Iz ničega se, koliko god to neko želio, nikada nije rodilo nešto. Da jeste, to bi cio svijet do svog kraja pamtio. Ako vas put nanese u Žabljak Crnojevića, slavnu utvrđenu prijestonicu Gornje Zete/Crne Gore, shvatićete da se tu događa ništa rjeđe čudo.
Od svega što im je dato, igrom prirode i čudesne fantastične ambijentalne arhitekture koja im je nasljeđe od predaka, Crnogorci za cijelih 140 godina nijesu stvorili ništa. Po staru tvrđavu to je možda najsretnija okolnost koja je zadesila otkada su joj udareni temelji.
- Ta tvrđava tu zjapi bez veze. Čuju turisti neđe neku priču o Žabljaku Crnojevića i dođu. Kad ih ovo zatekne osjećaju se kao da ih gađaš u nos šakom - priča Dragan Dragojević Karlo, vlasnik splava koji funkcioniše kao gostionica i jedina je novostvorena vrijednost u mjestu zapanjujuće vrijednom po položaju i istorijskoj priči koju čuva.
RAZVOJNI PROJEKAT
Uređenje Žabljaka Crnojevića jedan je od razvojnih projekata prijestonice Cetinje. To je istaknuto na zvaničnoj internet prezentaciji. Sa jasnom namjerom da saznamo više detalja uputili smo na adresu lokalne administracije nekoliko pitanja. Ništa posebno. Pitali smo: Projekat rekonstrukcije tvrđave i pristupnog puta na Žabljaku Crnojevića notiran je kao jedan od razvojnih projekata prijestonice Cetinje. Što je do sada učinjeno na razradi te ideje? Da li postoji idejni projekat / ukoliko postoji molimo Vas da nas upoznate sa detaljima/? Postoji li preliminarna procjena vrijednosti te investicije? Što bi bili očekivani benefiti od realizacije tog projekta?
Neposredno pred predaju ovoga teksta u štampu, nakon čekanja od desetak dana, saopšteno nam je da se njihov projekat odnosi na uređenje pristupnog puta i osvjetljenje tvrđave a ne na njenu rekonstrukciju. Ukupna vrijednost projekta je 90.000 eura. Od toga je 50.000 bilo planirano za 2018. godinu u okviru kapitalnih izdataka. Raspoloženje bivših stanovnika i njihovih potomaka da njihovo zavičajno naselje bude uređeno - postoji. Htjeli bi da se nešto konkretno uradi čim prije. I sugurni su da ne treba da o tome ćute.
- Da se obnavlja tvrđava ili neka je prepuste Njemcima i Špancima da to oni urade. Sve propada. Svaki dan dođe po petnaest auta sa turistima. Rusi i Francuzi. Oni misle da imaju nešto da vide. Tuga. Krste se u čudu. Lijep je pogled na jezero. I ništa drugo ođe neće naći – kazao je Marko Tatar. Nije raspoložen za dužu priču. I, kako naglašava, nikada se „ne slika za novine“.
Za razliku od njega, Dragan Dragojević Karlo govori bez ustezanja. Na pitanje kako ljudi u Žabljaku Crnojevića žive, odgovorio je da se ne valja se žaliti.
- Gaje stoku. Prodaju telad i junad koja samo posu i pasu. Slobodan uzgoj. Meso je izuzetno kvalitetno i traženo je. Malo koristi ufate i od lova. Vikendom se iskupi i nešto od onih koji Žabljak koriste kao mjesto za odmor. Oživljelo je neke jade u zadnje dvije godine. Da je dobro, nije. Da se može istrpjeti, ko je da trpi naučio, može - tvrdi on.
To potvrđuje i njegov prijatelj Ilija Gazivoda. Nezaposlen je i u uzgoju stoke našao je dobar izvor prihoda. Mlad je čovjek. Tek troši rane četrdesete, a iškolovao je i pozapošljavao djecu. Kako kaže, na život u gradu ne pomišlja. - Kad moram da se zadržim u stanu izludim. Fali mi ova sloboda i širina. Ovo ni za što ne bih mijenjao – izričit je Gazivoda.
