Kriza na Bliskom istoku, ali i regionalno zaoštravanje kriza – kako one u Srbiji, gdje se demokratski studentski i građanski pokret suočava sa sve oštrijom represijom režima, tako i one „secesionističke”, što je u Bosni i Hercegovini provode Milorad Dodik i njegova sljedba – uglavnom su iz fokusa potisnula rijetke optimistične procese koji se odvijaju na Zapadnom Balkanu. Priča o uspjehu je, naravno, Albanija, koja je iznenađujućim tempom ušla u pregovarački proces, ali optimizam ponovno budi i Crna Gora, koja čvrsto drži svoju poziciju lidera u pregovaračkom procesu, uspostavljenu još u vrijeme administracije Mila Đukanovića i to, unatoč „hibernaciji” procesa pridruživanja, do prije oko godinu dana. Lani je Crna Gora uspjela privremeno zatvoriti tri pregovaračka poglavlja, a tehničke uvjete je zadovoljila za još jedno, poglavlje 31 o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici.
Ipak, to poglavlje na kraju prošlogodišnjeg mađarskog predsjedanja Unijom nije bilo zatvoreno i to zbog rezerve Hrvatske. Hrvatska je svoje rezerve obrazložila argumentima, koji doista nisu bili tek pitanja bilateralnih odnosa, nego se tiču provođenja zajedničke europske pravne stečevine, a Crna Gora je na tu blokadu reagirala onako kako se i očekuje od zemalja u procesu pridruživanja. Prevladan je prvi impuls zatezanja odnosa i umjesto toga dvije su države započele ozbiljne bilateralne razgovore. Hrvatskoj je bilo važno da se u kontekstu zajedničke europske vanjske politike jasno definira odnos prema nedavnoj prošlosti.
U ranijim razdobljima, i u razdoblju administracija Demokratske partije socijalista, činilo se da je Crna Gora jasno definirala odnos prema novijoj prošlosti, ali nakon smjene vlasti u augustu 2020. i nakon što je politika „srpskog svijeta” uspostavila snažan utjecaj na javne politike države Crne Gore, prije svega u vrijeme administracije Zdravka Krivokapića, stvari koje su smatrane definiranima počele su dolaziti u pitanje.
Za razliku od prethodne administracije, koja je jasno priznavala obveze koje proizlaze iz arbitražnog mišljenja Badinterove komisije, čime su de facto bile definirane kopnene granice država uspostavljenih nakon raspada Jugoslavije, Krivokapić je počeo postavljati pitanja, ne samo o morskoj granici Crne Gore i Hrvatske, koja je do konačnog razgraničenja regulirana odličnim privremenim sporazumom, nego je u pitanje dovodio i pripadnost Konavoske prevlake hrvatskom teritoriju, što jasno proizlazi iz pravorijeka Badinterove komisije.
Hrvatskoj je bilo važno i to da se jasno definira odnos prema novijoj prošlosti, što su u vrijeme manjinske vlade Dritana Abazovića 2022. godine zapravo bila napravila dva crnogorska ministra, obojica iz Socijaldemokratske strnake, ministar obrane Raško Konjević i ministar vanjskih poslova Ranko Krivokapić. Učinjeno je to simbolički, označavanjem vojnog objekta u Morinju, koji je u vrijeme agresije Miloševićeva režima na Hrvatsku služio kao logor za hrvatske građane što su ih vojne i paravojne formacije otele u Hrvatskoj i zatočile u tadašnjem objektu JNA. Međutim, ozbiljna gesta dvojice ministara tada je dovela do političke krize unutar vladajuće strukture, do njihove smjene iz administracije i do agresivne retorike zagovornika koncepta „srpskog svijeta”, koji je tek puki nastavak Miloševićeve politike agresije na susjedne države.
