Kad niko nije zadovoljan, to obično znači da je kompromis bio dobar – kaže Tirion u finalu osme, posljednje sezone serije „Game of Thrones“. Nije ovo jedina rečenica posljednjeg preživjelog Lanistera koju možete da iskoristite kao direktan komentar kvaliteta osam godina čekanog raspleta. Naravno, pod uslovom da pripadate manjini koja je zadovoljna krunom priče.
Velika očekivanja
Međutim, ako pitate bilo kojeg od više od milion potpisnika peticije da se osma sezona ponovo snimi, sigurno ćete dobiti drugi citat. Onaj kad Tirion sjedi na podu tamnice bez ijedne kapi vina da mu umiri misli i kaže: „Obamrlost je najbolje čemu mogu da se nadam.“
No, najmanje je gledalaca koji su u stanju da se izmaknu, zaborave na sve emocije koje su godinama ulagali u teoretisanja i sažimanja sa fenomenalnim likovima – i sagledaju kvalitet hladne glave. To je razumljivo.
Očekivanja su bila prevelika, a Vajsovo i Beniofovo zbrzavanje sedme i osme sezone zbog početka rada na „Star Wars“ filmovima toliko je poprostačilo i smandrljalo priču, da su mnoge teorije fanova postale previše pametne za njihovo dobro.
Najviše razumijevanja za Vajsove i Beniofove odluke u finalu imaće oni koji su sve vrijeme pomno pratili seriju, ali su čitali i knjige Džordža R. R. Martina. Takvi će neku vrstu utjehe najprije pronaći u Tironovom odgovoru na Džonovo pitanje da li je donio ispravnu odluku. „Ne znam. Pitaj me to ponovo za deset godina.“
Posvećena publika
Taman ćemo za deceniju (ili možda duže) moći da kažemo što se, dođavola, dogodilo sa najepskijom serijom u istoriji malih ekrana. Do tada bi, ako poživi, Martin mogao da završi knjige, a HBO bi emitovao barem neki od minimum tri dogovorena spin-ofa.
Imali bismo i vremensku distancu, da daleko od ovolikog hajpa i čerečenja mimovima po društvenim mrežama sagledamo cijeli „GOT“ iz drugačije perspektive. I konačno bismo imali pravu sliku stvari – što je moglo bolje, gdje se najviše griješilo, da li ovako tranjave dvije posljednje sezone mogu da poljuljaju legat jednog od najbitnijih serijala modernog doba... Naravno, sve pod uslovom da imamo posvećene čitaoce/gledaoce, a ne razmažene, pasivne konzumente TV sadržaja koji kmeče i šklaparaju nožicama o pod čim im nešto nije po volji.
Činjenica je da naša straža nije završena sve dok se posljednja kap mastila ne osuši na Martinovoj obećanoj knjizi „San o proljeću“, sedmom i posljednjem dijelu sage „Pjesma leda i vatre“. Pisac je poslije finala čak i objavio tekst na blogu u kom je natutnuto da sprema neke iste, ali i neke bitno drugačije stvari od onih koje smo vidjeli na TV HBO.
Mimovano nepce
O tome gdje vodi likove možemo samo da nagađemo, ali ako sudimo po onome što nam je već poznato – ne može se reći da su Vajs i Beniof toliko zastranili u finišu, da „GOT“ zasluži da završi u korpi sa drugim sjajnim serijama sa očajnim završnicama kao što su: „Lost“, „Dexter“, „Alf“, „How I Met Your Mother“...
Nijesu izbori toliko loši, koliko pisanje, put kojim smo došli do njih, guranje spektakla a ne priče u prvi plan. Sve što je bilo potrebno za mnogo uvjerljiviji kraj bilo je još epizoda – i mnogo bolji pisci. Ili makar stari Vajs i Beniof, zagriženi fanovi „Pjesme leda i vatre“, oni kojima ne pada na pamet da otaljavaju posao zbog drugih projekata. Makar to bio i „Star Wars“.
Ako Martin piše previše sporo (posljednja knjiga iz serijala objavljena je davne 2011. godine), Vajs i Beniof protutnjali su kroz finiš kao brzi voz. Kao da im je važnije da se serija gifuje i mimuje nego da zadovolji nepce fanova koji je godinama prate sa religioznom posvećenošću. Zbog toga su mimovi i gifovi na kraju ispali najbolja stvar u vezi sa serijom „GOT“.
Drugačiji kraj
Iz ove perspektive, bez knjiga na pomolu, dok se vijesti o spin-ofovima polako krčkaju, put do posljednje tačke poslije osam godina vožnje samo je djelimično zadovoljavajući. Što više mislite o njemu, više vam ide na živce – a ako ne želite da mislite uopšte, tek tu ne može da djeluje nikako drugačije osim kao čisti promašaj.
