Crvene tablice
Na kraju Starog aerodroma proteže se Bulevar Pera Ćetkovića - komandanta prvog bataljona Prve proleterske. On savija ulijevo - ka Koniku i Ulici Avda Međedovića, onog istog guslara kojeg je profesor sa Harvarda Albert Bejts Lord zamolio da kreira ep ravan Ilijadi... Ta spojnica dvije misli i dvije Crne Gore, tradicionalne i progresivne, široka je, moderna i osunčana. Bulevar doktora Ibrahima Koristovića.
Fotografija „mercedes“ - ljepotana sa registarskim oznakama sa inicijalima Titograda što „broji u sitno“, ukazuje na rane šezdesete godine. Tik pored, ponosna i naočita figura u bijelom mantilu. I pitanje koje presrijeće bilo koga ko ima neku predrasudu o životu u Crnoj Gori u ranom socijalističkom periodu – kako se takva mašina uopšte tada našla u Titogradu?
Ad hok zaključak, da je to sigurno ekskluziva nekog funkcionera koji je iskoristio rijetke privilegije da nabavi zapadnjačku limuzinu, nikako ne stoji. Jer, zvaničnici su se tih godina baškarili u vozilima sa ekskluzivnim crvenim tablicama. Doktor Ibrahim zaslužio je vozački gušt u sopstvenom gradu... Stručnošću i posvećenošću, uz besprijekornu gospoštinu prvih intelektualaca u državi.
Hrabri đak
Prije nego što je stekao reputaciju velikog humaniste, ovaj ginekolog, hirurg i internista bio je načelnik posljeratnog Doma zdravlja. Spašavao je živote i usrećio hiljade porodica u staroj bolnici na Kruševcu, u okviru sadašnjeg kompleksa Dvorca Petrovića.
Bio je tek mladi ljekar koji je tokom rata rizikovao život tajno liječeći ilegalce, političke zatvorenike, njihove porodice. Još prije toga, ovaj podgorički đak stekao je zvanje doktora medicine na čuvenom bečkom univerzitetu, prije skoro cijelog vijeka, kada je imao samo 24 godine.
Baš taj Ibrahim Koristović bio je jedan od najboljih đaka prvih generacija podgoričke gimnazije. Odrastao u Podgorici, bio je tu i od 1916. do 1918, u teškim, gladnim ratnim godinama kada gimnazija nije radila... Uspio je da stigne do državne stipendije i šanse da usavrši znanje u Beču.
Zasluženo ime
Još nevjerovatnije, ponovo iz vizure našeg vremena, djeluje činjenica da se takav intelektualac sredinom dvadesetih vratio iz Beča u svoju varoš. I da je zatim cijeli radni vijek proveo posvećen svojoj Podgorici, potom i Titogradu... Tek nakon penzionisanja, tamo krajem šezdesetih, nekoliko posljednjih godina proveo je u miru petrovačke uvale.
Takvom Ibrahimu Koristoviću niko od ideoloških čistunaca, onog ili bilo kog vremena, nije mogao da postavi pitanje odakle taj novi „mercedes“, savršeno čist i parkiran tako da se zori u Njegoševoj ulici, obnovljenoj nakon teškog ratnog bombardovanja.
Koristović je bio jedan od onih koji su svakog dana, samim prisustvom, poručivali nešto važno sugrađanima. Da vrijedi ostati, biti tu, vjerovati u obnovu, budućnost i progres novog, njihovog grada.
Samo takav doktor Ibrahim mogao je da zasluži ime onog novog bulevara, što spaja Konik i Stari aerodrom, te udaljene geografske širine, epohe i lica Podgorice i Crne Gore...
Stojan STAMENIĆ
FOTO: Privatna arhiva
