DN: Dan državnosti, 13. jul , svojevrsna je vertikala crnogorske državnosti i objedinjuje dva važna datuma iz 19. i 20. vijeka. U kakvim uslovima ga danas, u 21. vijeku slavimo?
HODŽIĆ: Nekad bi rekli: sa novim radnim pobjedama. Trinaesti jul je naš najveći praznik i mi ga tako i slavimo. Da je pravde, zbog svog značaja mogao bi biti i međunarodni, evropski Dan borbe protiv fašizma. Njegov fenomen nijesmo iskoristili da ga promovišemo i afirmišemo kako zaslužuje i kako zaslužujemo. Trinaest dana poslije ustanka i oslobođene gotovo čitave Crne Gore, Tito je pozvao srpski narod da se ugleda na hrabri crnogorski narod…
Na centralnoj proslavi u Danilovgradu podsjetićemo da smo u Podgorici podigli spomenik Titu; u Nikšiću Ljubu Čupiću i crnogorskim komitima, bili smo na Neretvi, Sutjesci, Drvaru, Jajcu, Kumrovcu, uživamo najveći ugled među boračkim organizacijama u bivšim jugoslovenskim republikama, izuzetno smo poštovani od evropskih asocijacija veterana i antifašista. Dakle, slavimo ga u prazničnoj atmosferi, i partizanskoj Crnoj Gori i složenoj međunarodnoj situaciji.
DN: Nakon državnosti stečene na Berlinskom kongresu 1878. godine, Crna Gora je kao država „ugašena” 1918. godine odlukama tzv. Podgoričke skupštine. Krajem prošle godine, međutim, po Crnoj Gori se slavila 100. godišnjica tog anticrnogorskog čina. Kako to komentarišete?
HODŽIĆ: Od Berlinskog kongresa do Podgoričke skupštine, dakle za 30 godina, Crna Gora je, zbog ostarjelog i u mnogo čemu zastarjelog kralja Nikole, njegovih nerealnih ambicija i neshvatanja međunarodnih prilika i interesa, dovedena do toga da joj Podgorička skupština ovjeri nestanak. Njegovo nakalemljeno srbovanje, uvođenje srpstva u svaku poru države nije ga odvelo ni na prijesto, ni „Onamo, namo…”, nego u izgnanstvo, u potpuni slom, a crnogorski narod ne samo da izgubi državu, nego da se biološki prepolovi. Zavedeni epikom, guslama o „Srpskoj Sparti” i najčistijim Srbima učinilo je da i 100 godina kasnije, pomognuti od „braće” i izvanjaca, crkve i kvazi istoričara, „naši Crnogorci” slave Podgoričku skupštinu. Propaganda je moćnije oružje od mitraljeza i topova isticali su nacistički ideolozi. Pokazalo se to i slavljenjem tuđih pobjeda i svojih poraza.
DN: U narodnooslobodilačkoj borbi, čije tekovine vi baštinite, dijelom je ispravljena istorijska nepravda i Crnogorci su postali kontitutivni narod, a Crna Gora federalna jedinica zajedničke države. Koliko je to bilo značajno za kasniju potpunu obnovu crnogorske državnosti?
HODŽIĆ: Upravo sam to htio da kažem. Veličanstvena NOB-a, odluke AVNOJ-a, Tito i jugoslovenski revolucionarni kadrovi i vođstvo stvorili su Jugoslaviju, zajednicu ravnopravnih naroda i narodnosti, a Crnoj Gori i crnogorskom narodu omogućili demokratski razvoj i napredak. Iskustvo života u federaciji, posebno godine uoči njenog raspada, pomogle su da greškama drugih, sačuvamo sebe, svoju državu, obraz, nezavisnost i što je najvažnije mir.
DN: Od obnove nezavisnosti prošlo je 13 godina. Na međunarodnom planu Crna Gora je uvažena država, ali na unutrašnjem planu ima još političkih i klerikalnih subjekata koji negiraju i crnogorsku naciju i crnogorsku državu. Kako to objašnjavate?
