Evoluiraj ili umri – kaže boginja Bilquis, stajući na Odinovu stranu dok bradati ratnik mudrac pokušava da ubijedi stara božanstva da mu se priključe u borbi protiv novih bogova. Umjesto da zvuče dramatično, moćno, opasno, njene riječi djeluju – presmiješno. Jer, mnogo prije nego što dođete do kitnjaste scene sastanka starih bogova čije oči isijavaju svjetlost, odlično znate da Nil Gejman nije poslušao savjet sopstvene junakinje i odabrao opciju „evolucija“ kada je počeo da radi drugu sezonu „Američkih bogova“.
Ozbiljni problemi
Gejman, pisac istoimenog hit romana iz 2007, koproducent i koscenarista šoua, našao se u velikom problemu između dvije sezone.
Brajan Fuler i Majkl Grin napustili su pozicije kreatora zbog neslaganja u vezi sa budžetom i Gejmanovim odbijanjem da se previše odstupa od literarnog predloška. Sa njima su otišle i dvije najupečatljivije glumice serijala – Džilijen Anderson, genijalna kao Media i Kristin Čenovet, blistava u ulozi luckaste Easter.
Peripetije oko novog kreatora Džesija Aleksandera i konačnih dogovora punile su stranice TV magazina i specijalizovanih sajtova skoro dvije godine. Najžešći fanovi, kojih nije bilo malo uprkos neujednačenom kvalitetu i iritantno neiskorišćenom potencijalu Gejmanovog romana, nadali su se (ne)mogućem: da će tektonski poremećaji osnažiti tim i usmjeriti serijal u boljem pravcu. Ali, avaj... Ozbiljni problemi javili su se već na početku, u premijernoj epizodi „House on the Rock“.
Izbačena vinjeta
Prvi momenat razočaranja stigao je odmah poslije fleš podsjećanja na događaje iz prve sezone. Druga instalacija počela je bez vinjete koju je u prethodnoj sezoni imala svaka epizoda, a služila je za efektno predstavljanje karaktera bogova koji tek treba da se uključe u priču.
Zahvaljući ovoj formi, prošle godine smo dobili izuzetne, angažovane mini-priče sa meksičkim Isusom i brodom punim Afroamerikanaca koji sanjaju slobodu na novom kontinentu. Ove vinjete često su bile mnogo bolje i zaokruženije nego sve što bismo kasnije imali priliku da vidimo.
Ostali kiksevi razmotavali su se iz minuta u minut, dok su se stara, dobro poznata lica okupljala i jurila na sastanke sa novim likovima. Neubjedljivi Riki Vitl dobio je više od jedne šanse da pokaže zašto nikada nije smio da postane Shadow Moon, a sjajni Pablo Šrajber i Orlando Džouns da nam dokažu da njihovi Mady Sweeney i Nancy mogu da budu čudovišno dobri likovi – kad bi se neko sjetio da im udijeli dobru scenu i repliku.
Černobog je bog
I zaista, žali bože ovakve glumačke ekipe sa briljantnim Ijanom Mekšejnom u Odinovim sandalama. Scenario, koji potpisuju Gejman i Aleksander, nekako je uspio da učini da čak i on djeluje bledunjavije u odnosu na prvu sezonu.
Jedini lik koji je dobio malo sočnijeg „mesa“ bio je Piter Stormar, uvijek straobalan u ulozi maljevitog Černoboga. Dovoljno je da se nasmije, ne vadeći cigaretu iz usta dok mu pepeo pada na seljačku bijelu trikmajicu - i ispriča da ga taj dim podsjeća na paljevinu od žrtava koje su mu vjernici nekada prinosili... Odmah znate kako je ovo jedini bog kog biste poželjeli kraj sebe za šankom kad baš želite da se napijete i obrnete kafanu naglavačke.
Što se tiče novih likova, u kadru se kratko pojavila neobećavajuća Mama-Ji, a svoju ulogu u oktanskoj pucačini, koja je praćena odlično odabranom džonikešovskom „Everybody Walkin' This Land“ Pola Kodena, imao je i Mr. Town (Din Vinters), snajperista koji je oteo Shadowa i kog ćemo vidjeti tek u narednoj epizodi.
Kitnjasti vizuali
Premijera druge sezone nije bila ispunjena „demonskim“, košmarnim vizualima poput onih Fulerovih iz prve sezone. I dobro je što je tako, jer takav stil je možda funkcionisao u seriji „Hannibal“ – ali sa previše likova koji koketiraju sa karikaturama djeluje kitnjasto, vještački, preśakteći.
Nažalost, vizuelni identitet serijala nije ni profitirao. Opet je tu previše lošeg CGI, nadobudno samouvjerenog sjaja i petparačkog akcionog ringišpila da bi bila postignuta odgovarajuća atmosfera.
Sve u svemu, da bi šou stao na noge i konačno postao nešto što će privući veliki broj televizijskih vjernika, potrebno mu je mnogo više od ovoga što je demonstrirano u premijernoj epizodi. U suprotnom, sa scenarijom koji ne predstavlja ništa više do istrgnute, netaknute pasaže iz Gejmanove knjige i traćenjem velikih talenata, prva sezona serije „American Gods“ djelovaće kao remek djelo u odnosu na ovu novu – a znamo da to sigurno nije. M. I.
FOTO: screenrant.com
