Zamislite vrhunskog pjesnika koji batali da piše tako što svijetu objavi da njegove riječi ne mogu ni izbliza popraviti štetu koju je napravio korporativni lobista i krupna berzanska riba, igrom slučaja njegov otac. Cijela decenija bila je potrebna da Dejvid Berman uvjeri sebe u suprotno.
Sve do tragične smrti, suicidom u prvoj sedmici avgusta, Dejvid, bivši frontmen vrlo poznatog indi projekta Silver Jaws, bio je jedan od onih likova za koje je najjednostavnije reći da je čudna sorta. Pomalo destruktivni melanholik, sa savršeno preciznom dijagnozom i spiskom zamjerki za naš svijet. Zato beskrajno tužno djeluje činjenica da je „Purple Mountains“, oproštajna ploča objavljena ovog ljeta, tako pulsirajuća od života i bezglavo zaljubljena u ljepotu.
Lista razloga
Negdje prije deceniju i po je iznajmio istu hotelsku sobu u kojoj je stanoviti Al Gor čekao rezultate poraza na čuvenim predsjedničkim izborima 2000. godine - i pokušao da se tu predozira. „Želim da umrem na mjestu gdje je umrla institucija američkog predsjednika“ - kazao je tada novinarima u bolnici... Zato nikoga nije ni začudila cijela lista razloga koje je naveo za kraj muzičke i pjesničke karijere 2009. godine: da nije karijerista, da ne želi da počne da piše loše... Konačno - da želi da provede dio života samo čitajući knjige. Usput je, naravno, odbio i milionsku ponudu televizije HBO za scenario filma o ocu Ričardu, kojeg eto uvijek naziva Dr. Evil (eng. „Doktor Zlo“).
Sve to i jeste i nije bitno naspram proste činjenice da je Berman bio jedan od najboljih živih pjesnika američke alternative. I da mu to, što je svoje četrdesete proveo okružen knjigama u kantri prijestonici Nešvilu, sada sasvim dobro stoji. Deceniju za nama opisuje kao san iz djetinjstva. Prosto, dok se cijeli svijet u dugom periodu prilično klimavo pokušavao baviti planetom, kosmosom, nulama finansijskih računa, međama i zidovima - Dejv se na svoj način bavio sobom.
- Ne želim da umrem, samo želim da umrem u vašim očima - je poput unaprijed upisanog epitafa, u jednoj Dejvidovoj pjesmi. Spram te ohole izvijesnosti on nema ništa osim beskrajno duhovitih i savršeno ciničnih pjesama. Stigle su potpisane imenom novog benda, Purple Mountains - i nijesu samo najava odlaska. Već i mukotrpno, stravično suočavanje sa smrću majke.
Pakleni cinizam
Tako je „I Loved Being My Mother’s Son“ savršeno nježna i bolno iskrena centralna tema albuma. Balada poput „Nights That Won’t Happen“ je prosta lista razloga, za i protiv života beskrajno istih i praznih dana. Rad sa bruklinskim bendom Woods (psihodelični folk u stilu kraja prošle decenije, kakav recimo The National publika obožava) mu je mnogo pomogao. Stihovi dobijaju urgentnost i fokus od starta. Istovremeno pakleno ciničan - a sa druge strane vrlo kruto religiozan Jevrej, posvećen svojoj duši i spreman da uvijek sebe demisifikuje.
Berman je najjači kad uspomenu na majku upoređuje, vrlo dvosmisleno, sa bolnim raskidom. Na udarnoj „Darkness and Cold“ pjeva da „je svjetlost mog života odlučila da izađe noćas, bez mrve žaljenja“. I to je samo katapult u jedno gusto asteroidno polje, kroz koje je teško proći neokrnjen i u kojem Dejv vidi samo svoju krivicu.
Decenija je prošla, a manje od minuta uvodne „That's Just the Way I Feel“ je potrebno da Berman zacementira status barda kosmičke promašenosti. Utopljen u džinu, a opet najbolji plivač u okeanu svojih najgorih ideja, negdje pred kraj će vam priznati i da „sve što još umije da poželi, je da prestane da želi“. Ne brinite, nema tu mrve malodušnosti, samo đavolski lijepe muzike i stihova... Baš zato, na posljednjoj „Maybe I'm the Only One for Me“, odlazeći pjesnik konačno priznaje „da će morati da nauči da se sebi svidi“. Najljepše od svega, taj promil pozitivnosti zaista djeluje kao cijela planina od purpura.
Ocjena: 90/100
