Prije godinu dana, Milo Đukanović se pri povratku u crnogorsku predsjedničku fotelju obavezao da će raditi na ekonomskom rastu, savladavanju podjela u društvu, zaustavljanju kriminala i korupcije i jačanju pozicije zemlje u međunarodnoj zajednici.
"Očekivao sam da ću imati više vremena da budem koncentrisan na neke prioritete koje sam predočio ljudima u kampanji i koje sam pocrtao u svom inauguracionom govoru", kaže u intervjuu za BBC na srpskom Milo Đukanović.
Ipak, na pitanje ko će ga srušiti sa vlasti, i ne čeka da mu se ponude "opcije" - kao iz topa odgovara: "Neće me srušiti niko! Ja sam se triput povlačio, svojom voljom, nakon pobjeda i ne mislim da iko može da me sruši od političke konkurencije."
Đukanović je prvi put na vlast došao pre 28 godina, a na poziciji predsjednika proveo je i mandat od 1998. do 2002. godine, kada je Crna Gora bila federalna jedinica u okviru SR Jugoslavije.
"Tri kraka strukture destrukcije"
Đukanović sebe predstavlja kao oličenje politike koja je Crnu Goru okrenula evroatlantskim vrijednostima, a svoje političke protivnike opisuje kao ljude koji nijesu razumjeli da su ključna pitanja - riješena.
"Opozicija ni danas nije shvatila da su neka pitanja trajno sklonjena sa dnevnog reda: Crna Gora je obnovila državnost, stala je na put evroatlantskih vrijednosti i prešla značajnu dionicu ulaskom u NATO, ekonomski je najrazvijenija u svojoj istoriji."
Ipak, protesti koje predvodi grupa građana "Odupri se - 97000" uopšte se i ne pozivaju na ove teme - Đukanović je sada suočen sa protestima koji kao glavni problem ne ističu naciju i državnu orijentaciju, već optužbe da su korupcija i kriminal zarobili institucije.
"U pravu ste, pojavno je to tako izgledalo. Upozoravao sam da se pod plaštom građanskog protesta, ispostavljaju politički zahtjevi."
Tvrdi da mu je prihvatljiv i takav izazov, kao i da je spreman na dijalog s onima koji traže promjene, ali njihove zahtjeve tumači na svoj način.
"Svi njihovi zahtjevi se mogu svesti samo na jedan - Vi ga zovete zarobljenost institucija, a ja sam ga pročitao ovako: predugo ste na vlasti i potrebno je da odete i ustupite mjesto nama. Krajnje mi je problematično da želite snaženje države tako što ćete prethodno urušiti ključne institucije."
Svoje odlaske sa državnih, ali ne i partijskih funkcija, objašnjava potrebom za snaženjem institucija jer, kako kaže, poznaje "mentalitet Crne Gore, sklonost građana da traže prečice za ostvarenje ciljeva, potencirajući individualni autoritet nad autoritetom institucija".
Zbog svega, iza protesta vidi ono što prepoznaje kao svog starog rivala - "trokraku strukturu destrukcije" u koju ubraja opoziciju, nezavisne medije (koje on naziva opozicionim) i dio civilnog društva.
"Ne mislim da je opozicija najmoćniji dio te infrastrukture - najjači deo su tobože nezavisni, a zapravo opozicioni mediji koji, pod plaštom slobode mišljenja i izražavanja, vode kontinuiranu prljavu kampanju protiv vlasti u Crnoj Gori, u čijem rušenju bi moj odlazak bio prvi korak."
Potencijalni trag slabosti Đukanović nalazi - u sopstvenim redovima.
"Najveća opasnost za rušenje politike koju personifikujem su naše slabosti. Uspjećemo, ukoliko budemo znali da se sačuvamo od naših slabosti i nastavimo dobru praksu sistematskog obnavljanja naših kapaciteta", kaže crnogorski predsjednik.
