Piše:
Vladimir Maraš
Često se zapitam gdje smo mi u Crnoj Gori u odnosu na ostatak svijeta. Muzika mi je prirodno stanište, pa se u glavoboljanju na ove teme često zamislim. Neću sada da pominjem operu, nemamo mi to očigledno ni kao potrebu ni kao nasljeđe, ali u modernim vremenima, imamo većinu iz lepeze muzičkih pravaca.
*****
Da krenemo od najpopularnijeg žanra, od pop muzike. Još od stare Jugoslavije, nijesmo imali čime da se pohvalimo, osim pojedinačnim autorskim bljeskovima, solističkim ili bendovskim.
Neću da ulazim u nabrajanja, preskočiću nekoga pa će bit’ muka. Ali, neću mnogo pogriješiti ako pomenem Sloba Kovačevića koji je stvarao u okviru hrvatske pop kulture, ili staropodgoričanina Mirsada Serhatlića i grupu Makadam. Nikada do kraja uvaženi i shvaćeni na dvadesetmilionskom tržištu, to mogu dobrim dijelom opravdati mjestom prebivališta, jer Crnogorce nikada nijesu ozbiljno shvatali u muzičkom biznisu. Opet naglašavam, čast izuzecima koji najčešće napuste Crnu Goru u potrazi za većim tržištem i boljim uslovima. Pa kako tad, prije 30 ili 40 godina, tako i dan-danas.
Nova crnogorska pop muzika postoji samo u Crnoj Gori. Za razliku od pop i rok scene u zemljama bivše Juge, sve one se prepliću na svim tržištima gdje je jezik razumljiv. Samo se kod nas sve sliva, a malo što odliva.
Znam i da alternativna crnogorska rok scena pronalazi put do malobrojne publike u Srbiji ili Hrvatskoj, ali se to svodi na klupske prostore i isključivo fanove žanra. Zvanična pop muzika iz Crne Gore ne prelazi granice. Što nam to govori?
Ako želimo da prihvatimo surovu istinu, jednostavno nijesmo konkurentni, a ako ćemo još preciznije, ni dovoljno dobri. Zato imamo i njegujemo mali, pomalo klaustrofobični sistem vrijednosti u kom jedni druge tapšemo po junačkim plećima i međusobno hvalimo „singlove“ i druge uratke koji očigledno neće dobačit' dalje od neke radio-stanice ili noćnog kluba u Crnoj Gori.
Dovoljno je da pogledamo karijeru Sergeja Ćetkovića, mog dobrog školskog druga i prijatelja. Lako ćemo to uočiti. Prvi album koji je uradio nastao je ovdje, u Crnoj Gori. Nakon toga, odlučio je da ide na „sve ili ništa“. Pošao je u Beograd. Sada je Sergej jedan od najpopularnijih pop pjevača na prostoru bivše Juge.
*****
Ako vas neki stranac slučajno pita gdje može da kupi disk sa crnogorskom pop muzikom, sjetite se da mu prvo objasnite da u Podgorici ne postoji nijedan klasičan CD šop.
Ako baš insistira, uputite ga na neku od benzinskih pumpi, a ako ostaje duže u našem gradu, sugerišite mu da kupi neki od praškova za veš mašinu. Ako bude imao malo sreće, izvući će Zdravka Čolića, a ne Acu Lukasa.
Naša država u ovom trenutku nema ni izdavačku djelatnost, ni zvanične specijalizovane prodavnice koje nude nosače zvuka, ni muzičku kreativnost koja može biti vidljiva van Crne Gore. To je pogolem problem.
Narodna muzika, nakon nekoliko decenija stagnacije i plivanja u blatu turbo folka, bilježi stanovite pomake nabolje. Naravno, opet imamo isti problem kao i sa popom, a tiče se vidljivosti van granica Crne Gore. Zahvaljujući pregalaštvu nekoliko dragih kolega instrumentalista i njihovim naporima da održe na okupu sopstvene orkestre koji njeguju staru i dobru izvornu pjesmu, možemo reći da se „narodnjačka“ scena konsolidovala. Daleko je od željeno dobre, ali ima šansu.
Nije lako, prvo bi trebalo talentovanu djecu otrgnuti iz kandži raznih grandovskih razmišljanja, naučiti ih da se muzika mora voljeti i da se narodna baština mora poštovati, pa tek onda da se traži po nekoliko 'iljada za svadbu. Nedostatak muzičke produkcije na državnom nivou generiše i kod narodnjaka iste probleme koje ima i pop muzika. Na ovo tržište nikada neće doći veliki izdavač, prostih brojeva radi.
*****
Što se tiče ozbiljne muzike, zahvaljujući Crnogorskom simfonijskom orkestru imamo privid da se nešto dešava, kroz programe koje svake godine u kontinuitetu nude u sali Crnogorskog narodnog pozorišta. Uz nekoliko sasvim dobrih festivala i nekoliko pojedinačnih i ne tako posjećenih koncerata, to je to. Malo.
Za razliku od televizija HRT ili RTS, koji se nikada nijesu odrekli svojih revijskih, simfonijskih ili narodnih orkestara (naprotiv, posljednju deceniju značajno ulažu u njih), naš RTCG se od svega toga distancirao odavno. I mora osjećati obavezu da nađe način da to revitalizuje. Da objavljuje, nudi, razmjenjuje.
To će, naravno, podrazumijevati veliku borbu na tržištu kvaliteta, u odnosu na već postavljene standarde kojima svakodnevno svjedočimo, ali drugog puta nema. Platon je kazao: „Kakva muzika, takva država“. Trenutno, muzika nam nije dobra.
