Roman „Groblje kućnih ljubimaca“ („Pet Sematary“) jedino je djelo iz prilično uvrnutog, zastrašujućeg, morbidnog i pozamašnog opusa Stivena Kinga za koje je autor i sam kazao – da ga je uplašilo. Štoviše, njegova supruga i vječiti prvi čitalac/kritičar Tabita dugo ga je ubjeđivala da je uopšte ne objavljuje. I roman je dugo stajao u polici sve dok King nije probio sve rokove za predaju novog materijala tadašnjem književnom agentu.
Strah od smrti
Ako uzmemo u obzir to što je ovo izuzetno uznemirujući roman, kao i činjenicu da je King jedan od modernih pisaca koji može da se pohvali najvećim brojem adaptacija – čudo je kako do sada nijesmo dobili više filmova „Pet Sematary“. Ove godine stigla nam je tek druga adaptacija, nakon one prilično manjkave, ali zanimljive iz 1989. koju je režirala Meri Lamber.
Fanovi romana i prvog filma ponadali su se da će vremenska distanca i napredak tehnologije učiniti svoje i da će im psihološki horor Kevina Kolša i Denisa Vidmajera učiniti isto što i Kingova knjiga davne 1983. godine – da će ih totalno izuti iz cipela. Nažalost, to se nije dogodilo.
Novi „Pet Sematary“ jeste znatno bolji od prve adaptacije, ali i dalje mu fali jezivi šmek jedne od najboljih horor priča o našem strahu od smrti i perverznoj želji da joj se predamo kako bi agonija iščekivanja konačno prestala.
S druge strane, to ne znači da ne nudi vrijedno iskustvo. Problem je samo u tome što su za ovakve priče, posebno kad književni predložak postoji, izuzetno važni dobar kasting i punokrvan scenario. „Pet Sematary“ ima prvi, ali ne i drugi prijeko potrebni element. Scenaristi Met Grinberg i Džef Buler morali su da urade mnogo bolji posao.
Pogrešan odnos
Gdje su slovoslagači pogriješili? Krenimo od početka i trenutka kada se porodica Krid doseljava iz Bostona u ruralni Mejn. Luis (Džejson Klark), njegova supruga Rejčel (Ejmi Semec), kćerka Eli (Žete Lorans) i sinčić Gejdž (blizanci Lukas i Igo Lavoua) oduševljeni su novom kućom sve do trenutka kada ne shvate da se na njihovoj zemlji nalazi misteriozno groblje na kom djeca mještana ritualno sahranjuju uginule ljubimce.
Neku vrstu objašnjenja traže od prvog komšije Džada (Džon Litgou). I već tu scenario počinje da se lomi. I u prvoj adaptaciji i u Kingovom romanu jedan od najvažnijih odnosa jeste onaj koji imaju Luis i Džad. Pisac eksplicitno navodi da je novi komšija za glavu porodice Krid u startu očinska figura koju nikada nije imao.
Njihovi razgovori otkrivaju psihu oba čovjeka, stavljajući nam do znanja da će cerebralni doktor Luis u jednom trenutku morati da otvori um za nešto što razum ne može da pojmi – postojanje indijanske zemlje u kojoj, ako ih tamo sahranite, mrtvi mogu da ožive. Istovremeno, gledaoci treba da se pripreme za izuzetno tešku temu: priču o tome koje su granice roditelji sposobni da pređu kako bi preživjeli smrt djeteta.
Neželjeni efekat
U novom filmu „Pet Sematary“ nema ni govora o postojanju bilo kakvog odnosa između Džada i Luisa. Ta relacija, koja tobož objašnjava Džadove neobjašnjive postupke koji dovode do epske katastrofe, zamijenjena je njegovom naklonošću prema maloj Eli. Oca i sina zamijenili su djed i unuka, ali badava. Ovaj motiv, kao i većina ostalih relacija likova, požuren je do te mjere da izgleda smiješno.
Umjesto da vas rani u srce, što kultnom rečenicom „Sometimes, dead is better.“, što glumom neiskorišćenog Litgoua, Džad djeluje kao ludi komšija koji povjerava najluđe tajne prvom na kog naiđe. Da je stvarni svijet takav, svi bismo išli okolo nakljukani pečurkama...
Osim malokrvnih likova i međuljudskih odnosa, veliki problem filma je i opterećenost režisera da njihovo čedo neće biti dovoljno „kingovsko“. Dobar primjer je način na koji tretiraju Zeldu, Rejčelinu sestru oboljelu od jezivog kičmenog meningitisa. Najuspjeliji lik prve adaptacije postavio je toliko visoke standarde, da su Kolš i Vidmajer razmišljali o tome da je izbace.
