Zaboravite na „House of Cards“, „The Newsroom“ i ostale bravure iz američke televizijske produkcije: Britanci su ipak majka kad je riječ o kompleksnim, zaraznim, inteligentno udešenim političkim dramama. Televizija BBC svake godine iznjedri makar tuce novih projekata koji i te kako zaslužuju širu publiku. No, rijetki su oni koji je i dobiju, ili se makar čini da bi bili mnogo popularniji da iza njih stoji Netfliksova, Amazonova ili HBO promotivna mašinerija.
Za seriju „MotherFatherSon“ režisera Džejmsa Kenta, televiziji BBC ipak nije potrebna ogromastična marketinška kampanja. Sasvim su joj dovoljna dva lica da znate kako ne smijete da je propustite. Prvo pripada Ričardu Giru, jednoj od najvećih holivudskih zvijezda, a drugo raskošnoj kraljici britanske glume – Helen Mekrori.
Metafora o bifteku
Možete voljeti ili mrzjeti Gira, ili biti indiferentni prema njemu, ali teško je poreći da pripada šačici popularnih glumaca kojima idealno pašu role moralno ambivalentnih osoba, za koje nikada do kraja ne možete da provalite da li su dobri ili loši, kojima se emocije ne čitaju baš tako lako sa lica. Tačno je, njegovi likovi su uvijek bliži zavodljivim oficirima i džentlmenima nego srebrnim lisicama poput advokata iz „Primal Fear“ (Gregori Hoblit, 1996), ali uvijek zadržavaju nešto nedokučivo.
Gir je baš zbog toga idealan za ulogu Maksa Finča, američkog medijskog mogula nalik Rupertu Merdoku, koji drži britansku političku scenu na dlanu zahvaljujući uticaju dnevnog lista „The National Reporter“. On je jedan od onih ljudi koji izazovu grobnu tišinu čak i kada uđu u košnicu, iako ne mora ni da trepne, a kamoli da povisi ton da bi ga drugi slušali. Finč jednostavno zna što želi i kako da dođe do cilja.
To se ne može reći za Kejdena (Bili Hauli), njegovog sina jedinca i glavnog čovjeka u britanskom dnevnom listu. Za razliku od Maksa, njegov sin je toliko emocionalno nestabilan, da je dovoljna jedna očeva metafora o tartar bifteku da ga dovede do nervnog sloma – i uznemirujuće „režiranog“ seksa sa prostitutkom.
Dojka regresije
U prvoj epizodi, u jednoj od najupečatljivijih scena ove TV godine vidimo Kejdena, punog kokaina, alkohola i tableta, kako naređuje plaćenoj djevojci da se pravi da ne zna ništa o sopstvenom tijelu. Uči je što su ruke, stomak, gaćice i topli procjep koji se vlaži u njima. Tretira je kao što se prema njemu ponaša otac.
Kejden zabranjuje djevojci da mu govori to što misli da želi da čuje, ponavljajući „naredbu“ koju mu je otac dao prije njenog dolaska. I uzima je nasilno, grubo, onako „muški“, ponavljajući joj da je „užitak suprotnost bolu“, stavljajući gledaocima jasno do znanja da su narkotici, alkohol i seksualna slast za njega samo kompenzacija za nedostatak očeve ljubavi...
Pomalo zvuči kao kliše, zar ne? Možda, ali ne izgleda tako u četiri emitovane od osam planiranih epizoda, najviše zahvaljujući odličnom scenariju Toma Roba Smita („American Crime Story: The Assassination of Gianni Versace“) i bravuroznoj glumi Bilija Haulija.
Mladi glumac je najveće otkrovenje ove drame. Njegov performans okreće želudac na milion različitih načina. U jednom trenutku naježiće vas ćutnjom, u drugom previjajući se na podu lifta od moždanog udara, u trećem uznemirijućom infantilnom regresijom – sisanjem majčine dojke u bolničkom krevetu.
Brideća razlika
Kejdenovu majku Ketrin igra Helen Mekrori, najpoznatija i najvoljenija kao tetka Poli u bravuroznoj britanskoj seriji „Peaky Blinders“. Ako je Girova gluma svedena, kontrolisana, podešena tačno tako da nikada ne znate što mu je na pameti, a Houlijeva emocionalno razorna – njena je kraljevski raskošna.
Lice Helen Mekrori je duboko, nemirno more koje krije milion oštrih hridi ispod mirne površine. Iz nje izvire prkos karakterističan za tetku Poli, ali on je ovdje protkan mnogo tankoćutnijim emocijama.
Glumačka ekipa je definitivno najveći adut serije, naročito kada uzmete u obzir činjenicu da Gir i Mekrori funkcionišu perfektno, iako ih nikada ne bi mogli zamisliti kao (bivši) bračni par. Ona je, jednostavno, previše rokenrol za ovakvog oficira. Mekrori je mnogo lakše zamisliti golu do pasa na koncertu Džimija Hendriksa nego u Girovom sigurnom zagrljaju.
Opet, njihov odnos i te kako funkcioniše, i to možda baš zbog te nepomirljive energetske razlike koja bridi u svakom kadru. Takve ljude porodične krize, poput sinovljevog moždanog udara, ne spajaju kao u sladunjavim holivudskim filmovima, već stvaraju još dublji jaz i rađaju bolne rečenice poput one Ketrinine: „Samo ti možeš da govoriš o rođenju našeg sina kao da uopšte nijesam bila tu...“
Sporedni bućkuriš
„MotherFatherSon“ pripada žanru psihološkog političkog trilera, ali prva polovina sezone nije se proslavila u sporednim, bućkurišnim rukavcima priče u vezi sa medijskom etikom, korupcijom i politikom.
Porodična drama najsnažnija je karika koja vuče gledaoce dalje, tjerajući ih da zažmure ili premotaju djelove povezane sa nestalom tinejdžerkom, zadavljenim muškarcem i istraživačkom novinarkom oboljelom od karcinoma koja juri posljednju veliku priču. Ovi rukavci i dalje su nerazrađeni i nedovoljno zanimljivi da bi zainteresovali publiku, iako nije isključeno da će u drugoj polovini, kada se uspostavi konekcija između njih i Kejdena, početi da funkcionišu.
S druge strane, činjenica je da ovi slojevi, makar na osnovu četiri emitovane epizode, uopšte nijesu potrebni da bi serija „MotherFatherSon“ bila zanimljiva. Disfunkcionalna porodica toliko je uznemirujuće magnetična, da baca sve ostale motive u sjenu i zahtijeva potpuno predavanje gledalaca.
Tako da, ako vam je do dobre priče o politici i medijima, gledajte mini-seriju „Press“. Ako biste dobru dozu političkih intriga i korupcije, eto vam britanska verzija serije „House of Cards“. No, ako ste zainteresovani za punokrvnu, tešku porodičnu dramu, želite da saznate kako roditelji vajaju djecu u emocionalne bogalje i imate strpljenja da oprostite „viškove“, „MotherFatherSon“ je prava stvar za vas. M. I.
FOTO: imdb.com / screenshot