Uvijek bi trebalo gledati stvari iz pozitivnijeg ugla: makar smo dobili gomilu vrhunskih gifova i mimova. Poslije izuzetno iznurujuće sezone, makar je mučenju došao kraj. Pritom, i dalje možemo da sanjamo o proljeću – bukvalno i figurativno.
Martinova straža je duga i teška – posebno kad stojite sa druge strane njegovog pisaćeg stola. No, velike su šanse da na kraju ipak dobijemo znatno bolje završnice za mnoge likove u posljednjoj knjizi „San o proljeću“.
Ipak je Martin zaslužio da se ljubitelji epske fantastike prepiru ko je bolji, on ili Džon R. R. Tolkin. Biti pomenut u istoj rečenici sa onim iz čijeg si šinjela izašao... Ako to nije znak kvaliteta, onda zaista ne znamo što je.
NAJVEĆE POBJEDE
Na koncu, kad se saberu utisci poslije finala, nije teško izdvojiti pet najboljih rješenja – najvećih pobjeda koje smo doživjeli uz posljednje epizode serije „Game of Thrones“.
1. Bogalj, kopile i slomljene stvari.Ili: sudbina četiri preživjela Starka – Brena, Džona, Sanse i Arje. „Pjesma leda i vatre“ i jeste krenula od stradanja porodice Stark. Poslije onoliko boli, bio je red da dobiju nešto najpribližnije „tolkinovskom hepi endu“ od mnogo mračnijeg Martina.
Arja odlazi da istraži zemlje do sada neiscrtane na poznatoj mapi svijeta. Nije li to najbolji od svih mogućih krajeva za „ne-damu“ koja bi radije poginula na bojnom polju nego od starosti u naručju bilo kojeg lorda, čak i Džendrija?
Za nekada omraženu, bolno iritantnu Sansu niko nije mogao ni da pomisli da će postati kćerka svoga oca. Svi su gledali Arju kao duhovnu nasljednicu Neda Starka. Ipak, toliko puta slomljena Sansa postala je Kraljica na (nezavisnom!) Sjeveru. I to sasvim zasluženo.
Nažalost, Bren nikada nije dobio dovoljno prostora u seriji da bi gledaoci koji nijesu čitali knjigu shvatili koliko je kompleksan i genijalno osmišljen lik. Da jeste, ne bi bilo toliko nezadovoljnih nakon saznanja da je neko ko je proveo sve vrijeme baveći se nejasnim ptičjim poslovima i izgovarajući enigmatične rečenice iako jedini zna što se dešava i što će biti – postao vladar Šest kraljevstava.
I na kraju, tu je Džon koji je oduvijek srcem pripadao Sjeveru, iako je pola Targerijen. Jedini problem? To što je završio u Noćnoj straži nije trebalo da bude kazna, nego njegova lična odluka. Ličilo bi to na nekoga ko je krv neshvatljivo pravednog Neda Starka.
2. Džejmijeve stranice u Bijeloj knjizi. Momenat kada Brijena ispisuje Kraljeubičinu biografiju jedan je od najljepših u finalu. Dok dovršava posljednju rečenicu: „Umro je štiteći svoju kraljicu.“ – gotovo da zaboravljate koliko je bila glupa odluka kreatora da ga bace u Brijenino naručje, da bi ga ponovo vratili Sersi.
3. Najbolje vijeće u svim univerzumima. Neki od nas dali bi desnu ruku da mogu da budu dio Brenovog vijeća i slušaju Brona, Brijenu i Sema kako raspravljaju o „korisnosti“ bordela dok se Tirion prisjeća dogodovština u njima, a ser Davos ljubazno pokušava da promijeni temu. Najjače. Vijeće. Svih. Vremena.
4. Drogonova reakcija na majčinu smrt. Najtužnije nešto poslije trenutka kada je svijet prvi put vidio Simbu kako pokušava da probudi mrtvog Mufasu. Nevjerovatno, ali istinito: najemotivniju scenu finala nije nam donio nijedan član hipertalentovane glumačke ekipe – već CGI!
5. Onaj koji je toliko pravedan, da ubija ono što najviše voli. Pričajte što hoćete, zbijajte koliko god želite šala na račun Kasandre, Ljovisne, Marisol, Džona i Deneris – nijeste u pravu. Put do smrti Majke zmajeva jeste zbrzan, ali i te kako ima smisla. Denerisin dželat morao je da bude Džon – njena suprotnost, sve što je mislila da jeste i da joj je sudbina dodijelila da bude kako bi učinila svijet boljim mjestom.
Što je najjače od svega, bez Denerisine smrti i zastrašujuće nacističke ikonografije koja joj je prethodila (kadar u kom se Drogonova krila stapaju sa njenim leđima je za da-se-naježiš) ne bi došlo do onoga o čemu je maštala prije pada u ludilo. Točak o čijem je slamanju govorila skršen je kada su Tirion i ostali lordovi odlučili da se kraljevi više neće rađati, nego birati.
