U kratkoj i pažljivo osmišljenoj marketinškoj kampanji „When I Get Home“, četvrti album Solanž, reklamiran je kao ploča na kojoj je kompletnu muziku i tekstove osmislila i napisala mlađa i bolja muzičarka iz porodice Nouls.
Pretres uspomena
Živimo u svijetu u kojem je sve reakcionarska potraga za autentičnošću, a Solanž Piaže Nouls i dalje bježi od duge sjenke sestre Bijonse. U toj velikoj igri, ovog puta, prisutan je utisak da je Solanž preglumila - za razliku od onoga što je uradila na već kultnom albumu „A Seat at the Table“ (2016).
Vrlo ciljano i sa jasnom podlogom, ploča je apstraktna i ambijentalna. Koliko je prethodni album bio inspirisan modernim Nju Orleansom, toliko je „When I Get Home“ povratak u njen rodni Hjuston. I to ne u današnji, već u onaj grad u Teksasu koji postoji samo u sjećanjima iz djetinjstva ove mlade žene. U svijet prvih želja, strijepnji, strahova, zanosa. Zato ne čudi što je putovanje niz ove ulice milionskog grada blago zamućeno, u izmaglici i bajkovito.
Nijedna od 19 pjesama predugog albuma nije duža od četiri minuta. Ipak, teško je oteti se utisku da se mnogo toga ponavlja. Iznova i iznova spotičete se o iste stvari u svedenim melodijama. Tek ponekad, kao u udarnoj pjesmi „Almeda“ ili u vrlo angažovanoj „My Skin My Logo“, zablistaju rijetka vedrina i jasnoća u nekom interesantnom stihu ili muzičkoj misli. Album je pretjerano „ravan“. Sve vrijeme vam ne izlazi iz glave da ovaj niz pjesama ne može da bude ništa drugo osim džemovanje izuzetne muzičarke koja je odlučila da malo temeljnije pročeprka po uspomenama.
Tvrda etiketa
Od prostog zbira činilaca, kvalitetnija je ipak ukupna cjelina: dirljiva slika Hjustona, odraz grada koji više ne postoji, uhvaćen u zrcalu sadašnjosti. Kada u njemu zateknete Solanž, usamljenu u tišini i uhvaćenu u dugim odrazima stakala poslovnih nebodera, znaćete da je to ona ista djevojčica koja je tu odrastala – ali i angažovana, ostvarena mlada žena.
Slavni gosti, kao što su reper Tyler, the Creator, ekipa iz indi senzacije Panda Bear, Farel Vilijams, londonski genije Sampha – jesu tu da donesu niz pikantnih detalja koji su bez izuzetka diskretni i ne odskaču. Bitan je autorski pečat Džona Kerola Kirbija, velikog autora ambijentalne muzike.
Zbog toga je „When I Get Home“ nalik impresionističkoj slici, kratkom intermecu, predahu jednog lagodnog popodneva. Potreban je autorki koja se često nađe zapletena u vrtložnom pandemonijumu potrage za posebnošću.
Solanž Nouls uopšte ne krije kako je njeno oktansko gorivo ali i glavna kočnica - ego. Jednog dana biće dovoljno jaka, pa na naličju te tvrde etikete koja je žulja iza vrata, više neće pisati: „Bijonsi“.
S. STAMENIĆ
Ocjena: 69/100
FOTO: nme.com / amazon.com
