegovi ostali su sami, pa zato jedino oni zaslužuju slavu.
DUG
A kako se njima odužilo “potomstvo”, makar ono cetinjsko? Pomenusmo malo prije stećke ispred Vlaške crkve, đe su po predanju sahranjeni Bajo i njegova supruga. Danas se ova dva stamena kamena nalaze paralelno postavljeni sa lijeve i desne strane kapije Vlaške Crkve, koja je iz temelja nanovo izgrađena 1864. godine, i okrenuti su pročeljem prema zapadu. Međutim, sudeći prema crtežu koji je ostavio arhitekta Dragiša Milutinović, u vrijeme kada je boravio na Cetinju, a došao je, koliko mi je poznato, 1869. godine, odnosno pet godina pošto je Vlaška crkva obnovljena, ova dva stećka, postavljena na horizontalne ploče, bili su još uvijek čelom okrenuti jedan prema drugom i nalazili su se na mjestu koje više liči na usamljeni proplanak, nego ulaz u crkvu.
Na crtežu se vidi i jedna krstača, koja je morala biti okrenuta prema istoku, što znači da su stećci imali orijentaciju sjever-jug. To bi otprilike imalo nekoliko posljedica: stećci nijesu kompletni jer horizontalnih ploča više nema, pomjereni su sa originalnog mjesta iz “estetskih razloga”, pa sad ne znamo đe Bajo stvarno počiva (možda i po njemu gazimo a da ne znamo), ili on i supruga jesu tu neđe, ali leže poprijeko. Kako god, sve to ne valja.
Treba reći da bez obzira na uobičajene idealizacije, u vrijeme kada je Vlaška crkva obnovljena, odnosno, kako rekoh, nanovo izgrađena, praktično niko u Crnoj Gori, pa ni knjaz Nikola, nije imao svijest o stećcima kao istorijskim spomenicima. Ni o mnogo čemu drugom, kao što mnogi nemaju ni danas. Analogno tome se sa stećcima postupalo, pa su korišćeni kao građevinski materjal za temelje Vlaške crkve, ali i za druge objekte, kao što je crkva sv, Petra u Nikšiću, kasnije ona na Pišču u sred Pive i niz drugih. Ugrađivani su u sve i svašta, od obora do međa.
Reciklaža” istorijskih tragova bila je uobičajena stvar, pa je i dio knjaževog dvora na Cetinju, odnosno lijevo krilo, podignuto od tesanika sa Ćipura, đe se nalazio manastir Crnojevića, što je bilo vidljivo tokom rekonstrukcije fasade, a dvor u “Mirkovoj varoši” napravljen je od materjala sa Duklje, koji je knjaz Nikola lično izabrao. Međutim, za dalju priču po ovom osnovu mislim da ima još kandidata.
DVIJE ULICE NA CETINJU
Mnogo kasnije, Baju je posvećena jedna od dvije centralne ulice na Cetinju, što je lijep gest, jer mu se ime svakodnevno pominje, a poslije Drugog svjetskog rata komunisti su podigli “piramidu” na gori Vrtijeljci, mjestu Bajove pogibije i uz posvetu “udarili” petokraku, kako priliči vremenu i vjerovatno njihovom poimanju Bajove ratničke uloge kao “partizana” svojeg vremena.
Nakon svega, malo niže vrha zapaljen je “vječni plamen”, ali ne svečano i ne onakav kakvim ga zamišljate, poput olimpijskog, nego dugogoreći plamen tada formirane i decenijama “omiljene” cetinjske deponije, koji je goreo do prije par godina i bio izvor mnogih požara i lokalnog aerozagađenja. Pogotovo zimi i ako bi dodali gume, kad bi se gusti dim, kako bi istoričari umjetnosti rekli, “piktoreskno” spuštao poput slapa prema Donjem polju. Tada bismo svi koji tu živimo imali nezaboravan olfaktorni ugođaj. Stara dobra vremena ...