Ima tu nečega istinski martinovskog: da Deneris sve vrijeme priča o lomljenju točka, a da zemljom na kraju zavlada Bren Slomljeni, osuđen da do kraja života ne sjedi na tronu, već u invalidskim kolicima...
NAJTEŽI PORAZI
Od šeste sezone, kada je radnja serije prestigla knjige, pojačao se broj kikseva Vajsa i Beniofa. Džaba im je Martin dao smjernice: mnogo bitniji od kraja jeste kvalitet putovanja kojim se dolazi do njega.
Nažalost, rijetki su likovi poput Sanse sa kojima su kreatori i te kako znali što da urade. Vajs i Beniof napravili su mnogo poraznih grešaka pretvarajući kompleksne likove u glupake ili ubrzavajući radnju do te mjere, da imate utisak da je teleport bio uobičajeno prevozno sredstvo u Vesterosu.
1. Najtragičniji heroj sveden na najobičnijeg izdajnika. Da li je moguće da smo na kraju dočakali da nebitni lik poput Sivog Crva može da utiče na sudbinu jednog Egona Targerijena? I zbog čega je toliko čekano otkrivanje Džonovog porijekla svedeno na najnebitniju istorijsku činjenicu?
Džon nije samo zakoniti nasljednik prijestola, već i spasitelj cijele zemlje. U trenutku kada je žrtvovao ljubav da bi ubio Deneris, izgubio čast postavši kraljeubica i spasio svijet njenog gnijeva - zaslužio je sve samo ne doživotnu robiju u Noćnoj straži. Koja je njena poenta uopšte, ako više nema Noćnog kralja? Kakva glupost, kakva nepravda prema Džonu.
2. Finiš bez ikakve naznake povratka Noćnog kralja. Možete li samo da zamislite što bi vam se dogodilo sa glavama da ste u posljednjem kadru vidjeli neki znak da je „zagovornik“ Duge noći ipak i dalje tu? I još bolje – da ima veze sa Brenom, da je Trooki Gavran sve vrijeme znao da su živi ostvarili pirovu pobjedu? A đe... Nekoliko sezona građenja tenzije pušteno je niz vodu bez ikakvog objašnjenja. Da ostane što više misterije za spin-of.
3. Cigle su stvarno ubile Džejmija i Sersi.Valjda svjesni da nijesmo mogli da povjerujemo da su priredili tako nedostojnu smrt genijalnim Lanisterima (čak je i karikatura Remzi Bolton dobio epskiji kraj, a Sersi je provela šest epizoda mazeći stomak i zamišljeno gledajući kroz prozor!) – Vajs i Beniof odlučili su da ubace scenu u kojoj Tirion plače nad njihovim leševima.
Da se sve završilo u trenutku kada jedini preživjeli član porodice pronalazi Džejmijevu zlatnu ruku u ruševinama, bila bi to scena od koje boli čitavo tijelo. Ali, kada je počeo da pomjera cigle onim malečkim rukama, tako lako kao da su kokičice – prizor je djelovao smiješno. Veliki serijali ne smiju da dozvoljavaju sebi ovakve kikseve.
4. Sva silna kraljicobranjenja od Tužne Vrbe. Jeste li svjesni da je Kit Harington primio ko zna koliki honorar da bi čitave sezone ponavljao samo varijacije na dvije rečenice: „Ne želim tron.“ i „Ona je moja kraljica“? I trepkao dugim trepavicama pretvarajući sjajnog Džona Sniježnog u tužnu vrbu.
U finišu, njegove replike pretvorene su u Vajsovu i Beniofovu samoodbranu, alibi zbog zbrzavanja Denerisinog pada u ludilo i pustošenja Kraljeve Luke. O čemu li su, zaboga, mislili kad su se složili da je rečenica „Ubili su joj drugaricu!“ dobar i argumentovan Džonov odgovor na Tirionovu tvrdnju da je kraljica pretjerala?
5. Pretapanje likova u materijale za mimove i gifove. Jeste da je lijepo vidjeti Robina Erina bez sise u ustima, ali prilično je iritirajuće gledati obožavani šou dok sporedni likovi upadaju i ispadaju iz kadra bez ikakvog smisla.
Sastanak lordova Vesterosa bio je interesantan, ali na koncu, osim što je poslužio za Tironov govor o priči i pričanju, a-la-Ivo-Andrić-prima-Nobelovu-nagradu, samo je pokazao koliko je neiskorišćenih likova ostalo na tapetu – od Jare Grejdžoj do neimenovanog princa Dorne.
I naravno, za novi serijal mimova i gifova na račun mrčenog Sema i njegovog „bravuroznog“ prijedloga da se u Vesteros uvede demokratija.
FOTO: hbo.com / tvtime.com