Odgovor na optužbe pred sudom? Moguće je
"Pandorinu kutiju" odnosa u vrhu crnogorske vlasti pokušao je da otvori Duško Knežević, odbjegli biznismen protiv koga je na snazi Interpolova potjernica, a koji je blisko sarađivao sa vladajućim strukturama, pa se obreo u Londonu, odakle otvara afere.
"On je sarađivao s državnim strukturama u kojima je, ja mislim, poželjno da ljudi iz biznisa sarađuju sa vladinim strukturama. Ta saradnja je intenzivnija i jednostavnija u malobrojnijim zajednicama - u državi od 620 hiljada stanovnika, svako ko ima biznis ideje koje korespondiraju sa vladinim idejama da se zemlja razvija, logično je da ima komunikaciju i sa vladinim strukturama."
Na opasku da su institucije u Kneževićevom slučaju njegovim poslovanjem počele da se bave tek kada su afere počele javno da se otvaraju, Đukanović kaže da je razgovarao sa predstavnicima tih institucija i da je dobio "vrlo racionalna objašnjenja".
Đukanović: Tu se može razgovarati o institucionalnoj pažnji i kompetentnosti, ali važna je činjenica da govorimo o samo 12-13 godina institucionalnog razvoja, a da se u isto vrijeme suočavamo s veoma sofisticiranim prevarama kakvih ima svuda na svijetu.
BBC: Da, ali nigdje se u te prevare ne upliće ime predsjednika kao Vaše ime. Možete li da zamislite dan u Crnoj Gori u kome Milo Đukanović izlazi na sud da odgovori na ove optužbe?
Đukanović: Apsolutno! Ja sam i dosad prolazio kroz mnoge procese gdje sam se odazivao na pozive tužilaštva i suda, davao iskaze. Afere se lansiraju da bi se vlast prinudila na povlačenje jer oni koji ih lansiraju ne vjeruju u svoju sposobnost da pobijede na izborima. I zbog toga sam ja, bio predsjednik Vlade ili države, njihova osnovna meta."
Podsjeća Đukanović na "duvansku aferu" - ponosno ističe da su dvije decenije od njenog pokretanja, svi akteri pravosnažno oslobođeni.
Dodatno apostrofira slučaj Stanka Subotića - odustajanjem tužilaštva od optužnice protiv njega posebno želi da dokumentuje političku matricu za koju tvrdi da se ponavlja.
"Željelo se domaćim inputima odavde i iz Beograda stvoriti afera koja bi urušila politički projekat koji simbolizuje Milo Đukanović.
I sad se moji konkurenti pokušavaju služiti istom, gubitničkom matricom", tvrdi Đukanović.
Zašto su ponovo zahladnjeli odnosi s Beogradom
Podgorica i Beograd politički su se, u posljednje vrijeme, značajno udaljili - posljednji susret dva predsjednika je onaj Filipa Vujanovića i Tomislava Nikolića 2015. godine u Podgorici, a premijerski Aleksandra Vučića i Duška Markovića u Beogradu u februaru 2017. godine.
Susreti stvarnih lidera dva susjeda, Aleksandra Vučića i Mila Đukanovića, u čijim manirima vladanja, međunarodnim i regionalnim prijateljima, odnosom prema medijima i javnosti mnogi traže sličnosti, dešavaju se samo na marginama velikih skupova.
"Primijetio sam da izostaju zvanični sastanci i to jeste neobično. Mi u Crnoj Gori nijesmo bili napadni, ali smo u svakoj prilici pokazivali spremnost da budemo akteri bilateralnog susreta na najvišem nivou."
Uvažavamo okolnosti da je Srbija cjelinom pažnje državne politike zaokupljena rješavanjem pitanja sa Kosovom i nijesmo insistirali na susretu radi susreta jer ništa u našim odnosima ne gori."
Đukanović kaže da se sa srpskim kolegom sastao na Bezbjednosnom forumu u Minhenu u februaru 2019. godine, dok su se telefonom čuli polovinom aprila, dva dana prije ovog intervjua.