Srećom, na kraju su shvatili da je ipak previše važna za priču – i počastili nas nekim od najhororističnijih scena novog „Pet Sematary“. No, nije bilo nikakve potrebe za mijenjanjem originalne zamisli, Zeldine smrti gušenjem od hrane. Nažalost, zbog scene u kojoj skončava u liftu za prenos hrane između momenata užasa uspio je da se provuče nepredviđeni i neželjeni komični element. Ne postoji većeg horora za režisera od publike koja se smije dok gleda horor...
Trnci niz kičmu
Čak i pored svih mana, filmu „Pet Sematary“ moraju se priznati pojedina izvanredna postignuća. Prvo i najbolje je definitivno scena sa majstorski izvedenim obrtom u kojoj (treba da) strada Gejdž. Ako vam ona nije oduzela dah, imate neki ozbiljan otpor ka vrsno režiranom psiho-hororu.
Drugo je očuvanje rustičnog, karakteristično kingovskog vajba u priči koja se odvija 2019. godine. Treće je atmosferična, magličasta fotografija Lori Rouz koja daje sve od sebe da stvori ambijent u kom ćete osjećati kako vam strah gmiže uz noge poslije svakog koraka.
Za pohvalu je i prizemljavanje glavnog četvoronožnog glumca, mačora Čerča, koji nije nabudžen kao u prvoj adaptaciji. Glumačka ekipa ne pravi nijednu grešku u koracima, a posebne pohvale zaslužuje mlada Žete Lorans koja pronalazi pravu mjeru dok odslikava dvije Eli. U trenutku kada kaže: „Sve je okej, ni ja ne želim mamu ovdje.“ – trnci niz kičmu su zagarantovani.
Najveća ironija? Finiš filma, bitno drugačiji u odnosu na roman i prvu adaptaciju, jeste malokrvan – ali i on je za naklon. Režiserski tandem odabrao je mnogo mračniju, ali paradoksalno i srećniju (!) varijantu nego King. Na kraju, umjesto mrtvog dječaka, preživjele djevojčice i zombifikovanih roditelja imamo oživljenu cijelu porodicu mrtvaka.
To se možda neće dopasti fanovima koji tvrdoglavu insistiraju na poštovanju piščeve vizije, ali trebalo bi da budu otvoreni za ovakve ideje ako imaju smisla. U ovom slučaju, poruka i stav režisera su jasni: bjekstvo od smrti djeteta je nemoguće. Ovo je bio jedini način da porodica pobjegne od bola.
I ko smo mi da se protivimo, čak i ako smo sigurni da bi nas ovakav kraj mnogo više zabolio da smo izgubili punokrvne likove?
Čerčil u Čerčilovom krilu
„Pet Sematary“ filovan je obiljem referenci na druga djela, likove i čuvene lokacije Stivena Kinga, među kojima su najviše „uskršnjih jaja“ pokupili za vjeki vjekova obilježeni Mejn i kultno „Isijavanje“. No, režiserski duo pobrinuo se i za neke nekingovske momente poput onog kada mačak Čerč, koji je dobio ime po Vinstonu Čerčilu, skače u krilo Džadu. Njega glumi Džon Litgou koji je, kao što to fanovi Netfliksove serije „The Crown“ dobro znaju, dobio Emija odigravši čuvenog Britanca u prvoj sezoni.
Maestro užasa je smekšao
Još od 1980. godine, kada ga je Stenli Kjubrik totalno izludio „neprihvatljivim“ izmjenama u filmskoj adaptaciji „Isjavanja“, King traži da bude konsultant na svakom filmu koji je rađen prema njegovim djelima. Režiseri i producenti uglavnom bez problema usvajaju njegove prijedloge, ali sa „Pet Sematary“ stvar je bila malo drugačija.
Vjerovatno i dalje uvjeren da je trebalo da bude manje surov prema dječaku u originalnom romanu, smekšani maestro užasa predložio je režiserskom tandemu da finiš filma bude mnogo mekši. Kazao je da bi volio da u finalnoj sceni vidimo Gejdža kako stoji na ulici dok kamion juri u njegovom pravcu – i da ga slučajna prolaznica povuče sa ceste i spasi u posljednjem trenutku.
Ne bi li tako konačno dobio oproštaj od supruge Tabite i iskupio joj se za sve ove godine koliko je živjela sa tim što je stvorio tako „neprihvatljivo“ okrutno djelo? Da, ali kraj bi i te kako izgubio oštrinu. Za divno čudo, to je pokazala i test-publika koja je najbolje reagovala na kraj u kom je zombifikovana cijela porodica.
Ocjena: 6/10
Režija: Kevin Kolš i Denis Vidmajer Uloge: Džejson Klark, Ejmi Semec, Žete Lorans, Džon Litgou Trajanje: 101 min
Foto: IMDB.com
