Još od gradića Kalzada de Kalatrava u pokrajini Sijudad Real u kihotovskoj La Manči, neukusne foto-novele prelivene na filmsku traku, omamljen lavirintom strasti mračnih navika, Pedro Almodovar pitao se - što da radi? Kako da sve to što ima da izusti, zaveže u kiku? U početku nespretno, kao djevojčica na visokim potpeticama, okusio je živo meso. A onda je sve bilo lakše...
Na ivici sloma
Neustrašivi matador bio je na ivici nervnog sloma dok nije „stigao“ do majke. Fransiska Kabaljero dobila je njegovo pismo 9. aprila 1999, samo nekoliko mjeseci prije 10. septembra i svog odlaska u vječnost.
Drama „Sve o mojoj majci“ („Todo sobre mi madre“), ovjenčana Oskarom, Zlatnim globusom, Gojom, Gran prijem za najbolju režiju i mnogim drugim nagradama, posvetio je svim majkama i onima koje će to postati. Glumicama Beti Dejvis, Džini Rodulands, Romi Šnajder, ženama koje igraju glumice, damama koje improvizuju kroz život. I ne samo ženama.
Popularni španski sineasta ovu „ulaznicu u višu filmsku klasu“ posvetio je i muškarcima koji su igrali žene ili postali žene, ne misleći samo na fizičku transformaciju.
Balkanski bum
Samo godinu prije ulaska u novi milenijum i u Crnoj Gori je bilo tako. Preživljavalo se. Tranzitiralo. Majke su, baš kao i Pedrove, prale, peglale, čistile, „brčkale ručkove“, gledale telenovele. Onda je došao bum...
Film „Sve o mojoj majci“ željno je čekala skoro svaka žena. Neke možda nijesu ni znale zašto, ali morale su da ga pogledaju. To je bio njihov – ženski režiser. On umije da skuva film bolje nego one čorbu. Kod njega uvijek ima drame, tragedije, paradoksa, ironije, humora, slatkih ženskih razgovora, malo psovki, prstohvat (ili dva) nestašluka... Taman da počinu poslije večere i zaborave Esmeraldu.
Poslije ovog filma tražila se maramica više, porasla je prodaja voznih karata, kupei su bili puni zamišljenih žena.... Ili se tako činilo devetogodišnjoj djevojčici, zbunjenoj jer je njena majka tada namazala čudnu kremu, pa je poljubac za laku noć bio slan.
Pomama za Almodovarom na Balkanu bila je tolika, da je njegov naredni film „Pričaj sa njom“ („Hable con ella“, 2002) dospio u seriju „M(j)ešoviti brak“. Sjećate li se Mime Karadžića kad se čudi zašto Snježana hoće da gleda neki „Abla kon eja“?
Nego, skrenusmo s teme. Povod je ipak oda majčinstvu, prijateljstvu, zajedništvu, pažnji. Uprkos svemu. Tragediji, neuspjehu, bolesti. Ništa nije važno dokle god imate saveznike - neku Manuelu, Rosu, Humu i Agrada. Ovo su njihove biografije.
Prekinuti zagrljaj
Manuela (Sesilija Rot) je najtragičnija junakinja. Radi u madridskoj bolnici. Zadužena je za doniranje organa. Bila je udata za Estebana, koji je u međuvremenu postao Lola. Iz tog braka ima sina, takođe Estebana koji sanja da bude pisac i ne zna ništa o ocu.
Prvi dio filma posvećen je odnosu majke i djeteta. Ljubavi, zajedničkim trenucima, uživanju u filmovima („Sve o Evi“), čitanju Trumana Kapotija... Jedne noći, na Estebanov 17. rođendan odlaze u pozorište. Gledaju komad Tenesija Vilijamsa „Tramvaj zvani želja“.
Mladić želi da uzme autogram od glumice Hume Rojo, koja igra Blanš. Trčeći za njom strada u automobilskoj nereći. Sigurno se sjećate nijemog kadra kada Manuela trči ka sinu... Kamera je na zemlji, posmatramo majku iz dezorijentisane perspektive sina. Almodovar je imao drugačiji plan, ali odlučio je da improvizuje. Rezultat je jedna od najbolnijih scena ikada.
Miris uspjeha
Huma Rojo (Marisa Paredes) je proslavljena glumica. U zarđaloj je vezi s Ninom, narkomankom i partnerkom iz predstave koja igra Stelu. Postala je glumica odrastajući uz filmove Beti Dejvis. Pušila je kao i ona, jednu za drugom. „Samo dima je bilo u mom životu. Uspjeh nema ni miris, ni ukus. A kada se na njega navikneš kao da nikad nije ni postojao.“
Agrado (Antonia San Huan) će svima popraviti dan. Ime (špan. „prijatan“) joj zapovijeda da uvijek bude oličenje vedrine. U mladosti se družila s Manuelom i Lolom. Tada je bila muškarac, poslije niza plastičnih operacija postala je žena.
Rosa (Penelopa Kruz) je mlada socijalna radnica koja ostaje trudna, ali i zaražena virusom HIV koji joj je prenijela Lola. Njena porodica je tradicionalna, majka stroga, otac boluje od Alchajmera. Rosa odlazi od kuće kako bi sakrila tajnu o trudnoći.
Kišobran boja
Ove četiri čudesne žene proživljavaju teške trenutke. Međutim, Almodovarova dramedija je maestralno dočarana pitkim tekstom, sočnim jezikom, prirodnom glumom, nježnim a snažnim performansom.
U posebnu fioku idu pohvale za metaforička filmska sredstva svojstvena samo Almodovaru – poređenje unutrašnjih i spoljnih prostora, praznog srca i punog grada. Prostori su tranzicioni, baš kao i likovi. Prelasci iz zida u tunel i iz tunela u kupe jednako su važni koliko i prelazi likova.
Napuštanje jednog i odlazak u drugi život, naredni komad (Vilijams - Lorka) oslikan je i u koloru. Boje koje Almodovar koristi nalaze se na Manuelinom „kišobranu“, međutim glavne su crvena, plava i crna. Crvena simbolizuje život, putovanje, transcendentnost. Plava je metafora za drastičnu promjenu ili simbol nesreće, dok je crna boja smrti, praznine, isušenosti.
Pedrovi mikrokosmosi, mala-velika remek djela nikad nijesu bila uskraćena za muziku. Za „Majku“ se pobrinuo Alberto Iglesias. Nezaboravna je tema „Tajabone“ senegalskog muzičara Ismaela Loa.
Iako tvrdi da režiser ima kontrolu samo nad tekstom, glumcima i bojom, čak i nakon dvije decenije čini se da je Almodovar vodio računa o najmanjem zrnu u velikoj pustinji. Jer, zemlja njegove La Manče jeste suva, ali plodovi su gorko-slatki, kao i poruke njegovog kultnog ostvarenja.
FOTO: pinterest.com / imdb.com