Diplomatska hladnoća praćena je vrelom ofanzivom provladine tabloidne štampe i televizija u Srbiji prema crnogorskom državnom vrhu koji je optuživan za podrivanje srpske politike, ponajviše na pitanju Kosova koga Crna Gora priznaje kao nezavisno, kao i odnosa prema srpskoj zajednici u Crnoj Gori.
Đukanović: Registrovao sam sve to - u više ciklusa sam u prethodnom periodu prolazio kroz takav odnos srbijanske političke javnosti i medijske scene. Da li to budi sumnje kod mene i upućuje na određene pretpostavke? Da. Valjda znate da nijesam naivan čovjek. Ali nijesam ni plašljiv, niti tome dajem preveliki značaj. Znam da je za uspjeh politike najvažnije dobro uraditi posao kod kuće. Nagledao sam se tih promjena raspoloženja iz određenih djelova beogradske političke i medijske scene i mogu da pretpostavim da će doći faza u kojoj će pisati potpuno prijateljski i o Crnoj Gori, i o meni.
BBC: Ali te medije i državni vrh u Beogradu svrstava u sebi naklonjene?
Đukanović: Znam ponešto o tome, čak i iz ličnog iskustva. I zato mi je teško da pretpostavim da je riječ o uređivačkoj politici nezavisnih medija, autonomnih u odnosu na neke političke centre u Beogradu.
BBC: Kažete li to predsjedniku Vučiću?
Đukanović: Nijesmo o tome razgovarali.
BBC: Zašto?
Đukanović: Zato što su svi naši razgovori tematski, usredsrijeđeni na najaktuelnija regionalna pitanja i pitanja odnosa sa EU. Ne mislim da je nužno da ja to pitanje potenciram - ne želim da iko od mojih sagovornika pretpostavi da mi je potrebna pomoć i zaštita od medijske kampanje. Od toga sam se uvijek branio i odbranio sam. Ali, očekivao bih, recimo, da čujem neku riječ objašnjenja s druge strane - zašto se to događa i koliko ima veze sa nekim važnim političkim procesima koji su u toku, poput pregovora sa Kosovom. Ili sa pitanjem navodne ugroženosti srpske zajednice u Crnoj Gori, koju potenciraju neki od njenih političkih lidera koji su od Miloševićevog vremena češće bili protivnici svih novih vlasti u Srbiji nego njihovi saveznici."
Na opasku da ovakvo zagrijavanje odnosa na relaciji Beograd - Podgorica može zapravo da odgovara i jednom i drugom režimu da konsoliduju svoje nacionalno opredijeljeno biračko tijelo, Đukanović kaže da u tome ne traži šansu, niti bi manipulisao tim pitanjima.
"Prošlo je vrijeme, kako je neko rekao, da se ovde otvara kišobran ako u Beogradu počne da pada kiša.
O obostranim odnosima moramo zajedno voditi računa, sa dodatnom pažnjom onog državnog rukovodstva sa čijeg se terena ta atmosfera dominantno kvari."
Đukanović pretpostavlja da bi djelovanje prosrpske opozicije u Crnoj Gori moglo izgledati kao doprinos toj atmosferi.
"Bježeći od odgovornosti za to što su uvijek bili protiv svih odluka koje je savremena Crna Gora donosila tokom više od posljednje dvije decenije, oni sebe predstavljaju žrtvom u Crnoj Gori.
U prilog ocjeni da nije riječ o nacionalnom nego o političkom pitanju, primijetio bih da su oni najčešće bili i protiv svih pozitivnih promjena u Srbiji.
Ja ne vidim da je ovdje iko diskriminisan."
Ideje o ustavnim preformulacijama Crne Gore u državu srpskog i crnogorskog naroda ili otpor crnogorskom jeziku, Đukanović ocjenjuje kao "retrogradne ideje koje pokušavaju da ugroze temeljno opredjeljenje da gradimo građansku državu, multietničko društvo."
"Zato se u našem Ustavu Crna Gora ne definiše kao država Crnogoraca, logično ni bilo koje druge nacionalne grupacije, nego kao država svih njenih građana - i to smatram našom najvrjednijom tekovinom", zaključuje Đukanović.
