Piše:
Vladimir Maraš
Nije baš vrijeme za prisjećanja na 11. septembar 2001. godine i teroristički napad na tornjeve blizance u Njujorku, ali posljednji ponedjeljak probudio mi je sličan osjećaj. Osjećaj bespomoćnosti koji gleda propadanje civilizacije kojoj pripada.
Tog septembra gledao sam u TV prijemnik kao da gledam akciju ili triler iz najsvježije holivudske produkcije. Nažalost, slike su bile više nego realistične.
Teorija zavjere ili terorizam, zaista je manje važno. Simbola modernog Njujorka nema, skoro pa punoljetstvo. Imao sam priliku da posjetim tu lokaciju nekoliko puta, tačnije mjesto gdje se nalazi Memorijalni centar posvećen žrtvama. Stotine i hiljade ljudi prolaze u mimohodu, tišini, odajući poštu žrtvama, ali i nama samima - ljudskom rodu.
Nakon tog događaja, neposredno do mjesta užasa, podignuta je nova, velelepna zgrada, ali nije to-to. Možda je problem u tome što sam bio savremenik tim procesima, dok će neke nove, buduće generacije koje tu vrstu šoka nijesu provukle kroz sopstveni probavni trakt, vjerovatno drugačije gledati na istorijske činjenice.
*****
Prošlog ponedjeljka taj osjećaj mi se vratio. Iako okolnosti nijesu ni približno iste, iako je sudeći po preliminarnim izvještajima francuskog tužilaštva riječ o nesrećnom slučaju, mogao sam da napipam grč u stomaku. Ponovo taj osjećaj bespomoćnosti, tuge, ljutnje i bijesa... Preživjela je surove svjetske ratove, napunila skoro devet vjekova, nagledala se svega i svačega, ali je bila i ostala simbol - simbol vrijednosti čovječanstva, njegovih dostignuća i posrnuća... Katedrala Notr Dam, iz koje palacaju plameni jezici koji uništavaju sve pred sobom, brzinom od stotinu godina istorije na sat. I ne uništavaju samo drvene grede i arhivsku građu neprocjenjive vrijednosti, već i dušu svakog razumnog čovjeka.
Malo je objekata na svijetu koji predstavljaju ili znače mnogo više od kulturne baštine države ili grada kojoj pripadaju, već su zaostavština svakog čovjeka na zemljinom šaru, htio on to ili ne. Plemenske zajednice na balkanskim prostorima ko zna koji put pokazale su pravo lice prethodnih dana reagujući na vijest o požaru u Parizu.
Ajd', nekako smo naučili nekoliko decenija unazad da je internet očigledno dostupan svima, ali recimo da sam ostao zapanjen načinom na koji su neki regionalni (srpski) mediji opskrbili naslovnice za naredni dan. „Kazna božja“, „Sve se vraća, sve se plaća“, „Onaj od gore vidi sve“ i slični gadluci. U nizu zastava u katedrali, gle čuda, vijorila se kosovska, pa je valjda to jasan i nedvosmislen znak da je kazna božja neminovno uzrok požara, čak i prije zvanične istrage.
Vidite, ja sam od onih koji to posmatraju drugačije. Shodno stečenom životnom iskustvu do sada, što se mene tiče, ne postoji ni udaljena sumnja da se uzrok/razlog može poistovjetiti sa pomenutim naslovnicama najžuće štampe. Nevjerovatno. Eto, čak je i pobjednicima/saveznicima u Prvom svjetskom ratu trebalo okruglo 100 godina da krenu međusobno da se proklinju.
Čemu se onda nadati kada naletite na svakojake slične gadosti po društvenim mrežama i likovanja zbog katedrale Notr Dam? Kako je moguće da smo okruženi ljudima koji svjetsku zaostavštinu ne doživljavaju kao svoju? Kojoj civilizaciji oni pripadaju, da li su ikada saznali nešto o toj katedrali? Znaju li da ona nije rezervisana za katolike, bolje rečeno, znaju li da ona svjetskoj kulturi znači mnogo, ne samo zbog toga što je katedrala?
Čitajući komentare po društvenim mrežama, nakon ovih sumanutih, stižu i oni drugi - opaljeni selfiji u prolazu pored katedrale u toku neke bus ekskurzije. Konačno su se isplatili! To je umnogome odličan prikaz naše realnosti... Aj ostani normalan između ta dva ludila, majčin sine.
*****
Nesreće se dešavaju. Svima. Ovih dana navršava se 40 godina od katastrofalnog zemljotresa koji je pogodio Crnu Goru. Neki od nas ga se sjećaju, onako, kroz maglu, ali ovi malo stariji upamtili su ga dobro. I to je nesreća na koju čovjek ne može da utiče. Može samo da uradi sve da posljedice te i takvih nesreća prevenira koliko je moguće, a eventualne rane što prije zaliječi.
Čini mi se da ćemo jednog dana sigurno uništiti sami sebe. To mi izgleda kao zatvoren krug, završena igrica. Što prije shvatimo da je požar u Parizu i naš, a ne samo francuski problem, brže ćemo ozdraviti. Naš problem je svaka zapaljena zgrada čiji značaj nalazimo u bogatoj istoriji ljudskog roda, na bilo kom kontinentu. Problem je uništenje svakog objekta poput Notr Dama koji čini i nas bogatijim, svaka nevina žrtva u svijetu, svaka katedrala, crkva ili džamija.
Notr Dam je ranjen, ali je preživio. Sigurno će se podići ponovo i radujem se tome.
