Jedni su šetali kosti Lazareve, drugi izmišljali tisućljetnu kulturu i predziđe kršćanstva, a treći padali u trans na svaki pomen Mehmedaal Fatiha, turskog osvajača Konstantinopolisa i naših srednjovjekovnih država... U takvoj atmosferi dobio sam poziv od fra Mile Babica, tada profesora Franjevačke teologije u Sarajevu, kasnije i dekana, da prisustvujem pretprazničkom koncertu. Gostovali su „Beogradski madrigalisti“ i hor Crkve Svetog Save iz Beograda i prvakinja opere iz nekog sibirskog Novozabitska ili Pripizdinska, nisam siguran.
HERUVINI I ANELI
Naravno da sam se odazvao jer su samo franjevcima i ekumenskim likovima poput fra Mile Babića i fra Marka Oršolića u takvoj situaciji mogli pasti napamet takvi gosti. Fra Mile je izašao na pozornicu, najavio goste i rekao da imamo priliku čuti nešto od najljepšega što je ljudski um stvorio u religioznom zanosu – pravoslavnu duhovnu muziku.
Gosti su mu uzvratili tako što su nastup počeli sa nevjerovatnom „Ave Marija“ i nekim benediktinskim religioznim napjevima, a nastavili sa grčkim, ruskim i srpskim duhovnim pojanjem. Bilo je veličanstveno i pričinjavalo mi se da heruvimi i anđeli lebde nad pozornicom i da ne može biti rata nakon ovako uzvišenog događaja. Inače, nikome nekom kanonskom i propovjednićkom pričom ne bi mogao ubijediti u postojanje Boga, ali muzikom da.
Komponovati i izvoditi nešto ovako uzvišeno ljudska živuljka može samo ako je nadahnuta nečim beskrajno većim i uzvišenijim od sebe. Zato sam poslušao Jovana Damaskina i Ibn Ružda, po naški zvanoga Averoes, da nije dato čovjeku da može da spozna Boga i da ga zato u neznanju opisujemo negacijama. Devedeset odsto ove crkvene priče su ritualije, dresura i božanski poreski sistem. Samo onih preostalih deset odsto priče potiče od onih zaista nadahnutih.
Izlazak napolje bio je šokantan. Još ti je u ušima fenomenalna izvedba Roždestva, a već si pritisnut vazduhom punim mržnje koja se mogla rezati. Nabrijane kleronacionalističke gomile već su bile na položajima i prežale jedna drugu. Mi, što smo željeli opstanak Jugoslavije i nadali se da će institucije sistema i organi reda ispendrečiti i osuditi ovu bagru, takođe smo bili gomila, ali jadna i nesrećna. Kad su šovinisti vidjeli da neće biti partizana kao 1941. godine, počeli su krvavo kolo, i sve je počelo da pršti i gori kao prskalice na novogodišnjoj jelki. I kako tada propadoše organi reda i institucije, ni do danas se nisu oporavile u dijelu dunjaluka zvanome Region. Nestade moral, izumriješe društvene klase i stratusi i pojavi se nova sila kao poslednji suveren novoga vijeka: sila gomila.
PSIHOLOGIJA MASE
Pade mi odmah na um stari desničar i konzervativac Gistav le Bon i njegova knjiga „Psihologija gomila“ u kojoj kaže: „Na razvalinama tolikih ideja, smatranih negda za istinite, a koje su danas mrtve, i tolikih sila koje su revolucije jednu za drugom slamale, jedina sila koja ce se uzdići je sila gomila. Dok se ljuljaju i nestaju naša drevna vjerovanja i jedan za drugim ruše stari društveni stubovi, moć gomila je jedina snaga koju ništa ne ugrožava i čiji „ugled“ samo raste. Doba u koje ulazimo biće doista era gomila“.
Da bi se ta situacija zabetonirala i da ne bi vršili pritisak na one što su srušili stari poredak da moraju napraviti novi, izmislili smo, odnosno posudili iz mehanike riječ tranzicija, koja označava prelazak iz jedne stacionarne tačke u drugu ili prelazak iz jedne trajektorije u drugu, i koja ne obavezuje, jer politički i sociološki konkretno ne znači ništa i može trajati koliko ti duša ište.
