Može li akcioni film da bude hipernasilan, lišen mozga, nezainteresovan za priču, pozadinu likova i iole smislenu, dubinsku poruku – ali i beskrajno zabavan? Naravno da može. Već smo to vidjeli 2014. kada je režiser Čad Stahelski servirao prvu priču o Džonu Viku (Kijanu Rivs).
Tri godine kasnije, poljuljao je povjerenje u sopstvenu formulu isporučivši prilično slabašno drugo poglavlje koje je i oburdalo entuzijazam uoči premijere ovogodišnjeg „John Wick 3: Parabellum“.
No, sada kada je film stigao u Sinepleks sasvim je jasno da se Stahelski vratio inicijalnoj kapisli ludila i uspio da izvuče još nekoliko trikova iz rukava.
Ucijenjena glava
Trojka i dalje nije freški i iznenađujuće dopadljivi prvi dio, ali jeste donijela znatno poboljšanje. Naravno, ako nijeste alergični na filmove koji tretiraju zaplet, priču i likove kao da su nepotrebno zlo.
U tom slučaju, znajte da nije do Stahelskog nego do vas. Jer, kome je potrebno njegovo visočanstvo zaplet kad imate film koji je toliko lud, da objedinjuje razmrskane lobanje, samurajske pse i konje u galopu na ulicama Njujorka sa omažima Serđu Leoneu i referencama na Andreja Tarkovskog?
„Parabellum“ počinje tačno tamo gdje je završen drugi dio. Ime, spoj dvije latinske riječi „priprema“ i „rat“, kaže nam što nas čeka. Nakon što je ubio kolegu na zabranjenoj teritoriji, u hotelu „Kontinental“, raspisana je potjernica. Vik je ekskomuniciran iz zajednice, a njegova glava ucijenjena je na čak 14 miliona dolara.
Tik-tak, tik-tak... Džonova trka sa vremenom počinje. Mora da pronađe jedva nekoliko preostalih prijatelja dužnika koji su spremni da prekrše pravila da bi mu pomogli. Ironično, zar ne? Kao da je bilo juče kada je samo želio da ga ostave na miru. Onda je morao da osveti smrt psa kog mu je poklonila pokojna supruga i postao idol pripadnika „Levijatana“ i najpoznatija faca u svijetu elitnih ubica.
Barokno ludilo
Taj motiv je više nego interesantan za razradu, ali Stahelski nije pretjerano zainteresovan da pruži dubinu sopstvenom junaku – ako ne računate nekoliko fora o ubijanju pasa kao „razradu“ jednog od originalnih motiva. A i zašto bi se bavio Vikovom suštinom? Nema potrebe za tim dok god su visoko oktanske akcione sekvence toliko opijajuće, da svjesno pristajete da pobjegnete od stvarnosti.
Prva trećina filma, naročito početnih 20 minuta, ubrzavaju adrenalin direktno u vene. Jasno je da su ambicije Stahelskog porasle. Petparačko nasilje podignuto je na barokni nivo, neonske boje postale su još jače, bolesno pulsirajuće i klaustrofobične, prelazi iz jedne u drugu borilačku kulturu – od Japana do Rusije, nikad bolji...
Za razliku od filmova sličnih ovom, nijedan kadar nije zamućen, zbrzan, zamaskiran drmusajućom kamerom ili blicavom montažom. Stahelski skoro kao da se razmeće ludačkim stilom akcije koja traje, skoro pa neprekinuto čitavih 130 minuta.
U pojedinim, najnezaboravnijim momentima osjetićete stari dobri osjećaj krivice zbog toga što „Parabellum“ toliko nema mozga – a tako vam se dopada. Većina dolazi na početku, dok Džon Vik pokazuje da postoji više od milion načina da čovjek umre ili makar bude osakaćen za sopstvene grijehe.
Među njima je sjajna scena u njujorškoj biblioteci, gdje Vika pokušava da ubije plaćenik kog igra, zamislite, NBA zvijezda, simpatični Boban Marjanović. Tu je i momenat kada naš heroj ritne napadače iskoristivši zadnje noge konja kao oružje, a onda i pojaše vranca ulicama Njujorka. I brutalno orkestrirana scena borbe u prodavnici antikvarnog oružja.
Da ne pominjemo možda najbolji dio, masakr u Maroku, tokom kog se Viku priključuju stara (ne)prijateljica Sofija (Hali Beri) i njena dva psa - možda najvredniji i najopasniji igrači u ovom okršaju.
Smrtni udarac
Nažalost, baš ovdje, nakon što se Vik rastane sa Sofijom – film počinje da pada. Tek smo blizu polovine sto tridesetominutne akcije, ali silni noževi, kuršumi i udarci koje Vik prima po čitavom tijelu, više nijesu tako svježi. Film, jednostavno, više ne djeluje kao odličan uvodni dio u kom je svaka scena luđa od prethodne.
Skoro da počinjete da prevrćete očima dok Džon uspijeva da ostane živ, a sve vrijeme je „otvoren“ za smrtne udarce. Logika može svašta da podnese, ali čak ni Stiven Sigal i Čak Noris nijesu toliko besmrtne pinjate.
Na sreću režisera, baš u tim momentima postaje vam jasno koliko je Kijanu Rivs zapravo neshvaćen i potcijenjen glumac. Da nije njegove smirene energije Džon Vik ne bi bio ni približno dopadljiv, niti bi zaslužio ovoliku, priznaćete, pretjeranu naklonost.
Osim Rivsa, zlatne poene za glumačku energiju zaslužili su, ko zna koji put, povratnici Ijan Mekšejn i Lorens Fišburn. Prvi, jer niko jednostavno ne može da ne voli Ijana Mekšejna. Drugi, zbog govora o „letećim pacovima“ koji se morao dopasti čak i najvećim mrziteljima golubova.
Opaki vajb
Novi likovi se, nažalost, nijesu previše proslavili. Džerom Flin, obožavani Bron iz serije „Game of Thrones“, prebrzo je nestao iz kadra. Anđelika Hjuston, slavna Mortiša Adams, djeluje odveć plastično i neuigrano u roli Ruskinje koja spašava bjelorusko dijete u nevolji.
Isto važi i za Hali Beri u čiju patnju zbog djeteta nikako ne možete da povjerujete. Opet, bila bi šteta da ispadne iz kombinacije za iduće nastavke. Njene scene akcije sa psima najoktanskiji su i najbolji momenti koje nudi „trojka“.
Jedini izuzetak je lik Asije Kejt Dilon, zvijezde Šoutajmove briljantne drame „Billions“. Ulogom Presuditeljke učinila je vrlo zanimljivim drugi sloj filma: naizgled birokratska sastančenja na kojima se saopštavaju pravila i zakoni propisani u okviru elitne zajednice ubica. Nažalost, Dilon ovdje nije ni približno upečatljiva kao Tejlor iz „Billionsa“. No, jeste emitovala dovoljno opakog vajba da je možemo zamisliti kao negativku u nekoj novoj priči o Betmenu.
Kijanu Rivs kazao je da ne bi volio da bude snimljen četvrti dio, objasnivši da bi dobre projekte trebalo penzionisati prije nego što izlape. No, finiš „Parabelluma“ obećava još minimum jednu priču o Džonu Viku. I to je super. Dok god Stahelski ima energije da smućka još poneku hipernasilnu, opijajuću akcionu scenu.
Ocjena: 6/10
Režija: Čad Stahelski Uloge: Kijanu Rivs, Ijan Mekšejn, Hali Beri, Lorens Fišburn, Anđelika Hjuston, Asija Kejt Dilon Trajanje: 130 min
FOTO: imdb.com