Pristupanjem EU društva postaju bolja
Proces pristupanja Europskoj uniji ima zanimljivu moć, koja se možda nigdje nije tako jasno iskazala kao u Hrvatskoj. Sve nove demokracije koje su pristupale Uniji u tom su procesu oslobodile veliku pozitivnu energiju i njihova društva su preko noći postala bolja nego do tada. U Hrvatskoj se, između ostaloga i zahvaljujući snažnom konsenzusu o važnosti pristupanja Uniji, koji je bio čak i institucionalno definiran, to oslobađanje pozitivne energije i pretvaranje društva u bolje nego do tada, naročito snažno vidjelo. Nažalost, vrlo brzo nakon ostvarivanja cilja, nakon zatvaranja pregovora i pristupanja Uniji, izgubljen je zajednički društveni cilj, ojačani su radikalizmi i došlo je do očite regresije društva, ali i do zaostajanja u odnosu na postignutu razinu otvorenosti društva i društvene integracije.
Prvo ugodno iznenađenje što ga je, nakon prošlogodišnje „blokade” na kraju mađarskog predsjedanja Unijom, priredila Crna Gora, bilo je to što tamošnja administracija nije na blokadu reagirala zaoštravanjem bilateralnih odnosa s Hrvatskom, zapaljivom retorikom što bi je rado prihvatile stranke pod kontrolom režima u Beogradu, koje sudjeluju u parlamentarnoj većini u Crnoj Gori, nego su uslijedili bilateralni razgovori o otvorenim pitanjima, zbog kojih je Hrvatska zaustavila zatvaranje poglavlja 31.
Pitanje granice, tako dugo dok Crna Gora funkcionira u matrici europskog mirovnog poretka, nije stvaran otvoreni problem. On će se riješiti jednog dana, kad to objema stranama bude odgovaralo – ili, manje vjerojatno, bilateralnim sporazumom; ili, vjerojatnije, odlukom nekog arbitražnog tijela (na primjer Međunarodnog suda za pravo mora u Hamburgu), na osnovu neupitnih kopnenih granica i postignutog privremenog sporazuma o morskoj granici, koji već desetljeće i pol osigurava da se nikakvi incidenti na granici ne događaju. Iako je javnosti bilo atraktivno raspravljati o vlasništvu nad školskim brodom „Jadran”, niti to nije ključno bilateralno pitanje i ono će se jednom riješiti u skladu sa sukcesijskim propisima i međunarodnim pravom. Hrvatskoj je bilo najvažnije riješiti pitanje odnosa prema suvremenoj povijesti, a čini se da je postignutim sporazumom jasno definiran karakter agresije na područje Dubrovnika i Konavala 1991. godine. Uz to, osnažena je i zaštita hrvatske manjinske zajednice u Boki, koja je ionako u najvećem dijelu razdoblja crnogorske suverene države bila primjerena. Ta je zajednica u crnogorskom društvu, zahvaljujući tome što je dobro i odgovorno vođena, stvorila visok renome u crnogorskom društvu, između ostaloga i zahvaljujući konceptu konstitucionalnog patriotizma i lojalnosti crnogorskoj državi, što ih zastupaju bokeljski Hrvati.
Kako je Hrvatska pomogla Crnoj Gori
Rizičan potez Bošnjačke stranke i njenog predsjednika, sada ministra vanjskih poslova i potpredsjednika vlade, Ervina Ibrahimovića, da stranka uđe u koaliciju sa Milojkom Spajićem i Pokretom Evropa sad, pokazala se kao dobitna kombinacija za Crnu Goru. Godinu dana Ibrahimovićeva mandata na mjestu šefa diplomacije označava preokret od hibernacije pristupnog procesa do snažne obnove crnogorskog liderstva u njemu.