Tako je nastalo idealno mrestilište gomila, gdje vladavina prava, zakon, čast i moralnost ne postoje i ne prave tjeskobu gomilama. I tako smo dobili vladajuću gomilu, opozicionu gomilu, kriminalnu, korupcionašku, te šovinističke gomile i glasačke gomile. Čast, moral i odgovornost su prosto nestali i otišli u legendu i lektiru, tako da bar tri generacije koje su sada u punom naponu snage i koje su odrasle u ovome nikad tako nešto nisu vidjele niti to posjeduju. Demokratija je postala samo prazna floskula ili u najboljem slučaju smiješna kulisa za trodecenijski politikantski vodvilj. Vlast može nešto da obeća, čak i da donese odluku o tome i da ne uradi ništa i da sljedeći put opet vedra lica i uzdignuta čela izađe pred kameru da nam nešto novo obeća i u oči slaže.
STATUS QUO
I tako decenijama. Opozicija je gomila nesposobnih i preambicioznihi nesložnih vlasto-prežalaca koji nemaju nikakve sopstvene vrline i kvalitete već im je krunski i jedini argument prevrtljivost i korumpiranost vlasti, ali bez ikakve ozbiljne garancije da će oni biti drugačiji i bolji.
Na kraju krajeva, od gomila se i očekuje da slijepo vjeruju, a ne sumnjaju i pametuju. Čak i da kad strankama u programu stoje destrukcija, izdaja i povrataku mrak, ultimativno i patetično mogu zahtijevati najveće demokratske slobode i pogodnosti za ostvarenje svog užasnog cilja. Demokratiju doživljavaju kao kurvu koju raduju njihove društvene morbidalije i opačine. U parlamentu otvoreno prijete kidanjem glava ako sud ne presudi kako oni hoće, odnosno da im prizna pravo na veleizdaju i puč kad god im se prohtije. Pardon, ne njima nego onoj dugoj ruci iz inostranstva koja njih vodi i kojom nam sada prijete.
Esencijalni sastojak gomila su medijske i NVO gomilice te smo zbog njih ukinuli klevetu i uveli obavezu da na mjesta na kojima se odlučuje budu postavljani ljudi iz NVO-a koje nismo birali. Mislio sam da sada šire elaboriram Le Bonove opservacije o gomilama, ali sam nakon saznanja da je ova knjiga bila omiljena lektira Lenjina, Staljina, Musolinija, Hitlera i mnogih drugih „demokrata“ odustao. Jer, kod nas svaki Jokić, iz bilo koje stranke i gomile, ima nagon ka autoritarnom vladanju, pa nisam želio da takvima teorijski i taktički pomažem.
IZLAZAK
Siguran sam da je u Crnoj Gori samo Amilohije čitao Le Bona jer su njegove gomile najorganizovanije, najmilitantnije i najmasovnije. Za prosrpsku opoziciju, to su pročitali Rusi i Srbi, a svi znamo da ovi iz DPS-a malo što čitaju. Ali njihova gotovo trodecenijska vladavina je neprocjenjiv doprinos teorijii praksi vladavine interesnih gomila i njen istorijat treba štampati kao dodatak ovoj knjizi.
Kako sad izaći iz ovoga? Opozicija jedva može i ove jade što čini, kamoli nešto radikalno drugačije. DPS bi mogao i vješt je u zaokretima, ali zbog mase putera na glavi sada realno ne može jer proklizava na svakoj okukici. Trebalo bi da počnemo formirati nove stranke sa novim idejama, metodama i novim ciljevima i sa novim, nekompromitovanim ljudima...
Što, izgleda vam teško, opuč?
A i doveli bi u opasnost vama omiljene uhodane klijentelističke gomile kao i brutalne i primitivne navijačke gomile. Onda imamo samo dva izlaza. Izabrati pogodnoga diktatora za bar dvodecenijski emancipatorski i prosvećeni apsolutizam ili „još po tekilu pa svi na gomilu“, kako bi to rekli „Montenigersi“.
