Dobitnik Njegoševe nagrade ukazuje na bojažljivo i nedovoljno jasno razotkrivnje pravih ciljeva, aktera i inspiratora aktuelnih protesta.
"Poslanici vladajuće većine, provladini mediji, prozapadno orijentisani intelektualci, nedovoljno jasno, bojažljivo ili dvosmisleno ukazuju na ideološke i logističke centre sadašnje treće zavjere protiv Crne Gore u posljednje četiri godine. Nevoljno i stidljivo spominju štabove za specijalni rat u Beogradu i Moskvi, i njihove glavne duhovno-propagandni punktove u Crnoj Gori, koncern Vijesti i Srpsku pravoslavnu crkvu. Vijesti su 2015. i 2016. bili glavna medijsko-propagandna potpora pokušajima državnog udara – sve glasnije se čuju tvrdnje da su Vijesti, preko žiro računa i na ruke od ruskih blagajnika u Podgorici i Beogradu, dobili oko dva miliona dolara – a jedan od glavnih operativnih punktova tom prilikom bio je manastir Ostrog. Ministri i poslanici DPS-a, prihvatanjem da se debata koncetriše na ilegalnu donaciju bankara Kneževića od pedesetak hiljada dolara Migu Stijepoviću, prihvatili su na neki način krivicu i implicitno abolirali one koji su drsko zakazali vanredno zasijedanje Skupštine, iako su od stranaca primili višemilionsku pomoć za nasilno rušenje svoje, međunarodno priznate države".
Kao uoči AB revolucije
Popović bez dlake na jeziku proziva vrh vlasti zbog ponavljanja grešaka crnogorskog rukovodstva uoči AB revolucije.
"Ne mogu bez mučnine u stomaku, poslije trideset i pet godina bavljenja crnogorskim pitanjem, u situaciji kad me Duško Marković, čašćava jednako „biranim riječima“ kao i Andrija Mandić ili Željko Rubljov, ponovljati gotovo iste stvari kao ujesen 1988. godine, kad sam se suprostavio Antibirokratskoj revoluciji, iako me je titoističko rukovodstvo samo koji mjesec ranije, zajedno sa ostalim članovima Književne opštine Cetinje, kastigalo kao nacionalistu i liberala. No, i danas kao i prije trideset godina nemam taj luksuz da se uvučem u kulu bjelokostnu ophrvan ličnim sumnjama i frustracijama. Jer, aktuelni protesti, čiji je navodni povod afera 'Koverat', nastavak su istog destruktivnog procesa koji je Demokratski front najavio u ljeto 2015. godine, samo danas u drugom pakovanju i s drugim nominalnim eksponentima. Jer, nasilni, antizapadni, anticrnogorski pokušaj državnog udara na dan izbora 16. oktobra 2016. koji je Crnu Goru trebalo da pretvori u novu Siriju ili Libiju, kompromitovan je i u međunarodnoj javnosti, pa organizatori aktuelnih protesta pokušavaju osvojiti vlast socijalnom demagogijom, umnogome sličnoj u Antibirokratskoj revoluciji, koju su mnogi savremenici zaboravili, iako se u aktuelnim protestima nalaze i stari akteri AB revolucije, na primjer, Ranko Krivokapić i Predrag Bulatović".
Renta Hadžija kao Sejdo Bajramović i Šolević
Ugledni književnik daje dodatni materijal za svoju tezu o opasnim sličnostima aktuelnih dešavanja sa atmosferom uoči AB revolucije...
"...treća generacija titoističke vlasti, već je bila umorna, zasićena, sa mnogim degenerativnim posljedicama duge vladavine, dok su s druge strane, ideolozi AB revolucije za lidere promovisali socijalne marginalce poput Šolevića i Sejda Bajramovića, koji su govorili o jedinstvu Jugoslavije, radničkim pravima, socijalnoj jednakosti, vikali protiv otuđenog rukovodstva, jagnjećih brigada, itd. Naravno, na tim protestima bio je – kao i na sadašnjim – jedan dio učesnika, koji nijesu (bili) nacionalisti, ali oni su odmah poslije prevrata sklonjeni, i ponovo postali marginalci. I danas su se vođe srpskih nacionalista sklonili iz prvih redova, premda su aktivisti DF-a preuzeli tehničku organizaciju protesta, a isturili neke bizarne likove, poput Renta Hadžije – koji umjesto onemoćalih muslimana ide u Meku da, za dobre honorare, iskazuje poniznost Alahu – drugorazrednih scenskih umjetnika, besposličara, itd.
Dakle, i danas velikosrpski nacionalisti žele iskoristiti nezadovoljstvo jednog broja građana, zbog malog ili krivog dijela, partitokratije, negativne kadrovske selekcije, korupcije… za svoje mračne ciljeve ponovnog vraćanja Crne Gore u zavisnost od Beograda i Moskve. U tom kontekstu, Milivoje Katnić je naveo još jedan motiv demonstracija, koji su crnogorski mediji prećutali: da su ulični protesti planirani i zbog dodatnog pritiska na sud pred izricanje presuda za pokušaj državnog udara, što potvrđuju i zahtjevi da se smijeni specijalni državni tužilac i rukovodstvo Javnog servisa.
Otkud strah od gubitnika
Milorad Popović navodii neke bitne razlike u odnosu na stanjestvari 1988...