PRVO ARHEOLOGIJA
Inače, država sa Žabljakom Crnojevića ima ambiciozne planove. Državnoj Studiji lokacije za područje „Žabljaka Crnojevića“, koju je Arhitektonski fakultet Univerziteta Crne Gore uradio 2012, teško je naći zamjerku. Tu se kaže da „konceptu zaštite kulturne baštine, istorijski gradovi čine najreprezentativniji dio i da je održavanje autentične i/ili uključivanje odgovarajuće nove namjene jedno od ključnih pitanja zaštite i revitalizacije starih urbanih jezgara i fortifikacija“.
Naglašena je i potreba očuvanja autentičnih urbanističko-arhitektonskih i ambijentalnih vrijednosti. Kako to treba učiniti opisano je do najsitnijih detalja. Da skratimo priču, zamisao je da Žabljak Crnojevića bude obnovljen na isti način kao Stari grad Budva u periodu poslije katastrofalnog zemljotresa.
Najavljeno je i da će Ministarstvo kulture raspisati konkurs za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja u skladu sa konzervatorskim uslovima. Tek nakon sprovođenja tog koraka biće moguće razmatrati modele finansiranja izvođenja projekta sanacije i rekonstrukcije tvrđave i objekata unutar zidina. Prethodno, mora se ispoštovati zakonska obaveza da cijeli prostor bude detaljno arheološki istražen. Od prošle godine, tog posla se prihvatio Centar za arheologiju i konzervaciju Crne Gore.
Prvi rezultati istraživanja kojima je rukovodio dr Dejan Gazivoda stvarno su zanimljivi:
- Otkriveni su izvrsni arhitektonski ostaci koji potiču iz srednjeg vijeka i najvjerovatnije pripadaju periodu vladavine Crnojevića ili su nastali i ranije. Konstatovani su zidovi objekata, cistijerna, ostaci popločanja, stepenice uklesane u živu stijenu. Što se tiče pokretnih nalaza pronađen je bronzani prsten, veliki broj fragmenata keramičkih posuda, lula, stakla, klinova, đuladi koji se mogu datovati u period od 15. do 19. vijeka. Treba istaći pronalazak kapitela za koji se preliminarno može reći da pripada pseudokorintskom opusu. Dakle, već u prvoj kampanji pronađeni su izvanredni nalazi, koji nas obavezuju da narednih godina nastavimo otkrivanje svih faza grada koji je živio u kontinuitetu preko petsto godina i bio jedna od prvih crnogorskih prijestonica - kaže Gazivoda.
LJUDI IZ DALEKA
Ta slava crnogorske prijestonice, za razliku od Crnogoraca, privlači puno ljudi iz daleka koji ne žale vrijeme i novac da bi je posjetili. Ekipa Pobjede u Žabljaku Crnojevića zatekla je Denisa iz Rusije, koji je sa čitavom familijom stigao iz Sibira. Došao je u Budvu, raspakovao se i zaputio na Skadarsko jezero.
- Baš lijepo mjesto. Šteta što niko ništa ne radi. Shvatam da je potrebno jako puno novca za održavanje i da novca nema. Baš šteta. Ovo neko mora podržati. Ipak, uživali smo. Isplatilo se obići tvrđavu. Pogled na jezero i brda je nezaboravan - kaže Denis. Začuđen je što niko ne naplaćuje ulaznice na ulasku u Žabljak Crnojevića.
- Da se ulaznice naplaćuju i taj novac ulaže u obnovu, tvrđava bi jednog dana bila obnovljena. Da li je za to potrebno dvadeset ili trideset godina nije važno. Da to počnete danas posao će biti završen dan ranije – tvrdi on. Objašnjavamo mu da u Crnoj Gori kulturu finansira država, da kultura uglavnom nema sopstvene prihode, da državne subvencije u sektoru kulture nemaju poslovnu dimenziju... - Ulaganja države nijesu jedini način. Važna je inicijativa - kaže Denis.
