Hit „Take Me to Church“ Endrua Hoziera-Berna nije ništa više od klasične fetišizacije. I svjesna objektivizacija iskrenog, lojalnog i posvećenog tipa koji je rijetkost u svijetu u kom nije ostalo previše osoba kojima se može vjerovati.
U „No Plan“, najboljoj pjesmi drugog albuma „Wasteland, Baby!“, omiljeni pastorgeneracije propovijeda u slavu prolaznosti.
- Nema ni plana ni carstva koje te čeka, ali biću tvoj čovjek ako tu ima još ljubavi štomože da bude učinjena – pjeva Hozier.
Zapaljiv koktel
To je njegov tropar, himna svetitelju: svijet je pošao dođavola, nijedan oblik vjere nema smisla, ali možeš se makar pouzdati u moju beskrajnu iskrenost.
Do pola albuma „Wasteland, Baby!“ Hozier je dozlaboga klišeizirano zakapijan u hramu koji ljubomorno čuva za dvije osobe. Otac Endru je, srećom, negdje na polovini ploče, ispod silnih slojeva tamne mantije, pronašao težak ključ od manastira i stigao da otvori vrata i za druge ljude. Tada album postaje angažovan, a Hozier konačno pokazuje da je spreman da odraste.
Pjesme kao što je„Nina Cried Power“, posvećene velikanima muzike poput Nine Simon, Pati Smit ili Džejmsa Brauna, nažalost neće odjeknuti na isti način kao i „No Plan“. Šteta, jer kao da je sveštenik pravo sa propovjednice uspio da zafrljači zapaljiv Molotovljev koktel iskrenih riječi, toliko visoko da efektno prebaci Trampov zid.
Sigurna zona
Ni udarni singl „No Plan“ nema nipribližan domet koji je imala pjesma „Take Me to Church“. Ipak, finiš ploče je radostan, pogotovo kad vas iznenadi najbolja pjesma, izuzetno zrela „Be“, vješta biblijska paralela o klimatskim promjenama.
Na ploči „Wasteland, Baby!“, kao i na prvom albumu, previše je silnih ,,bebo, dušo“ obraćanja i momenata u kojima se njegova muzika, kao stidljiva mlada pod velom, spušta ka oltaru u ritmu umornih, raštimovanih orgulja. Ovi istrošeni klišei morali bi da izađu iz ružičastog dvosjeda na biblijskom gorivu, pa da zaista djeluju interesantno.
Hozier je na raskrsnici karijere. U finišu albuma pokazao je kako može da iskorači iz sigurne zone svešteničke klupe u ispovjedaonici za modernu grešnicu. Sada je samo pitanjekoliko će biti spreman da grabi mimo tržišne računice, za muzičku pričest mnogo jačeg ukusa od komadića sopstvenog tijela serviranih u sladunjavom vinu.
S. S.
Ocjena: 59/100
