Kada znatiželjni počnu da spopadaju filmofile neprijatnim pitanjima poput onog „Koji vam je omiljeni film u toj i toj kategoriji?“, rijetko uspiju da dobiju konkretan odgovor. No, kada bi ih pitali da odaberu naslov koji se lako izdvaja u kategoriji „špijunaža“, veoma su male šanse da jedan od najčešćih odgovora ne bude „The Conversation“ Frensisa Forda Kopole.
Polazna tačka
Fenomenalno filmsko štivo, koje je uzburkalo američku javnost 7. aprila 1974. godine, samo nekoliko mjeseci prije ostavke predsjednika Ričarda Niksona i krune afere Votergejt, s pravom se smatra remek djelom.
Iako nije bila Kopolina polazna tačka, većina smatra da je ovaj film odgovor na aferu sa Niksonom. Stoga, teško je mogao da se odbrani od kvazinapada i izbjegne da odgovori na pitanje zbog čega je „The Conversation“ objavljen baš tada.
No, često se zaboravlja da je Kopola počeo da kuva „The Conversation“ odmah nakon premijere još jednog remek djela – italijanskog filma „Blow up“ (Mikelanđelo Antonioni, 1966). Nažalost, nije mogao da dođe do novca. Producenti i dalje nijesu bili potpuno sigurni u Kopolinu ozbiljnost, što je veoma čudno s obzirom na to da je bio jedan od koscenarista fenomenalnog ratnog klasika „Patton“ (Frenklin Šafner, 1970).
Dva masterpisa
Na koncu, producent mu nije bio ni potrebam. Nakon ogromnog uspjeha filma „The Godfather“ (1972) Kopola je mogao da se pozabavi špijunskim ljubimcem potpuno sam, pa mu nije bio problem da nagovori distributersku kuću Paramaunt da lansira ovo djelo.
Da stvar bude još luđa, Kopola je snimao „The Conversation“ i drugi dio trilogije „The Godfather“ skoro istovremeno! Kada pogledate oba filma sa strane, s pravom zaključujete da je samo totalni ludak mogao da stigne da napravi ovakva dva remek djela iste godine.
Ako ste pomislili da je to sve, nije. Kopola je bio dovoljno lud i da pobijedi samog sebe na uručenju Oskara naredne godine. Oba filma bila su nominovana u kategoriji najboljeg, a Oskar je s pravom uručen drugom dijelu njegove slavne trilogije.
Pad u nesvijest
Što je to što drži djelo „The Conversation“ tako visoko na listi nezaobilazih filmova više od četiri decenije? Da li je to fenomenalna montaža? Ludačka fotografija Bila Batlera (osim prvih scena koje je osmislio Haskel Veksler)? Ili pak lik Harija, kog igra Džin Hekman, u njegovoj možda najboljoj glumačkoj izvedbi ikada?
Kao što to obično i biva sa filmskim remek djelima, tako ni kod ovog Kopolinog bisera ne možemo izabrati samo jedan element. Zamijenivši koncizno paranoju fotografa Tomasa iz filma „Blow Up“ sa paranojom Harija oko audio-snimka u „The Conversation“, Kopola je uspio da zavrti svijest i glavnog junaka i nas, gledalaca.
To je prepoznao i žiri Kanskog filmskog festivala 1974. godine sa Reneom Klerom na čelu, uručivši najbitniju nagradu festivala, Gran pri, Kopolinom špijunskom trileru.
Pogođena meta
Ako je ikome potreban dokaz genijalnosti režije i fotografije, dovoljno je da se sjeti kraja i kadrova Harijevog rasturenog stana, koji je postao žrtva njegove potrage za „sakrivenim“ mikrofonom. Posljednji kadrovi sviranja na saksofonu, sa fenomenalnim pokretom kamere zdesna nalijevo, koja ima prisluškivačku ulogu, dio su istorije.
Iako je bježao od toga da odgovori gdje je „prisluškivač“ Kopola je, navodno, samo kazao da postoje dvije opcije – ili je u saksofonu ili ne postoji. Obje varijante bi, na koncu, dale različite sudove o liku Džina Hekmana. Da li je Hari „očajan“ u svom poslu ili je pak lud?
U jednom od intervjua, Kopola je istakao da je „The Conversation“ najbolji film koji je ikada napravio. I najličniji. Iako bi se većina filmofila i kritičara sa ovim saznanjem igrala u oba pravca, činjenica je da se posvetio režiji ovog filma na specifičan način.
To najbolje pokazuje scenario koji je, podsjećamo, završen mnogo prije Votergejta i Niksonovog pada. Još kada ovakav film o percepciji i realnosti možete slobodno preseliti u sadanjost... Jasno je da je autor i te kako pogodio metu.
FOTO: filmaffinity.com / film-grab.com / cinephiliabeyond.org
