U trenutku kada je Džon Turturo dobio ponudu da glumi Vilijama od Baskervila u mini-seriji „Il nome della rosa“ („Ime ruže“), nije mu bio poznat ni istoimeni klasik Umberta Eka, ni filmska adaptacija sa Šonom Konerijem i Kristijanom Slejterom iz 1986. godine. Uzeo je knjigu u ruke i pogledao film Žan-Žaka Anua – i kocka je bačena. Oduševljen višeslojnim srednjovjekovnim trilerom, u kom Eko briljantno secira politiku i religiju, potpuno se posvetio istraživanju lika.
Goreće temeTurturovi jedini uslovi da uskoči u italijansko-njemački projekat na engelskom jeziku, u režiji Đakoma Batijata, bili su vjerno pridržavanje literarnom predlošku i dozvola da se priključi scenarističkom timu - Batijatu, Andrei Porporatiju i Najdželu Vilijamsu. Jer, želio je da bude uključen u svaku riječ i detalj u vezi sa njegovim Vilijamom od Baskervila.
Poslije četiri emitovane od osam snimljenih epizoda „Imena ruže“ može se konstatovati da su se takva posvećenost i te kako isplatila. Prva polovina mini-serije, emitovana na kanalu Rai 1, vjerna je, brižljiva i puna poštovanja prema Eku, na radost svih zaljubljenika u njegovo lavirintično remek djelo.
Pritom, sa osam sati materijala na raspolaganju, ima dovoljno prostora i da elaborira piščevo enciklopedijsko djelo i da akcentuje neke moderne, goreće probleme (emancipacija žena, gej prava, vjerski fundamentalizam), efektno potcrtavajući da su teme obrađene u romanu iz 1980. godine i te kako aktuelne i dan-danas. I to možda više nego ikada.
Podsjećanje za one koji nijesu čitali ili su zaboravili radnju Ekovogkompleksnog postmodernističkogdjela: priča počinje 1327. godine u opatiji koja se nalazi negdje u Alpima, na sjeveru Italije. Franjevački monah Vilijam od Baskervila i iskušenik Adso od Melka (Damijan Hardung) istražuju ubistvo jednog od minijaturista.
Papa protiv cara
Kaluđeri pokušavaju da zavaraju trag detektivski nastrojenom franjevcu i njegovom pratiocu, ali Vilijam brzo shvata da iza zločina stoji neka mračna tajna koju ovo mjesto čuva vjekovima.
To mu je jasno već nakon prvih izvrdavanja kad počne da postavlja pitanja o zlokobnom lavirintu - biblioteci u koju mogu da uđu samo tri osobe: slijepi bibliotekar (briljantni Džejms Kozmo), njegov pomoćnik i smutljivi opat (odlični Majkl Emerson). Vilijamu odjednomsvi kaligrafi, pisari, minijaturisti i njihovi pomoćnici sa morbidnim Benom (Bendžamin Stender) na čelu - djeluju sumnjivo. Ali, njihove laži nijesu jedini problem sa kojim mora da se izbori da bi riješio slučaj...
Pravi pakao za Vilijama počinje tek nakon što dvije delegacije stižu u opatiju, gdje treba da rasprave važno pitanje: da li je Isus bio siromašan ili je uživao u ovozemaljskim dobrima. Carska delegacija podržava franjevce i njihovu odluku da vode skroman život lišen uživanja, baš kao Hrist.
No, predstavnici avinjonskog pape Jovana XXII protive se tome da se crkvenjaci odriču materijalnih dobara. Naravno, njihov cilj, koji efektno predstavlja inkvizitor Bernar Gi (sjajni Rupert Everet), jeste povećavanje bogatstva crkve kako bi, u jednom momentu, mogli da ispune pretenzije pape Jovana da preuzme i svetovnu vlast...
Istraga umaNezahvalno je porediti film sa Šonom Konerijem i ovu mini-seriju, prvenstveno zbog toga što je režiser Žan-Žak Anu imao mnogo manje vremena na raspolaganju da prenese Ekovo djelo na veliko platno. No, ima mjesta za poređenje baš zbog enormne razlike u scenarističkom pristupu istom djelu.
Dok je filmski tekst konfuzan, često nelogičan i zbrzan, poprostačen u odnosu na bogatstvo knjige, scenario serije je izuzetno disciplinovan. Mnogo je tu malih digresija i sporednih rukavaca, i Ekovih i ubačenih, ali nekako uspijevaju da se uliju u glavni tok i nastave da grade moćnu krimi-misteriju. Kao i knjiga, i ova serija je lavirint koji zahtijeva pažnju i definitivno obilno nagrađuje za svaki uloženi gram.
Zahvaljujući sporogorećim momentima i odlično napisanom tekstu ostajete izuzetno zainteresovani za uzbudljivi slučaj ubistva, ali istovremeno se upuštate u još zanimljiviju „istragu“ – onu koja vodi u sofisticirani um Vilijama od Baskervila.
Turturo ga igra bez ijedne greške u koracima, kako Koneri to nikad nije mogao, uz dužno poštovanje prema glumačkoj legendi. Dok raspliće klupko zločina i bori se za ono u što vjeruje, djeluje lucidno i neumoljivo kao Šerlok Holms, mirotočivo poput igumana hristolikog srca i bezobrazno i oštro kao jeretik koji svakog časa, ako ne prestane da prkosi, može da završi na lomači.
Opskurni ćoškoviUbjedljivo najveće momente zadovoljstva donose Vilijamovi verbalni okršaji sa njegovom totalnom suprotnošću - slijepim bibliotekarom Horheom. Kozmo je nevjerovatan u ulozi otrovnog čovjeka koji vjeruje da je čovjek čovjeku najveća kazna, da svijet nije vrijedan spašavanja, da je znanje opasno i život bezvrijedan ako se ne provede u odricanju i okajavanju grehova. Njegovo TV rivalstvo sa Turturom sigurno će ostati upamćeno kao jedno od najupečatljivijih na malim ekranima.
Osim odličnog scenarija i izuzetne glumačke ekipe, jedne od najbravuroznijih koje ovih dana možemo da gledamo na malim ekranima, serija „Ime ruže“ može da se pohvali i vrlo solidnom atmosferom. Nema tu mnogo režiserskih rješenja za padanje u nesvijest, niti je ulagano previše u CGI, ali ta vrsta „komplikacija“ nije ni potrebna pored vrlo opskurne klaustrofobije koja izbija iz svakog ćoška, od soba opatije, do lica njenih stanovnika.
Ako kvalitet druge polovine sezone bude ravan onome što je ponudila prva, Turturo će upisati u biografiju još jedan blistav TV projekat nakon fantastične mini-serije „The Night Of“ (2017) za koju je bio nominovan za Emi. Nominacija mu ne gine ni za „Ime ruže“...
Samo je pitanje kome će publika biti naklonjenija u godini kada će, pretpostavljamo, na listi nominovanih za najboljeg glavnog glumca u limitiranoj seriji biti i opasni Sem Rokvel („Fosse/Vedon“) i svačiji ljubimac Maheršala Ali („True Detective“)...