LIJEP DAN
Na vrhu Žabljaka Crnojevića zatičemo i mladi par iz Holandije. Ushićeni su. Za Žabljak Crnojevića čuli su od dvojice mladića koje su upoznali krstareći na kruzeru „Marko Polo“. - Ovdje je lijepo. Savršen mir. Čudesna je tišina – kaže Maks Hoterbeks. Njemu je ambijent i ostatak tvrđave dovoljan da upamti prijestonicu Crnojevića.
Njegova pratilja prve utiske sažima u dvije riječi. - Lijep dan – kaže. U Žabljaku Crnojevića nije mogla ništa da sazna o dinastiji Crnojevića, usponima i padovima starog grada. Nema info table. Jedna je postojala negdje na sredini staze koja od podnožja vodi do ulaza u tvrđavu. Neko je iskoristio kao metu. Pisala je o tome prije desetak godina štampa. Svi se zgražavali nad vandalskim činom. Do danas je tu - kao izblijedio i bezdušnim mecima izbušen spomenik našoj inertnosti i nemoći.
Nema u Žabljaku Crnojevića, koji je istorijska prijestonica slavnih Crnojevića, ni punkta na kom se dijele informativni flajeri. Nema vodiča koji bi tu Holanđanku na način starinski ispratili i ispričali joj ne baš svakidašnju priču o ljutim crnogorskim jataganima i otporu. U srcu grada u kom je stolovao prosvijećeni crnogorski vladar, koji će povlačeći se pred osvajačkom vojskom Osmanskog carstva, u blizini podići grad Obod i u njemu štampati prvu crnogorsku i južnoslovensku štampanu knjigu, ona će ugaziti u svjež ovčiji brabonjak.
Nekoliko ovaca i jedan mlađi bik stalni su stanovnici tvrđave. Ona čisti obuću bez ljutnje i nešto veselo čavrlja sa suprugom. Posramljeni, tek da nešto bude rečeno, dobacujemo: „Divlja ljepota!“ Sa osmijehom uzvraća: „Nema problema. Ovo je dobro!“ Onda rukom učini jedan širok pokret kojim obuhvata svo nebo nad Žabljakom Crnojevića. Očigledno, ona i njen pratilac odgovaraju opisu turiste koji upražnjava koncept kulturnog turizma.
Aktuelna Strategija razvoja kulturnog turizma u Crnoj Gori, inače seriozno pripremljen dokument, opisuje ga ovako – „sofisticiran je i želi da se upozna sa materijalnim i nematerijalnim kulturnim nasljeđem turističke destinacije“. Tu možete pročitati da je živjeti kao lokalac, postao manir brojnih turista i da oni traže autentična iskustva. Žabljak Crnojevića to nudi u izobilju. Sa tvrđave puca pogled na cijelu Zetsku ravnicu i Skadarsko jezero, Prokletije, Rumiju, Sutorman i Lovćen. Ljudi koji su vidjeli nešto od svijeta svjedoče da je to iskustvo elementarne ljepote neuporedivo s bilo čim što se negdje drugo može iskusiti. Tu je i sve ono što je Pavle Mijović svojevremeno prepoznao kao „jedinstveni spomenik jedne veoma složene i višestruko isprepletene istorije patnji i trpljenja, uspjeha i poraza, radosti i strave“. Tu je Crna Gora. To je ono najvrednije.
POZVANI I DOBRODOŠLI
U Žabljaku Crnojevića svi se osjećaju pozvani i dobrodošli. Iskusio je to i Renato Mejnzner. Došao je iz Ciriha. Nije vižljast. Na njemu je dobrih desetak kilograma viška. Ipak, zapanjujuće je okretan. U zanosnom ushićenju, popeo se na oronule zidine i bez grča, kao da je na travnjaku ispred svoje porodične kuće, hoda nad provalijom. Kad završi taj svoj krug dočekujemo ga na platou tvrđave. - Mistično. Ovdje mogu da zamišljam prošlost i dosta se može naučiti od prirode. Šteta što nije sunčan dan, pa da ove planine gledam kad su bistre i čiste – kaže Mejzner.