HODŽIĆ: To što je Crna Gora uvažena na međunarodnom planu ne znači da je van geo-političkih, vojnih, vjerskih i drugih interesa i planova vodećih svjetskih sila, ali i drugih. Toga je uvijek bilo i biće. Nekome više, nekome manje, u ostvarenju tih interesa pomažu, bolje reći služe, i neki s kojima živimo, češće jedni pored drugih nego zajedno, koji time rade i protiv nas i protiv sebe. Mi, uglavnom, imamo opoziciju koja nije to vlastima. Da je tako svima bi bilo bolje, pa i vlastima, ali je naša opozicija državi, zbog čega nam je svima gore.
DN Ovih dana aktuelne su rasprave o novom zakonu o slobodi vjeroispovijesti. I pored zelenog svijetla Venecijanske komisije, SPC i njoj bliske prosrpske partije protiv su ovog rješenja kojim bi državi trebalo da se vrati imovina praktično oteta 1918. godine. Zašto tolika buka oko ovog zakonskog rješenja?
HODŽIĆ: Crna Gora je sekularna država, vjerske zajednice su zakonom odvojene, što je dobro i za nju i za njih, potvrda demokratske, etičke i ideološke zrelosti crnogorskog društva nastalog na partizanskim, da ne kažem komunističkim temeljima. Sigurni u sebe i svoju državu, potcijenili smo „spoljnjeg i unutrašnjeg neprijatelja”, pokazali se čak i naivnim, što je iskoristila Srpska pravoslavna crkva i poklopila duhovni i teritorijalni prostor Crne Gore. Amfilohije je svojim umijećem i besprizornošću postao ekonomska sila. Bogatstvo se nagomilalo, duh je izašao iz boce, i šta sad? Da goluba u ruci pusti za vrapca na grani? Naravno, Srpska pravoslavna crkva će to bogatstvo, a ne vjeru, braniti „životom do posljednjeg monaha”.
DN: Naš region je još ostao „trusno” evropsko područje, prije svega zbog odnosa Srbije i Kosova, zbog nefunkcionalne države BiH i tamošnjih stalnih nacionalnih tenzija, pa i zbog sve učestalijih čak i profašističkih incidenata u zemljama regiona. Kako i koliko refleksije tih procesa iz susjedstva mogu da utiču na unutrašnju stabilnost i proevropski put Crne Gore?
HODŽIĆ: Događaji i prilike u komšiluku i okruženju mogu da pomognu, ali i da uspore naš proevropski put. Imamo sreću da su naši manjinski narodi, kao i većinski, iskreno privrženi Crnoj Gori i doživljavaju je svojom domovinom. Oni su i most saradnje sa susjedima. No, mogu biti i porušena ćuprija, jer istorijske, nacionalne, etičke, vjerske i druge veze Srba, Albanaca, Bošnjaka, manje Hrvatima, sa „maticom”, pogotovo kad se raspale strasti, sigurno negativno utiču na unutrašnju stabilnost. Ne uzdam se u Boga, nego u razum i mudrost naših ljudi, pa i snagu države da umijemo i da čuvamo i da unaprijedimo međuljudske, međuvjerske i međuetničke odnose po kojima smo prepoznati.
Nije EU idealna, ali ima ogromne potencijale
DN: Neki potresi unutar EU, i jačanje populističkih i nacionalističkih snaga u Evropi, usporavaju crnogorske integracije, iako je Crna Gora u pregovaračkom procesu daleko ispred svih drugih kandidata u regionu. Mislite li da ćemo u dogledno vrijeme ipak ućiuEU?
