U momentu kada su konačno stvoreni uslovi da se uredi pitanje vjerskih zajednica, njihove imovine, njihovog djelovanja, mjesta u društvenom organizmu Crne Gore i odnosa sa državom, počela je prava kampanja izvana i iznutra sa krajnjim ciljem da se zadrži status quo i stvori još veća konfuzija u kojoj mogu samo da profitiraju najpokvareniji i najskloniji manipulacijama svih vrsta. Nakon primitivne halabuke iz suśedne Srbije, pojavila su se, posredstvom Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve, u javnosti dva pisma „čiji tragovi smrde nečovještvom“ i očito ličnim, lukrativnim interesima.
Sam način kako je obznanjeno pismo Vaseljenske patrijaršije predśedniku Crne Gore, za koje još ne znamo je li autentično, govori o lošim namjerama i vrlo sumnjivoj pozadini.
Postavlja se pitanje zašto su navedena pisma čekala baš sadašnji trenutak, kao da je crkveno pitanje u Crnoj Gori „od juče“ i kao da Crnogorska pravoslavna crkva ne postoji već skoro tri decenije, ako ne računama dalju prošlost? Očito su pisma naručena, ako jesu autentična, slično načinu kako se to dešavalo sa pismom mitropolita MCP SPC 10. juna 1992, upućenog patrijarhu moskovskom, Alekseju II, u kojem izrikom traži da se falsifikuje prošlost. Vjerovatno se radi o sličnoj ujdurmi, a kakvi interesi stoje iza toga, nadajmo se da ćemo saznati uskoro.
Ne bi bilo prvi put da se crkveni oci bave nedoličnom tgovinom i nečasnim dogovorima. Tomos SPC je stečen na sličan način, trgovinom, pa ne bi bilo čudno da se brani na sličan način.
Ono što najviše brine jeste kakav su efekat u Crnoj Gori proizvela navedena pisma. Pojavile su se spekulacije o mogućnosti da se MCP odvoji od SPC i nekim neznanim putem i postupkom pretvori u patrijaršiju na čelu sa sadašnjim mitropolitim SPC na Cetinju kao patrijarhom, koristeći izjavu predśednika Crne Gore na partijskom skupu u Bijelom Polju kako se neće produbljivati dalje podjele po religijskom pitanju.
Navodno, takva „Crnogorska crkva“ bi kanonski bila ostvarljivija nego da postojeća Crnogorska pravoslavna crkva izbori kanonski status. Čak su mnogi zaboravili da se ne radi o fudbalskoj reprezentaciji i počeli da licitiraju sa mogućim čelnikom tog budućeg „čardaka ni na nebu, ni na zemlji“ od crkve.
Ako je crkveno pitanje važno identitetsko pitanje, onda ne postoji razumna varijanta u kojoj bi Amfilohije Radović mogao biti na čelu bilo kakve crnogorske crkve, niti njegov klir crnogorsko sveštenstvo. Nije ni Crna Gora devedesetih godina prošlog stoljeća bila Crna Gora, iako je nosila to ime, pa danas snosimo ogromne posljedice zbog toga. Drugim riječima, možete na „Golf colu“ zalijepiti etiketu „Coca cola“, to će opet biti „Golf cola“! Po svojoj suštini oni koji su svih ovih godina činjeli sve što je u njihovoj moći da što više posrbe Crnu Goru, nikada neće mijenjati svoju svijest, a, ništa manje važno, najvjerovatnije, nikada ne bi ni pristali da činodejstvuju van crkve čiji su vjerni vojnici, čak i da Amfilohije Radović načini korak ka odvajanju od SPC. Niti vjerujem da bi oni što dežuraju na krstionici kod Tivta prihvatili to.
U dobru je lako dobro biti. Lako je eparhijama SPC u Crnoj Gori funkcionisati sa ogromnim sredstvima kojima raspolažu, teško je funkcionisati kad bitišeš kao crkva sa minimalnim finansijskim sredstvima. Nekakvo nezadovoljstvo i sklonost Crnogoraca da svakom poslu traže manu, osim onome što oni rade, ako uopšte nešto rade, ničim ne doprinosi da Crnogorska crkva stane na noge i zauzme mjesto koje joj pripada.
Veliki broj Crnogoraca obavlja vjerske obrede u SPC i pored gomile uvreda i negiranja crnogorske nacije od te institucije.
Neko ih je ubijedio da je kanon od Boga, a ne čisto administrativno pitanje, praćeno najprizemnijim ljudskim interesima, pa se boje da vjernost CPC i služenje obreda u njoj može po njih imati fatalne posljedice. Postavlja se pitanje, što će raditi ti vjernici ako Amfilohije Radović „odvoji crkvu od SPC“ i bude raščinjen od Vaseljenskog patrijarha, a odvojena crkva proglašena nekanonskom? Hoćete li onda ići u Ostrog i ulaziti u postojeće crkve? Mislite li da će nebo pasti ako se to desi?
Crnogorska pravoslavna crkva nije i ne može biti sekta, ona poštuje hrišćansku dogmu, pravoslavnu evharistiju i svete knjige. Nju nije moguće ukidati, niti je crkva politička partija u kojoj će neko glasanjem ili stvaranjem struja nametati rukovodstvo. Crnogorskoj crkvi ćete pomoći da postane jača i izbori se za kanonski status samo što masovnijom podrškom i vršenjem vjerskih obreda u okviru nje. Sve su se crkve kroz istoriju izborile za svoj status podrškom vjernog naroda.
