Umro je Muhamed Ali, zvijezda brodvejskog mjuzikla - glasio je nevjerovatan i samo naizgled besmislen početak teksta u magazinu Playbill, objavljen dan nakon Alijeve smrti 4. juna 2016. godine.
Godine 1969. postojao je „Bak Vajt“, mjuzikl o teatralnom i pomalo militantnom vođi, propovjedniku borbe za slobodu tamnoputih – i naravno da je tog Če Gevaru crne braće na pozornici glumio Muhamed Ali!
Ali tada nije ni recitovao, ni pjevao „Došli smo okovani“, već je plesao nesreću sopstvenog naroda i svih Amerikanaca, baš kao u ringu u koji mu tih godina nije dozvoljeno da uđe samo zbog toga što nije želio da ratuje u Vijetnamu.
Vrijednost titule
U dvodjelnom HBO dokumentarcu „What's My Name: Muhammad Ali“, režiser Antoan Fukua imao je rijetku privilegiju da snimljene Alijeve riječi uvede u ring filmske trake. Znao je da bi trebalo da ih pusti, da plešu u celuloidnom ringu baš po Alijevim pravilima, a to je značilo - biti korak ispred rivala i publike. Iznenaditi. Servirati nešto čudesno, pokriveno velom tajne - pa tek onda, u nekoj magli budućnosti, otkriti što je pjesnik poganog jezika htio da kaže.
- Što će mi titula svjetskog prvaka, ako nijesam slobodan čovjek? - pitao se Ali, beskrajno zadubljen u svoju i dušu svakog čovjeka, krajem šezdesetih, tokom rata u Vijetnamu, baš kao i sada, kad tri godine nakon njegove smrti svjedočimo o ličnosti koja nadilazi sport.
Ljepota Fukuinog dokumentarca je u tome što ova skoro tri sata kao da nose ritam i dah 15 rundi borbe života. Što otkrivaju značenja na potpuno alijevski način. Nekad udarcima, nekad plesom u ringu, nekad riječima koje proročki najavljuju hip-hop, baš kao u onoj „Došli smo okovani“...
Film navuče da junaka udaramo osudom, predrasudama, da nečiju borbu i izbore cinizmom satjeramo u ćošak, u konopce... Prije nego što nas, koji minut kasnije, Ali savlada na poene, natjera da mu priznamo svrhu i poentu... i da smo grdno pogriješili.
Ukradeni bicikl
Kada bi Muhameda Alija pitali da li su silne i bjesomučne borbe, besmislene u poznim tridesetim, bile vrijedne uništenog zdravlja i Parkinsonove bolesti - odgovarao bi im kao u ringu, kao u danima najveće slave. Ne razornim udarcem kojim bi se kitili konfekcijski šampioni, nego unikatnim... Pa onda neočekivanom, šmekerskom eskivažom.
- Ne volim boks i nijesam tu radi borbe. Boks je za mene samo način da komuniciram. Da doprem do ljudi. Da nije boksa, vjerovatno bih bio na nekom protestu protiv rata ili rasizma u Kentakiju. Primio bih metak i baš nikog ne bi bilo briga za to. Ovako, u ringu imam priliku da vas natjeram da me čujete – govorio je Ali.
„What's My Name“ je u krajnjoj liniji „samo“ televizijski dokumentarac. Istovremeno je i savršena posveta, testament novinarstvu jedne ere. Jer, sjaj svih tih momenata jasno treperi kroz gomilu do sada uglavnom zaturenih i zaboravljenih isječaka, skečeva, fotografija i frejmova.
Fukua ih je uklapao tako da se „između nebitne prošlosti i magle budućnosti“, kako je Ali nazivao prostor u kojem pobjeđuje, iznova rađa blistava i označiteljski jasna sadašnjost. Momenat pročišćenja, jasnosti - snažno podvučen znalačkim korišćenjem fantastičnih fotografija. Režiser je odabrao pametno, pa je vješto izbjegao one po kojima sada najčešće prepoznajemo Alijevu karijeru.