HODŽIĆ: Šta znači: u dogledno vrijeme? Godina, pet, deset? Put u Evropsku uniju nam je utaban i mi ćemo biti u Evropi jer je to i u njenom interesu. Nije Evropska unija idealna, ali je članstvo u njoj za nas ovakve kakvi smo i đe smo najbolje. I vojnički, ekonomski, politički i kulturološki. Nije Evropa imuna od desnice, nacionalizma, ksenofobije, rasizma, ali ima i ogromni demokratski, građanski intelektualni, ljudski i drugi potencijal i kapacitet, moć i snagu da ujedinjena i složna odgovori na sve izazove i zahtjeve od ekonomije do ekologije, od terorizma do izbjeglica i da stvori bolji standard za sve. Nama u prilog ide i članstvo u NATO. Njegova podrška na spoljnjem planu je sve evidentnija, pa i na unutrašnjem. Učešće Vojske Crne Gore u međunarodnim misijama doprinosi njenom ugledu i sposobnosti da odgovori svim zadacima.
Siguran sam crnogorska crkva je potrebna crnogorskom narodu
DN: Malo je nelogično, ali danas samo pravoslavni Crnogorci nemaju svoju crkvu. Da li bi se, zato, i obnova autokefalnosti CPC mogla svrstati u proces zaokruživanja crnogorskog identiteta i državnog korpusa?
HODŽIĆ: Ako se pravoslavne crkve krste nacionalnim imenom, zovu po državi, i ako država postoji i drži do sebe, ispravno je da se i crkva, kao akademija, kao druge institucije, zove po njoj. Prema državnom i političkom rukovodstvu Crne Gore, mi u SUBNORu i antifašisti pokazujemo poštovanje i razumijevanje jer znamo da rade u interesu Crne Gore i da im nije lako, ali im zamjeramo na odnosu prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, posebno prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Jednoj prepuštaju da radi šta hoće, drugoj onemogućavaju da uđe u svoje manastire.
Mi, svjesni ugleda i uloge koje je Crnogorska pravoslavna crkva imala u našoj istoriji, iskreno vjerujemo da ona štiti i interese savremene Crne Gore na svim poljima – državnim, vjerskim, međuvjerskim. Mi s ponosom podsjećamo da smo u NOB-u imali sveštenike koji su na kapi nosili krst i petokraku, crvene popove, sedam nosilaca „Partizanske spomenice 1941“, vijećnika AVNOJ-a i ZAVNO-a.
Imamo narodnog heroja Marka Kulića na čijem spomeniku u Pivi su i krst i petokraka. Kad je popa Mila Jovovića, poznatog crnogorskog junaka, kralj Nikola prekorio da malo vremena provodi u crkvi, odgovorio mu je: “Kad sam u crkvi, služim Bogu; van nje služim narodu, pa ti, Gospodaru, viđi kome sam potrebniji“. Crnogorska pravoslavna crkva, siguran sam, potrebna je crnogorskom narodu.
Akademska zajednica „gleda svoja posla”
DN: Da li su crnogorske institucije i akademska zajednica dali dovoljan doprinos snaženju crnogorskog identiteta i Crne Gore kao građanske države ili su još u defanzivi u odnosu na neke nacionalne, pa i nacionalističke koncepte?
HODŽIĆ: Možda se u odgovoru na ovo pitanje nalazi i dijelom objašnjenje pojave „unutrašnjeg neprijatelja”. Nacionalne, odnosno nacionalističke, kontrarevolucionarne, neofašističke i neočetničke snage su u ofanzivi. Država ne reaguje, još nije u pravom smislu ni pravna ni građanska. Ne može da donosi odluke i zakone, a da ih ne sprovodi od uklanjanja crkvice na Rumiji, do krstionice u Tivtu, otimanja državne imovine, gradnje mini hidrocentrala i drugo.
Institucije su zatvorene i začaurene, socijalne razlike velike, kriminal u porastu, moral u padu, na bitna mjesta se najčešće dolazi ne kvalitetom i stručnošću nego „partijskim raspodjelama funkcija”. Sve to utiče na akademsku zajednicu i intelektualce da se „primire i gledaju svoja posla”.
