Kultura

Monohromna melanholija

Mizanscen i dijalozi u filmu Vilijama Vajlera katkad su patetični i presladunjavi, ali za to se iskupljuju atmosferična fotografija Grega Tolanda i muzika Alfreda Njumana.
FOTO: pinterest.com
FOTO: pinterest.com
Lejla Murseljević
Lejla MurseljevićAutor
Nova PobjedaIzvor

Godina 1939. bila je jedna od najuspješnijih, i to ne samo u Holivudu već i u čitavom svijetu. Iznjedrila je neke od najvažnijih filmskih klasika u momentu kada je ovaj medij doživljavao vrhunac popularnosti. Adaptacije književnih djela bile su izuzetno važne u prvom periodu razvoja sedme umjetnosti, pa ne čudi što je famozna predratna „tridesetdevetka“ igrala oko čuvenih romana. 

S obzirom na to da je 1939. efektno završena premijerom klasika „Prohujalo s vihorom“, adaptacije čuvenog romana Margaret Mičel, prvi kvartal godine je i efektno započet adaptacijom„Orkanskih visova“ („Wuthering Heights“), djela još jedne književnice Emili Bronte.

Sporna završnica

Ovo poluobavezno školsko štivo znamo skoro svi. Priča o ljubavi, mržnji, ljubomori i osveti jedno je od tipičnih djela pisanih za čitalačku publiku 19. vijeka kada je Bronte, pod pseudonimom, objavila roman. No, tako ga nije zamislio maestralni režiser Vilijam Vajler. Pored poštovanja prema romanu, njemu je ipak nešto „vizuelno“ falilo za izuzetnu adaptaciju.

S druge strane, iako djelo talentovane Bronte nije poštovano do tančina, većina onih koji vole njena djela složili su se da drugačija adaptacija možda ne bi uspjela. Tako da su Čarls Mekartur i Ben Heht ipak uspjeli u namjeri da „preprave“ roman da bi funkcionisao na velikom ekranu. No, bilo je i kritičara koji su imali velike primjedbe nakon premijere, 24. marta 1939, posebno zbog posljednjih scena koje, prema njihovommišljenju, ne odražavaju ono što bi Bronte željela.

Gomila problema

Međutim, veliki producent Semjuel Goldvin, koji se ovim filmom vratio na glavnu scenu nakon duže pauze, nikako nije želio toliko „mračnu Bronte“ na velikom platnu. Zamišljao je nešto mnogo mekše i patetičnije. 

Zbog toga je film tako i završen, uz veliku ljutnju Vilijama Vajlera, koji je često govorio da to nije njegov kraj, već Goldvinov. Onda i ne čudi što je čuvenom producentu ovo bio omiljeni film koji je lansirao. Šuška se da je čak zvao u pomoć maestralnog Džona Hjustona da „prepravi“ mračni scenario u nešto laganije. 

Da se nagomila još problema tokom realizacije filma potrudila se i glumačka ekipa ljuta zbog Vajlerovog ophođenja i besomučnog ponavljanja i vraćanja scena.Lorens Olivijei Merl Oberon nijesu mogli da sarađuju ni sa režiserom, ni jedno sa drugim. S obzirom na to da se to ne može zaključiti tokom gledanja „Orkanskih visova“, ovaj vrsni glumački duo nas je dobro prevario efektnom glumom. 

Perfektna fotografija

Mizanscen i dijalozi u Vajlerovom filmu su katkad patetični i presladunjavi, ali za to se iskupljuju atmosferična fotografija Grega Tolanda i muzika Alfreda Njumana. Fenomenalni Toland doveo je ovu monohromnu melanholiju do perfekcije, što mu je poslužilo kao efektan trening prije početka rada na maestralnom „Građaninu Kejnu“ (Orson Vels, 1941). 

Romantične drame ovog tipa sada su stvar prošlosti. Ako i postoje, imajupreviše elemenata patetike. Iako za djelo kao što su „Orkanski visovi“ morate da imate poseban sluhi raspoloženje, neupitna je važnost ove holivudske adaptacije za istoriju filmske produkcije, ali i slobode ekranizovanja književnih djela. 
 

Portal Analitika