- Bio sam samo dječak kojem su ukrali bicikl i koji je pošao u policijsku stanicu da traži pomoć. U prolazu, kroz odškrinuta vrata bokserske sale, ugledao sam ring. Jedan čovjek mi je rekao: „Uđi i nauči kako da ni od koga ne tražiš pomoć da ti vrati bicikl“ – objašnjavao je Ali kredo sopstvene individualnosti, suštinu svake borbe u kojoj je želio da zavisi samo od sebe.
Pijane riječi
Ako je prvi dio filma Alijeva borba za ime - da može da se zove, da ga zovu i prepoznaju, unikatno i simbolično baš kako on želi - onda je drugi emotivno snažniji. Jer, slijedi borba velikana da nakon razbijenih okova predrasuda skine i lance sopstvene sujete. Da prihvati da Muhamed Ali nije ništa više od uzvišenog imena ranjivog čovjeka!
Najdirljiviji momenat stiže nakon prvog poraza od Džoa Frejzera. Kako samo prolazno i obično djeluje onaj koji izgleda kao bilo koji poraženi, ikad. I kako samo skromno i jednostavno kreće na put povratka...
- Koliko sam, kad sam bio mali, pijano ponavljao riječi sa radija: „Džo Luis je prvak svijeta“. To je tada značilo, prvak svijeta, prvak Japana, Egipta, Amerike, ma i Sovjetskog Saveza... Čovjek kog niko ne može da pobijedi - pričao je Ali o idealima djetinjstva koji su, onako prosuti pred licima industrije zabave, sjekli njegovo lice jače od bilo čijih udaraca.
Dodir pesnica
Bokser koji je bio najbolji zbog toga što je uvijek bio korak ispred svih – prvi je postao svjestan sopstvene tragedije. Znao je da je boks sjajno sredstvo da pošalje velike poruke i ideje, o koje se razapinjao okovan u ringu iz borbe u borbu, ali u kojem je relevantan samo onda dok pobjeđuje. Ta gladijatorska surovost takmičenja duboko ga je tištila.
- Vidite li ovo lice? Ovo lijepo lice? Ono najbolje pokazuje koliko sam poseban, jer mene ne mogu da dotaknu pesnicama - govorio je mladi Ali, mnogo godina prije nego što je naučio svijet koliko može biti posebno i uzvišeno primanje udaraca.
Fukuin dokumentarac je važno djelo zato što u finišu podvlači nešto izuzetno bitno. Od silnih priča o Aliju zaboravlja se koliko je bio veličanstveno promišljen u porazima. Koliko je svjesno i skrušeno hrlio u izvjesnost poraza. I u kojoj je mjeri baš tad pisao, ožiljcima na izmučenom tijelu, najljepši dar boksu i sportu.
Ranjena duša
„What's My Name“ baš zbog toga ima snažniju podlogu i poruku od igranog filma „Ali“ (Majkl Man, 2001) sa Vilom Smitom. U tom ostvarenju, Alijeve odluke kao da nosi neka nevidljiva sila. Kao da je on najveća žrtva sopstvene kobi. I kao da je taj nekontrolisani temperament njegov najveći usud, kazna posebnosti... Fukua je izbjegao takvu sliku i oslikao portret velikana, koji je želio da ode pokazujući lijepo lice običnog, izudaranog, svakodnevicom okovanog i u nju nevoljno dovedenog čovjeka.
Ali je poseban i velik zbog toga što mu je svaki protivnik - Frejzer sa prljavim i ružnim udarcima ili Formen sa beskrajnom mladalačkom taštinom - bio neki iskrivljen, ali ipak njegov odraz u ogledalu. Čak i slavni prethodnik Džeri Luis protiv kojeg nikad nije boksovao, ali koji pored svih pobjeda suštinski nije bio ništa više od pokornog roba.
Aliju je svaka borba bila put pobjeđivanja nekog unutrašnjeg spoticanja. Na kraju, taj ring je ostajao samo kao poprište izlječenja i ozdravljenja za već izranjavanu dušu. Baš tamo, besmrtnik sporta učio je ono najteže. Da se pomiri sa gubitkom, prolaznošću, propuštenom šansom - usput servirajući svima nama vječne i nezaboravne trenutke.
FOTO: imdb.com