BAJOVI ZMAJEVI
Međutim, osim Baja, mene zanima i šta se desilo sa Bajovim “zmajevima”, jer su i oni morali neđe biti sahranjeni. Njihova žrtva nije bila ništa manja. Ako su ostali na “bojnom polju”, onda su i dalje pod gorom Vrtijeljkom, što mi stvara određenu tjeskobu zbog neadekvatnog okruženja. Ako su, kao Bajo prenešeni na Cetinje, onda je moguće da su i oni dobili po jedan od mnogobrojnih stećaka, koji se pominju u izvorima na koje se poziva dr. Đuro Batrićević u studiji posvećenoj cetinjskim Vlasima.
Međutim dio stećaka je takođe preklesan opet u vrijeme knjaževine, kao civilizacijski doprinos sahranjivanju dijela “znamenitih ličnosti” oko Vlaške crkve, zbog čega su “oduzeti” originalnim “korisnicima”. Ne treba ići dalje od samog ulaza, đe se u okviru novopopločane staze nalaze najmanje dvije grobne ploče nastale na ovaj način. Na jednoj je vidljiv ostatak ivičnog “prepleta”, kakav se vidi na “Bajovom” stećku, a na drugom je karakteristična rozeta sa tragom neke figure.
A možda su “zmajevi” jednostavno bili sahranjeni neđe na Obilića poljani, koja je prekopana pedesetih radi izgradnje stadiona. Ne znam zbog čega, ali mislim da su u tom slučaju “zaglavili” zajedno sa austrougarskim vojnicima i Vlasima, o kojima sam već pisao. Možda su iskipovani baš pod gorom Vrtijeljkom i tako vraćeni na mjesto slavne pogibije.
PLOČA
U dolini ispod samog vrha Vrtijeljke bila je ostavljena u međi i jedna mala ploča sa podsjećanjem na događaj iz 1685. godine, ali je ovoga puta nijesam mogao naći.
Prije par godina dio deponije na istorijskom ratnom poprištu “saniran” je, postavši uzornim, da ne kažem uzoranim ekološkim odlagalištem, koje će još dugo emanirati metan, merkaptane i druge uspomene na odnos prema jednom istorijskom mjestu, zbivanjima i herojima, koje tako mnogo “volimo i poštujemo”.
SPOMEN-REPETITOR
Nove, “informatičke generacije” otišle su korak dalje, pa su u skladu sa savremenim tendencijama, pored komunističke piramide na gori Vrtijeljci, mjestu historičeskog zbitija, kako bi rekao slavni Njegoš, Baju Pivljaninu podigli “spomen-repetitor” mobilne telefonije, vjerovatno zbog iskrene želje da njegov junački čin bude dostupan svima i što dalje. I sve, naravno, u skladu sa Zakonom o spomen obilježjima, koji se primjenjuje sa “maksimalnom ozbiljnošću”, uz amin “odgovornih” institucija i organa državne uprave.
Ta “savremenost” me je, da napravim malu digresiju, podsjetila na genijalnu knjigu u izdanju CANU, pod naslovom “Njegoš i Tesla”, đe autor nalazi analogije između ova dva velikana preko elektromagnetne naravi gromova i jakih pražnjenja koja su tukla u Jezerski vrh sagorijevajući vladičine kosti, sa obližnjim Štirovnikom, na kojem je komunikacioni repetitor, čija mikrotalasna zračenja jesu posljedica Teslinih izuma. Možda bi se mogao organizovati i naučni skup na temu “Bitka na Vrtijeljci u svijetlu primjene telekomunikacionih tehnologija”.
Da zaključim, spomenik Baju je sam Bajo, pa prije nego se dogovorite o realizaciji vaše ideje, svrnite ponekad na Cetinje da posjetite njegov stećak. Bez obzira na to da li su on i njegova supruga zaista ispod obilježja koja im po predanju pripadaju ili ne, treba znati da stećci nijesu samo grobno kamenje nego i kenotafi, pa zato uspomena i poruka koju nose ne gube na značaju.
I još nešto, možda da se ponovo razmisli i o formi novog spomenika, ne u vidu kakvog narogušenog sabljonoše, nego možda ponosnog konjanika sa kopljem kakav je prikazan upravo na Bajovom stećku.