"Strah, bojažljivost i nesnalaženje titoističke vlasti krajem osamdesetih godina unekoliko je bilo moguće razumjeti, jer silina narodnog bunta bila je neobično moćna, eros velikosrpskog nacionalizma bio je na vrhuncu, protiv sebe su imali vojnu obavještajnu službu, još živahne crnogorske generale u Beogradu, sve ovdašnje kadrove u saveznoj Vladi, Univerzitet, CANU, Udruženje književnika, itd. Danas je, ipak, Crna Gora nezavisna država, članica Ujedinjenih nacija i NATO-a, a i ova sadašnja masa protestanata, nije ni nalik onoj prije trideset godina, koja je imala harizmatskog vođu, k tome i epski zanos i naboj da će ispraviti sve istorijske nepravde koja su “prijevarna braća”, ustaše, balije, šiptari, nanijeli uvijek pravdoljubivim Srbima i Crnogorcima. Onda se postavlja pitanje, otkud danas tolika bojažljivost vlasti i provladinih medija, od ovih ne tako brojnih protestanata čije je vođstvo u proteklih dvadeset godina, u prosjeku svake druge godine doživljavalo teške poraze"?
O mogućem scenariju raspleta, Popović kaže:
"Opozicija je izubijana i kompromitovana teškim izbornim porazima, podaništvom anticrnogorskim centrima moći i međusobnom netrpeljivošću, pa je lopta i dalje u dvorištu DPS-a, i rasplet sadašnje situacije, kao i perspektive za daljnje evropske integracije, modernizaciju i demokratizaciju društva, zavisi prevashodno od snage i volje Mila Đukanovića da provjetri, podmladi, reformiše DPS. Ukoliko se nastavi sa bezbrojnim kalkulacijama i forsiranjem sivih partijskih kadrova vlast će se valjati ulicama, Crna Gora će polako tonuti u bosanski scenario i vratiće se u političke vode, koje je, činilo se, trajno napustila 2006. godine. Što se tiče samog DPS-a to i ne bi bila velika šteta, ali bi u ovom času taj scenario dao za pravo neprijateljima Crne Gore, koji uporno tvrde da je u pitanju – slučajna, to jest neodrživa država".
Podgoričkim ulicama masovno demonstriraju pristalice Andrije Mandića
Popović je uporedio proteste u Beogradu i Podgorici:
"Istina je da demonstranti svojom glavnom parolom '97000 odupri se'' simbolički imitiraju beogradske demonstracije, samo što je u Podgorici i Beogradu potpuno obrnut brojčani odnos građanske i nacionalističke opozicije: na podgoričkim ulicama masovno demonstiraju pristalice Andrije Mandića dok u Beogradu ljotićevaca nema više od dvadeset posto. No, domet podgoričkih protesta bio bi ograničen, kompromitovan i irelevantan, bez potpore SDP-a, URA-e, koncerna Vijesti, i uticajnih nevladinih organizacija.
Oni ne samo što javno relativizuju opasnost velikosrpskih i panslavističkih ideologija u odnosu na Crnu Goru, nego u svim ključnim političkim događanjima imaju s njima akciono jedinstvo sa ekstremistima. Podsjećamo da su Krivokapić i Abazović 16. oktobra 2016. doveli u pitanje izbornu regularnost jer je u toku izbornog dana objavljena teroristička zavjera, što sugeriše da su oni navijali da se vlast u Crnoj Gori sruši oružanom pobunom. Potvrdu o dubljem akcionom jedinstvu tobožnjih građanskih perjanica s vojvodom Mandićem javno su sami očitovali kad su od predsjednika Vujanovića, poslije objelodanjivanja pokušaja puča i hapšenja generala Dikića, tražili da im povjeri mandat da formiraju zajedničku Vladu.
Strah od razbojničkog koncerna Vijesti
U intervjuu za DN Popović je markirao ozbiljne slabosti DPS i uzroke koji dovode do toga da Đukanović gotovo sam vodi bitke na javnoj sceni.
"DPS je nasljednik Saveza komunista čija dugogodišnja vladavina počiva na dva stuba: samoj vlasti i harizmi Mila Đukanovića. Multietnički sastav DPS-a, uz vješto Đukanovićevo vođstvo, dosad su bili modus vivendi koji je, uprkos svemu, održavao relativnu stabilnost Crne Gore. U posljednjih dvadeset godina, objektivno gledano, stvorene su tekovine koje su od istorijskog značaja za Crnu Goru, ali danas se pokazuju znakovi retardacije dugog vladanja, prije svega kroz recikliranje negativne partijske i ministarske selekcije, tako da danas u ovoj stranci dominira oportunizam, klanovski interesi i mediokritetstvo, iz kojih emanira panični strah da se izlože javnoj kritici i polemici: tako da je Đukanović, premda većini depeesovaca karijera zavisi od sudbine njihovog predsjednika, prinuđen da se sam brani od neprestanih napada za korupciju i autokratstvo.
U takvom ozračju, u malom neanonimnom društvu, više od GRU-a i novičoka, ministri i poslanici vladajuće većine plaše se od razbojničkog medijskog koncerna Vijesti, čiji su se vlasnici ohrabreni potporom pojedinih korumpiranih evopskih birokrata u Podgorici, vlasničkim udjelom američkog i ruskog kapitala, sakrivenog iza imena jedne austrijske katoličke korporacije, nametnuli kao svojevrsni prvosvještenici morala i istine.
Vijesti su svojim brutalnim insinuacijama, drskim lažima, ucjenama, uspjele da diciplinuju i provladine – kad bi se sudilo samo po broju grantova i oprostu poreskog duga koncern Perovića i Rubljova je u većoj milosti Vlade od svih ostalih javnih medija – novine, portale, televizije. Dok ih kolumnisti Vijesti prikazuju kao poltrone vlasti, lukrativne klimoglavce, ljude bez časti, urednici provladinih glasila se ponašaju kao mlade djevuške u bordelu, odgovarajući stidljivo na blasfemična izrugivanja i insinuiranja".
