„Zato je prilika da se danas, na Lipi Cuckoj, sjetimo učesnika Božićnog ustanka i pripadnika komitskog pokreta “Za pravo čast i slobodu Crne Gore”, da im odamo počast i poštovanje, uz poruku da njihova borba, stradanje, muke i žrtve nijesu bili uzaludni, jer današnja Crna Gora je ponovo svoja na svome, ima svoje pravo, svoju čast i svoju slobodu. Današnja Crna Gora ima ono za šta su se Božićni ustanici borili. Crna Gora u svojoj hiljadugodišnjoj istoriji ima adrese i lokacije svojih temeljnih stubova. Onih nosećih vertikala koje su konstruktivno spajale stoljeća i generacije. Spajali ih u tom iskonu crnogorske genetike da jedna slamka izdrži sve male i velike vihorove, vihorove koji su lomili, ali koji nikada nijesu slamali“, istakao je Simović.
Jedna od tih nosećih vertikala su, prema njegovim riječima, i Cuce i Katunska nahija.
„I ja se kao Cuca i Katunjanin, posebno time i ponosim. Tu su i naše komšije Ćeklići, jer nas je i kralj Nikola ujedinio u jednom kolu gdje je za Cuce i Ćekliće napisao:
„Dvoje Cuca i Ćeklića,
U jedno su kolo bili; Zajedno su ratovali,
Zajedno se proslavili.“
"Cuce su moja visoka vojna akademija", govorio je kralj Nikola. Mjesto heroja i ratnika, onih koji su se "smrti grohotom smejali", kako je pisao Miloš Crnjanski, Ođe su život i smrt sjedinjeni, jer se živjelo od slobode i umiralo za slobodu. Ođe se i gorjelo kako se niđe nije gorjelo, jer je vatra prkosa i ponosa jednom zapaljena, postala neugasiva zublja u plamenu vječnoga trajanja Crne Gore“, naveo je potpredsjednik Vlade.
Kada je 1919. započela krvava i tada se, prema riječima Simovića, činilo, beznadežna borba za obnovu, 1918. unižene i ugašene, crnogorske države, činilo se da je otpočeo novi vijek, novi vijek koji će otvoriti duboke jame podjela i hajki u Crnoj Gori.
„Sjeme borbe za obnovu nezavisnosti Crne Gore se zametnulo i ođe, u Cucama, gdje se žar borbe za svoju državu početkom XX vijeka održao cijeli vijek, kao žar za obnovudržavnosti početkom XXI vijeka. Zato na ovom mjestu moramo odati priznanje Krstu Zrnovom Popoviću za ono što je uradio kao jedan od vođa Božićnog ustanka i pokreta “Za pravo čast i slobodu Crne Gore”. Moramo se podsjetiti tragične žrtve porodice Petra Zvicera, jer je to jedan od simbola drame crnogorskog naroda“, smatra Simović.
Vjekovnim trajanjem Crne Gore prolama se, kaže on, strašni krik Zvicera koji su gorjeli na lomači koju su razgorjeli major Kecmanović i ini razulareni mrzitelji crnogorske države i njene slavne dinastije Petrović-Njegoš.
„Petra Zvicera, odmetnika te strašne 1923. godine, spalivši njegovu porodicu, nijesu uhvatili. Nijesu ga uhvatili ni onda kad su ga likvidirali, jer san se ne može uhvatiti. A Petar Zvicer iz mojih Rokoča, Cuca, Katunske nahije, Cetinja, bio je i jeste san vječne Crne Gore. San koji je naša generacija dosanjala, san koji se brani i koji ćemo vječno braniti. Danas odajemo priznanje značaju i ulozi Komitskog pokreta. Istovremeno, nemoguće je opravdati kasniju kolaboraciju nekih sljedbenika ovoga pokreta sa okupatorom, jer je antifašistička ideja bila i ostala istorijski temelj savremene i buduće Crne Gore. Ovo vam, dragi moji prijatelji, govorim kako bismo se približili sebi nekadašnjima i sadašnjima, a udaljili od svega što nas kao narod razjedinjuje“, zaključio je Simović.