Mi ne moramo zamišljati prošlost. Vjerujemo da nam je poznata. Knjige kažu da se Žabljak Crnojevića u istorijskim izvorima prvi put spominje 1453. godine, ali se pretpostavlja da je osnovan tokom 10. vijeka, u vrijeme Vojislavljevića. Uspon doživljava u vrijeme Crnojevića.
Dogradili su ga i u njemu stolovali Lješ i Đurađ Crnojević, kada je i postao važan privredni i trgovački centar. Takođe, bio je prijestonica Stefana i Ivana Crnojevića. U to vrijeme, postao je veliko naselje sa oko 300 kuća u podgrađu. Osim dvora, Žabljak je imao Crkvu Sv. Đorđa, stambene i vojne objekte, skladišta za robu i cistijerne za vodu. Od 1478. godine, bio je pod turskom vlašću, kada je dvor pretvoren u sjedište zapovjednika utvrđenja, a crkva u džamiju koja je srušena 1878. godine.
Za oslobođenje Žabljaka su vođene žestoke borbe. Najčuvenije su dvije. Vođene su 1835. i 1852. godine. Mala skupina od 12 Ceklinjana, pod vođstvom Kenja Stankova Jankovića, herojski je osvajala Žabljak Crnojevića, ali na insistiranje velikih sila tvrđava je dva puta vraćena Turskoj. Pod turskom vlašću Žabljak je ostao sve do 1878. godine, kada je odlukom Berlinskog kongresa pripojen Crnoj Gori. Od tada do danas živi od stare slave. Da smo mu se posvetili, on je mogao da upotpuni predstavu o evropskoj Crnoj Gori koja nam je tako važna jer je ta Evropa naša kuća. A možda baš ovako neokrznut našom brigom i jeste dragulj koji nepatvoreno svjedoči o toj pripadnosti.
USTANI I DOĐI
Možda i nije nelogično ono razmišljanje Dragana Dragojevića Karla da je možda i najbolje što je takav kakav jeste. Zamišljamo jedan tipičan dan tog čovjeka koji je ostao svoj na svome. Još sanjiv vrzma se u zoru kroz svoju kuću na vodi. Okružena je lokvanjima. Ništa fitnes, spa, detoksikacija i joga. Hrani patke. One jedu i kupaju se. On kuva sebi kafu. Mir. Tek kasnije budi se svijet.
Dok dan toči svoje boje i svjetlo na mutnu jezersku vodu on na splavu ispija hladno pivo. Često o mukotrpnoj prošlosti svoga naroda čavrlja s radoznalim, dobrodušnim ljudima koji su s kraja svijeta potegli do tog parčeta raja koji je skriven nadohvat Sredozemnog mora.
To je ono more čiji miris do tebe na Skadarskom jezeru često donese južni vjetar i rodno je mjesto po mjeri čovjeka skrojenoga svijeta. Od tog svijeta ostalo je nešto u industrijskim turizmom neokrznutom Žabljaku Crnojevića. Niđe se u tako savršenom skladu nijesu izmiješali naše siromaštvo i naš berićet. Uživa Dragojević u svom svijetu dok se podrška kulturnoj baštini još uvijek doživljava kao teret, a narod ignoriše svaki kutak neokrznut „prednostima“ građevina od armiranog betona s onim znamenitim aplikacijama od stakla i inoksa.
Žabljak Crnojevića u širokom krugu zaobilaze ljudi željni wellness odmora. Znate, to su vam oni odmori gdje za veliki novac dobijete tačno ono što danas na Skadarskom jezeru dobijete besplatno. Zato bi Žabljak Crnojevića trebalo da bude i mjesto vašeg zadovoljstva. Možete ga naći i bez nedostajućih putokaza na drumovima. Dovoljno je ako slijedite glas iz srca ove zemlje koja kaže: Dođi!