I hrvatska politika prema Crnoj Gori se činila rizičnom, prije svega potez kojim su detektirani ključni kočničari europeizacije Crne Gore unutar trenutne vladajuće koalicije, kad je trojka velikosrpskih i proruskih političara (Mandić, Knežević, Bečić) proglašena nepoželjnima u Hrvatskoj, ali je doprinijela jasnom razaznavanju odnosa. Time je Hrvatska na neki način pomogla Crnoj Gori da oslobodi pozitivne energije i da ubrza svoj europski put.
Ovih dana je Al Jazeera objavila sjajan analitički tekst o važnom iskoraku što ga je crnogorsko društvo učinilo u Bijelom Polju, gradu na sjeveru Crne Gore, čiju noviju povijest snažno obilježava zločin u Štrpcima. Crnogorsko društvo je već ranije obilježilo stradanje i osiguralo sjećanje na žrtve, a sada je lokalna samouprava prihvatila inicijativu civilnog društva da se javnim priznanjem s njegovom imenom obilježi pokušaj Tome Buzova, jedne od žrtava iz Štrbaca, koji se suprotstavio zločincima i svoju hrabrost platio životu. U pravu je autor da je ovaj gest društva i javnih vlasti u Bijelom Polju svijetla točka u mraku koji je zahvatio Zapadni Balkan, ali procesi koji se odvijaju vezano uz proces pristupanja Crne Gore Europskoj uniji, govore da je to samo jedan od signala da su se unutar crnogorskog društva, između ostaloga i zahvaljujući pristupnom procesu, počele oslobađati pozitivne energije.
Problem zanemarivanja načela suglasnosti
Vjerojatno je da će na kraju semestra, u kojem je Poljska predsjedala Europskom unijom, Crna Gora napraviti važan iskorak i privremeno zatvoriti i poglavlje 31 o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, te da će to dati novi zamah pregovaračkom procesu. Ima i neke simbolične pravde da se ovaj iskorak dogodi upravo u vrijeme poljskog predsjedanja. Naime, prije 24 godine, na kraju mađarskog predsjedanja Europskom unijom, i zahvaljujući velikom angažmanu i tadašnjeg mađarskog premijera Viktora Orbana, Hrvatska je završila proces pristupanja Europskoj uniji. Na kraju prošlogodišnjeg mađarskog predsjedanja Crna Gora je zatvorila tri, a ne četiri pregovaračka poglavlja, ali se sada čini sigurnim da će ovo koje je bilo šest mjeseci na čekanju, zatvoriti u vrijeme poljskog predsjedanja, koje je prije 14 godina bilo obilježeno potpisivanjem Pristupnog ugovora između Hrvatske i EU, oko kojeg se snažno angažirao tadašnji poljski premijer Donald Tusk.
I na kraju, pokazuje se da kratka odgoda zatvaranja nekog poglavlja ne mora biti negativan događaj u pristupnom procesu, nego upravo suprotno, da može donijeti s jedne strane rješavanju problema, a s druge strane jačanju europskih zajedničkih vrijednosti. U posljednje vrijeme se javljaju ideje o tome da bi trebalo odustati od načela suglasnosti kod otvaranja i zatvaranja pregovaračkih poglavlja, jer bi to ubrzalo proces pristupanja. Na ovom primjeru se pokazuje da pregovarački momentum nije izgubljen tim kratkotrajnim šestomjesečnim „odgođenim vetom”, ali da bi „ubrzavanje” pregovora u konačnici dovelo do daleko ozbiljnijeg problema. Naime, samo pristupanje novih članica, koje mora biti ratificirano u parlamentima svih zemalja članica, na koncu uvijek mora ovisiti o suglasnosti svih.
Zanemarivanje načela suglasnosti je problem, koji ovog puta nije bio tek bilateralni, nego je vezan uz zajedničke vrijednosti, ostao bi i kao bumerang bi se vratio na kraju pregovaračkog procesa, kad bi pokretanje bilateralnih razgovora i traženje objema stranama prihvatljivog rješenja bilo dalek teže nego što je bilo u današnjoj situaciji.
