Piše:
Vladimir Maraš
Nije mi Eurosong jasan više uopšte. Navijajući za bratsku, odnedavno Sjevernu Makedoniju, i to s debelim muzičkim razlogom, ponovo se iznervirah zbog toga što je u posljednjem krugu moguće dobiti 300 ili 400 glasova objektivne evropske publike - i pobjeda je vaša.
Holanđani su pobijedili i nije to problem. Problematično je kad se tokom cijelog procesa glasanja evropskih javnih servisa pobjednik pojavljuje sporadično s nekim prosječnim ili bodovima žirija ispod prosjeka i na kraju, zbog ko zna koje matematike, poleti do nebeskih visina i osvoji takmičenje.
E sad, pobjednička pjesma, ako koga zanima moje mišljenje, jedna je od onih na koje možete da natrčite svakodnevno na bilo kojoj komercijalnoj radio-stanici. Ni više ni manje. Momak pjeva lijepo, što jes-jes, ali pobjednička kompozicija je toliko ista kao i većina drugih, u skladu sa ovim novim evropskim i svjetskim popom, da boli saznanje koliko ni po čemu nije zaslužila prvo mjesto.
***
Za razliku od Holanđana, Sjeverna Makedonija pokazala je zrelost i potentnost pobjednika - u svakom smislu. Kompozitorskom, aranžerskom, scenskom... Kada sam prvi put čuo kompoziciju „Proud“ prije nekoliko mjeseci, komentarisao sam kako je ovdje riječ o idealnom proizvodu za ovakve namjene - odabran izvođač, za njega pisana kompozicija, sve podređeno ukupnom utisku. Da se razumijemo, nije to tako lako, ali je važno da neko ko zna posao preuzme odgovornost, dobije odriješene ruke i eto ga.
Ako postoji ona stara i izlizana kategorija moralnog pobjednika, Sjeverna Makedonija to svakako jeste ove godine. Dobra je stvar za sve nas sa Balkana što je konačno razbijen tabu frulica, dipli i ostalih „must have“ instrumenata u aranžmanima eks-jugoslovenskih autora.
„Proud“ je ozbiljna pjesma, toliko da se slobodno može reći da je postavila neke nove standarde na prostoru bivše Jugoslavije. I ne samo pjesma: ukupan proizvod jeste za prvo mjesto. Makedonci znaju muziku, odavno smo toga svjesni, ali naći dobar model za predstavljanje države na ovakvoj svetkovini 2019, i to još na ovakav način, e to je za kapu dolje.
Da nije bilo još jednog kurioziteta ovdje bi, u suštini, bio kraj priče o Eurosongu. Nije nam se dogodio Portugalac kao prije nekoliko godina i to je to. S nestrpljenjem smo svi očekivali i revijalni nastup velike zvijezde Madone. Najava njenog nastupa podigla je mnogo prašine u svjetskim medijima. Priča se da je to zadovoljstvo koštalo milion i po nečega, u euro protivvrijednosti.
Normalno. Madona je to. No, evrovizijski nastup joj vjerovatno neće ostati u lijepom sjećanju. Način na koji je izašla na scenu i otpjevala nekadašnji globalni hit „Like A Prayer“ bio je za anale. Toliko je dobro pjevala, da su svi snimci na Jutjub kanalu ekspresno sklonjeni i zamijenjeni novim - studijski obrađenim. Iole ozbiljan žiri prekinuo bi je nakon uvodna četiri takta na lokalnoj audiciji.
Znajući da sada postoje ozbiljna pomagala u audio-produkciji i studijskih i live izvođenja, ostaje dilema da li je moguće da su svi vokalni solisti ovogodišnjeg Eurosonga imali aktiviran „autotune“ softver. I zar je moguće da je neki tamo ton majstor Jicak zaboravio da ga aktivira u trenutku kada se na binu popela Ona?
Malo je vjerovatno. Možda nije dugo izvodila „Like A Prayer“, pa joj grlo nije bilo spremno? I to je malo vjerovatno. Što je u pitanju, znaju samo članovi njenog tima i Madona. Ako im u međuvremenu nije dala otkaze.
S druge strane, niko od nas ne smije da zaboravi što Luiza Čikone predstavlja u svjetskoj pop kulturi, ne samo muzici. Ako bi neko prosječnom zemljaninu ponudio da u svemir pošalje deset odabranih izvođača i njihovih diskografija kao vizit-kartu civilizacije koja egzistira na ovoj planeti, siguran sam da bi 98 odsto njih Madonino ime stavilo u taj paket.
No, da se ipak mi polako pripremamo: činjenica je da je i Madona na zalasku karijere, a nakon odlaska velikana poput Majkla Džeksona i još nekih, svijet je zapao u ozbiljnu kreativnu krizu na polju pop muzike. Muzika se sada žanrovski štancuje i samo rijetki isplivaju van tih tokova. Da li će u njoj, takvoj, biti budućih Madona ili Džeksona - pokazaće vrijeme.
Kako sad stoje stvari, mrka kapa. Kako prepoznati neku novu Madonu? Mora tu da se poklopi mnogo faktora, ali jedan treba da bude univerzalan, za bilo koje vrijeme - to mora da bude dobro. Jer, muzikom ne možeš da prevariš nikoga. Jednostavno, hit nije hit zato što je neko rekao da će to postati hit.
Do devedesetih, hitovi su bili redom antologijske numere koje i dan-danas prepoznajemo kao kvalitetne. Nakon devedesetih, hitovi su postali proizvod masovnog kulturološkog uništenja. Sada je stvar malo stabilizovanija, ali je sistem vrijednosti urušen. Urušen u tolikoj mjeri, da je za neke nove Madone i Džeksone manevarski prostor skoro pa nevidljiv.
